(…)
U jednom pismu prijatelju Virginia Woolf izjavljuje da je napisala Vlastitu sobu kako bi “ohrabrila mlade žene – čini mi se da su sklone strahovitoj depresiji”. Kako bi to jedna zbirka eseja čiji je cilj nadahnuti buduće mlade žene koje u sebi možda nose književni genij mogla biti melem na ranu, ili obloga, ili ogledalo za mladu ženu Woolfinog doba? U kakvoj je sprezi njihova depresija sa nedostatkom književne tradicije, nemogućnosti da sebe zamisle kao autorice?
Jedna djevojka na mojoj radionici o publicistici u Clevelandu. Kraljica stresa. Jedna od onih studentica koje za vrijeme časa uzimaju dosta energije, čija je ruka stalno u zraku. Ali ova djevojka je očigledno imala i lirski dar, uz to i htijenje, vatru u sebi. Međutim, imala sam utisak da nešto prešućuje u autobiografskim radovima koje je donosila na radionicu, da suština leži zatomljena ispod površine. Na jednom času sam joj se oštro obratila povodom teksta koji je trebala znatno doraditi, a nije, i ona je briznula u plač i istrčala iz učionice. Krenula sam za njom, istina blago kolutajući očima, jer u tom trenutku nisam imala ni trunke strpljenja za svu tu kmečavu, žensku dramu. U hodniku sam je uhvatila za ramena i govorila veoma strogo, pokušavajući da budem prava profesorica. A onda mi je ona rekla da sa svojih 20 godina misli kako nema dovoljno životnog iskustva da piše o bilo čemu. U eseju koji je dva puta predavala spominjao se nekakav razarajući ljubavni odnos. To je bila prava stvar, o tome sam željela da piše. Rekla mi je da pije lijekove protiv anksioznog poremećaja, da je doživjela nervni slom i nakratko bila na psihijatriji. Da je njenoj baki, koju nikad nije upoznala, dijagnosticirana šizofrenija. Rekla mi je da želi pisati o ovim stvarima, ali nije sigurna može li. I treba li.
Blago sam je protresla, jer je sve vrijeme izbjegavala moj pogled, i rekla joj, britko, da piše, u vražiju mater, da piše, pravi sranja i piše o njima i nauči iz njih, i nikad, ama baš nikad ne pomisli da njena iskustva nisu vrijedna književnosti. Ne znam jesam li uspjela doprijeti do nje. Pitam se šta bi bilo da sam ja u tim godinama imala nekoga da me zgrabi za ramena i pošteno protrese.
Dok ovo pišem, postaje mi jasno da su mlade žene i dalje strahovito depresivne. Samo što ta depresija sada ima novo ime. Mlade žene dobiju nove lijekove i nastave sa životom. Ali zašto su onda one još uvijek tako sputane?
Možda zato što osjećaju da jedini svijet koji poznaju nije dovoljno bogat, da njihovo prvo lice nije dovoljno slojevito, niti dovoljno umjetnički oblikovano, niti dovoljno univerzalno za književnost. Nije im dozvoljeno napisati svoje zamršeno, emotivno ja. Šta je to u književnim kanonima koji se studentima nameću sa svih strana dalo utisak toj mojoj studentici koja je preživjela nervne slomove i ljubavne boli da ne može pisati jer nema dovoljno iskustva? Ona osjeća strah i nedostatak samoljublja kakve jedan F. Scott Fitzgerald zasigurno nije osjećao.
Blago sam je protresla, jer je sve vrijeme izbjegavala moj pogled, i rekla joj, britko, da piše, u vražiju mater, da piše, pravi sranja i piše o njima i nauči iz njih, i nikad, ama baš nikad ne pomisli da njena iskustva nisu vrijedna književnosti.
Fitzgerald prezrivo i bijesno piše doktorima svoje supruge o njenim književnim pokušajima: “I dalje je to samo uobrazilja jedne srednjoškolke iz Iowe koja bi željela biti autorica i voditi predivan, bezbrižni autorski život.” Eto o čemu se radi! Srednjoškolka ne bi trebala pisati. Mora je se spriječiti da piše. Također, tu je ideja da cure ne izgaraju, i ne pate, i ne izvrću se naopačke od žudnje za pisanjem.
(Gospodin Fitzgerald je pisac, gospođa Fitzgerald piskaralo.)
Fitzgeraldovo podrugljivo etiketiranje Zeldinog romana kao “automatskog pisanja”– nije to samo predrasuda protiv nadrealizma, kao kad je Truman Capote pisanje bitnika nazvao pukim lupanjem po pisaćoj mašini, već uvjerenje da njeno pisanje, njen spisateljski proces nije prošao nužnu alhemiju umjetničkog, proznog oblikovanja. Jasno se vidi iz prijepisa razgovora između Fitzgeraldovih da Fitzgerald vjeruje kako su vrata cjelokupnog spisateljskog svijeta zatvorena za Zeldu.
On odbacuje Zeldina djela kao “impresije” (na isti su način obezvređivane priče Vivienne Eliot, supruge T. S. Eliota). “Impresija” je neposredna, automatska, autobigrafska, dnevnička. Brzo pretakanje osjećanja i sjećanja u riječi. Preuzimanjem uloge velikog Profesora, Fitzgerald promiče ideju da Zelda nije dorasla zanatu pisanja proze – on je čita kao neuku. Ona je naivna, nelegitimna, vođena intuicijom (što će reći – cura). Njen roman Sačuvaj mi valcer je asocijativan, emotivan, zamršen, djevojčurast.
Zelda je napisala Valcer za tri mjeseca, dok je Scott odugovlačio sa svojim romanom Blaga je noć, napisala ga je u jednom dahu, možda zato što je to njena priča, njen Svitak koji je nosila u sebi i morala ga konačno razmotati, baš kao Kerouac i njegovo nezaustavljivo kucanje na pisaćoj mašini. Mislim o mladoj Jean Rhys, paraliziranoj depresijom nakon ponižavajućeg raskida sa njenim sponzorom Lancelotom Smithom. Kad je konačno smogla snage ustati iz kreveta, izašla je u šetnju i odjednom iz hira kupila komplet sveski u papirnici, probdjela čitavu noć pišući u sveske svoju životnu priču – gazdarica je poslije rekla da se susjed iz stana ispod žalio na cjelonoćno odjekivanje smijeha i jecaja.
Jean Rhys, koja zvjerinja po sobi obuzeta slobodom pisanja, slobodom tog čina kada sama pišeš vlastitu priču umjesto da je neko drugi piše u tvoje ime.
Jean Rhys, koja postaje autorica zahvaljujući slomljenom srcu i jakoj emociji, baš kao i djevojke na LiveJournalu ili Tumblru.
Možda mlade žene još uvijek trpe “strepnju od autorstva”, kako je nazvaše Gilbert i Gubar – aveti modernizma progone našu sadašnjost kroz knjige koje smo prisiljene čitati, narative koji su nam ispričani, a mi smo usvojile sve te štetne predrasude o čemu bismo i kako trebale pisati i predstavljati sebe.
Šta zapravo sprečava mladu ženu da postane autorica? Mislim da je za odgovor na to pitanje važan pojam tradicije. Ako ta mlada žena vidi sebe samo kao ženskog lika u knjigama koje su joj date na čitanje, pritom lika koji je često patologiziran, može li ona biti dovoljno smjela da sanja o postajanju autoricom? Možda cure manje vjeruju u svoj potencijal za genijalnost.
Čak i kad objave svoja djela, odmah ih se svrstava u rubriku “ženske književnosti” ili “književnosti za mlade” ili “chiklit žanra”. Dakle, nisu PRAVA KNJIŽEVNOST. Muške priče o odrastanju rjeđe dobijaju ovakav tretman. U svemu ovome imamo i sjebanu predodžbu proisteklu iz prezira i ambivalentnosti prema Ženskom u našoj kulturi i književnosti da muškarci ne čitaju žene-autorice. Tako je V. S. Naipaul nedavno trabunjao o “ženskastim koještarijama” u djelima autorica i kritizirao sentimentalnost u romanima Jane Austen (čak je i Fitzgerald pisao ljubiće, šta je s tim? Bitno je ko ima privilegiju u našoj kulturi, ko može imenovati stvari, upravljati narativom).
Ako ta mlada žena vidi sebe samo kao ženskog lika u knjigama koje su joj date na čitanje, pritom lika koji je često patologiziran, može li ona biti dovoljno smjela da sanja o postajanju autoricom?
Sjećam se kako je nemati vlastito ja, biti nezanimljiva uz poneki bljesak izuzetnosti, probavati profesije kao odjeću. Dosađivati se, biti nemirna, žudjeti. Ići kroz život kao u magli. A onda iskusiti patnju koja preobražava biće – to je trenutak kada mlada žena postiže samosvijest u punom jeku svoje samoće.
Poput moje studentice, i ja sam željela biti spisateljica prije nego što sam išta napisala. I ja sam prošla sve epizode junakinje iz romana Stakleno zvono – glamurozno stažiranje u redakciji časopisa Time na zadnjoj godini fakulteta, tokom kojeg sam se noću zatvarala u svoju sobu u Websteru, isključivo ženskom pansionu, i radila na jednoj potpuno nerazumljivoj drami o ludilu, usput izluđujući samu sebe. Spržila sam sav novac sa tek otvorene kreditne kartice kako bih kupila odjeću doličnu Manhattanu. (Junakinji Staklenog zvona Esther Greenwood gadi se to što je nasmiješena djevojka iz časopisa. Ona se osjeća udaljeno, otuđeno od te vanjske slike. Scott je Zeldi kupio dizajnersko odijelo jer je želio da Zelda izgleda otmjenije u velikom gradu.) Sve je bilo sivo i korporativno, a ja sam prvi put počela osjećati vlastitu samoću. Utonula sam u raskošnu depresiju – sama tumarala ulicama, pisala dnevnik po restoranima, radila na svojoj drami u jednoj od soba na prvom spratu gdje je djevojkama bilo dozvoljeno primati muške posjetitelje, odštampala je krišom u zgradi Time Warner nakon radnog vremena, a sve to dok sam pomagala pisati turističke tekstiće o književnim znamenitostima Manhattana za koje bih se čas morala dopeljati do kuće Edgara Allena Poa u Bronxu, čas provjeriti neke podatke o skulpturama nadahnutim Alisom u zemlji čuda u Centralnom parku. Potom moj povratak na Northwestern univerzitet sa uvjerenjem da ne mogu biti novinarka, da mi je suđeno pisati drame ili romane, ali nisam znala kako i jasno sam osjećala svu težinu tog poraza.
Tada se desio moj pad – moj pad, i pozivi, i tablete, i javljanje roditeljima, i vožnje taksijem do psihijatara iz telefonskih imenika, i haluciniranje u četiri ujutro od mješavine lijekova dopuštenih i nedopuštenih, i vodeni krevet koji sam sasjekla na komade jer ga nisam mogla iznijeti iz podstanarskog stana – nestvarni osjećaj da sam književni lik, a ne spisateljica. Da nikad neću biti spisateljica. Zašto je to uznemirilo dvadesetjednogodišnju curu koja je do tada napisala samo jednu lošu dramu, nekoliko još gorih priča i puno tuce nedovršenih dnevnika, članaka i recenzija pozorišnih predstava za univerzitetski časopis? To da neću niti mogu biti spisateljica?
Počela sam se plašiti svojih neprospavanih noći. Tražila sam bilo kakav spas. Od studentskog zdravstvenog centra dobila sam fotokopiranu brošuru o napadima panike. Otvorila sam poslovni imenik i istog dana posjetila prvu psihologinju koja me je mogla primiti. Tokom dijagnostičkog intervjua pitala me je uzimam li alkohol, droge, koliko seksualnih partnera sam imala. Nisam znala da trebam lagati. Na osnovu samo jednog pregleda dijagnosticirala mi je bipolarni poremećaj. Provukla je moju kreditnu karticu kroz uređaj za plaćanje i uputila me u susjednu prostoriju kod poslovnog partnera, psihijatra, koji me je odmah primio, prepisao mi mješavinu litija, depakota (antikonvulziva), klonopina, tableta za smirenje i paxila (selektivnog inhibitora ponovne pohrane serotonina). Svi ti lijekovi su me digli do plafona, što je, prema riječima psihijatra, samo dodatno potvrđivalo da imam poremećaj raspoloženja klasificiran kao DSM-IV bipolarni poremećaj tip III.
Bez obzira na farmaceutsku intervenciju, moj slom je bio egzistencijalne prirode. Nisam znala šta ću sa životom. Uskoro sam trebala diplomirati – svi ostali su već išli u odijelima na intervjue za posao u velikim firmama, ili su dobijali radna mjesta u redakcijama manjih časopisa koji služe kao odskočne daske za odlazak u Trib ili Times – čitala sam Dostojevskog i Artauda, pušila k’o ćiro i sumanuto pisala dnevnik. Nisam više željela biti novinarka. Možda radije umjetnica performansa, da golih sisa i dubokog glasa tutnjam po sceni kao Karen Finley, o kojoj sam čitala u knjizi sabranih kolumni koje je 80-ih godina C. Carr pisala o njujorškoj podzemnoj performans sceni za časopis Voice. Ili možda lutkarka. Ili pantomimičarka. Na trećoj godini fakulteta pomogla sam producirati pozorišni festival u jednoj oronuloj zgradi na kampusu koju smo zvali Rupa. Nosila sam MAC kozmetiku i indijske tunike iz dućana sa stranom robom.
U to doba razvijala se moja samosvijest, u smislu spoznavanja da sam dotadašnji život proživjela kao neformirana ličnost. Lispector u romanu Zvjezdani trenutak za svoju junakinju Macabeu kaže: “Istraživati sebe znači shvatiti da si nepotpuna.” I da, bio je tu i jedan dečko. Bože, kako su me ljubavne veze opustošile. Da li me je zapravo to zaustavilo na mom putu? Umjesto romana pisala sam srceparajuće dnevnike i molećiva pisma.
Pa ipak, znala sam da se mijenjam. Moja depresija, moje slomljeno srce, moj solipsizam, sve to me je bar tjeralo da se okrenem prema unutra, doživim unutarnje iskustvo, razvijem samosvijest.
Nakon diplomiranja plan je bio preseliti se u New York i živjeti u Queensu sa jednom curom koju sam upoznala u Websteru, a koja je stažirala na odjelu za kostime na fakultetu za scenske umjetnosti Juilliard. Čekao me je intervju za lektorsku poziciju u časopisu Voice. Umjesto toga, raspala sam se. Umjesto toga, postala sam psihijatrijska pacijentica.
“Stalno ćeš tapkati u mjestu, Katie”, rekao mi je tada psihijatar, pokušavajući me uvjeriti da nastavim piti lijekove, potpuno siguran, uz samopouzdanje koje mu pruža njegova doktorska fotelja, da je moguć samo jedan ishod ako prestanem. Tada sam najviše od svega željela pisati, privesti bar nešto kraju, pa makar to bio samo dnevnik. Psihijatar mi je rekao da su šanse za to male ako budem živjela bez lijekova.
Curu se uvijek čita kao nediscipliniranu, nenormalnu, a ne samo kao osobu u problemima.
Scott piše Zeldi: “Ludjela si i nazivala to genijalnošću.” ONA se prečesto čita kao psihijatrijska transgresija.
Curu se uvijek čita kao nediscipliniranu, nenormalnu, a ne samo kao osobu u problemima.
Psihijatar je bio potpuno uvjeren da je to moj identitet, a ja sam mu povjerovala. Sve dok nisam došla u stadij kada su lijekovi prestali djelovati, ili su čak pogoršavali moje stanje, a on me je htio strpati na psihijatriju i podvrgnuti terapiji elektrošokovima. Kao da sam Sylvia Plath, a ovo 1950-e, pomislila sam. Umjesto toga, moji roditelji su odlučili vratiti me u porodičnu kuću u sjeverozapadnom predgrađu mog rodnog grada, a ja sam se skinula sa tableta. Mama je također smatrala da bih trebala pronaći posao dok sam kod kuće (kao što majka u Staklenom zvonu primorava junakinju Esther na volontiranje u porodilištu). Blizu nas se otvarao novi restoran brze hrane – izdržala sam sedmicu dana u tom restoranu i papirnatoj uniformi (perač suđa me je zgrabio za dupe i sa stolova pokrao moje napojnice). Uskoro sam se preselila u gradsko naselje Wicker Park, gdje sam živjela sa Molly, prijateljicom s faksa koja je bila moja ortakinja u zločinu, otrov-cura poput mene. Konobarisala sam u zalogajnici Hollywood, rupčetini otvorenoj 24/7, gdje sam posluživala mafijaše, mlade kravataše, tetovažere, beskućnike, hipstere, drotove i svodnike.
Međutim, niko mi nije rekao da mogu pisati o tome kako je biti sjebana cura. Niko mi nije dao dozvolu, niti mi je rekao da je iskustvo mlade žene vrijedno književnosti.
U to vrijeme sam se smatrala spisateljicom, čak i kad je moj dnevnik bio jedina stvar koju sam pisala, gajeći romantičnu viziju sebe kao jednog Hemingwaya ili možda mog savremenika Williama Vollmanna (mada kod mene nije bilo ratova, ni borbi bikova, ni heroina, al’ zato jeste bilo kurvi). Kao junakinje iz romana Dvije ozbiljne dame autorice Jane Bowles, koje se u svojoj potrazi za drugom razinom iskustva odaju razvratu. Sve sam radila zbog ISKUSTVA, kako bih jednog dana imala o čemu pisati. (Tek godinama kasnije sam shvatila da su upravo moja iskustva, između ostalog, dovela do toga da me se patologizira. Dobila sam dijagnozu nakon što sam otkrila svoju prošlost muvanja i drogiranja). U zalogajnici Hollywood svi su me smatrali visokoobrazovanom curom koja voli pisati i koja će jednog dana napisati roman o njima. U kecelji sam stalno nosila blokić ili bih pisala na salvetama. Bila sam konobarica koja je samo čekala da štagod napiše, na kraju svega, kad žestina života splasne.
U tom periodu odlučila sam da želim jednog dana napisati svoju verziju romana Beskonačna šala Davida Fostera Wallacea za sve moje sjebane venorezačice. Nisam ni pročitala knjigu do kraja, a već sam znala da nije pisana za mene, baš kao što ni Kerouacov roman Na putu nije pisan za mene jer je Kerouac stalno opisivao kako skače s cure na curu, a ja sam znala da sam jedna od tih cura koja je pojebana i zaboravljena.
Međutim, niko mi nije rekao da mogu pisati o tome kako je biti sjebana cura. Niko mi nije dao dozvolu, niti mi je rekao da je iskustvo mlade žene vrijedno književnosti. Niko nam nije stavio do znanja da možemo iskoristiti tu vrstu iskustava – svoje slomove, svoje ljubavne veze. Sve je to isuviše lično. Isuviše emotivno. Isuviše na fazon “ženskastih koještarija”.
Jedine preteče za koje sam znala bila su radikalna djela pisana 70-ih i 80-ih u New Yorku, avanture “pokvarene bezumne prodavačice” Janey Smith iz romana Krv i crijeva u srednjoj školi autorice Kathy Acker, književni ciklus George Miles autora Dennisa Coopera, ili memoar Cookie Mueller, glumice Johna Watersa, koji sam pročitala dosađujući se iza pulta čikaške knjižare Powell, gdje sam kratko radila nakon Hollywooda, usput tezgareći kao konobarica u jednom italijanskom kafiću. Taj posao sam napustila jer mi je jednog dana sinulo da bih radije pila koktele i jebala se sa tadašnjim dečkom, bas gitaristom, u WC-u neke kafane u Lincoln Parku nego išla na posao.
Tek sam godinama kasnije otkrila još pisaca iz te ere, što me je ponukalo da ponovo pročitam djela Coopera i Acker, ovaj put ozbiljnije, i u svojoj glavi počnem stvarati tradiciju u koju bih se možda mogla uklopiti, tradiciju ženskih i muških pisaca koji su prekršili sva ustaljena pravila o pisanju romana, pisanju općenito; tada se počeo razvijati moj pretjerano emotivni odnos prema spisateljicama autsajderkama iz epohe modernizma, antologiji High Risk, pričama Mary Gaitskill, ekstatičnom esejističkom tersanju Davida Wojnarowicza u Bliski noževima, publicističkim romanima Chrisa Krausa i Eileen Myles, romanu Zipper Mouth Laurie Weeks, memoaru The Chronology of Water moje kasnije urednice Lidije Yuknavitch. Neki od ovih pisaca svrstavali su se u pripadnike pokreta New Narrative, uranjali su svoja djela u blato teorije, svršavali na Bataillea i Kristevinu studiju Moć užasa, drkali i srali po stranici / po svojim prethodnicima / po establišmentu, nešto slično onome što su umjetnici performansa izvodili na sceni sa tjelesnim tekućinama, Finley, koja po tijelu razmazuje čokoladu želeći da izgleda kao govno, Ron Athey, koji se pirsa na sceni kao neka HIV pozitivna verzija svetog Sebastijana. Oni su pisali svojim tijelima, pisali o poremećenom tijelu. Njihova djela nisu bila samo o jebanju ili samo o idejama, već i o emocijama, emocijama izraženim prema, kroz i mimo svih ovih stvari, stranice i stranice pekmezave, silovite, uvrnute emocije. Otkrila sam ove pisce tek u kasnim dvadesetim, skoro tridesetim, i tek tada mi je sinulo – da mogu u svom pisanju biti neumjerena, otrovna, mogu crpiti materijal iz svega što sam doživjela, mogu pisati protiv kulture.
Zašto se moj trening za otrov-curu nije smatrao životnim iskustvom pomoću kojeg bih mogla napisati priču o vlastitom odrastanju? U našoj kulturi i književnosti vlada ideja da griješimo ako pokušamo ispisati svoje neumjereno ja. Da je pogrešno biti neumjerena. Sve mora imati objektivni korelativ.
Divlje dvadesete bile su doslovno Zeldine divlje dvadesete – rođena je 1900. godine. Ko se u dvadesetim ne jebe s kim stigne i ne pravi zajebe?
Živimo u kulturi koja kažnjava i pokušava disciplinirati zamršenu ženu i njeno tijelo, i u književnoj kulturi koja kažnjava i disciplinira otvoreno autobiografsko pisanje (jer je isuviše žensko, djevojčurasto, emotivno).
Preispitujemo svoju želju za pisanjem, pitamo se kao ona moja studentica je li riječ o samodestruktivnom impulsu. Na isti način su napadali Zeldu, Mary McCarthy, taj narativ su potvrđivali psihijatri, kritičari, muževi – da je neterapeutski pisati o drugima i time ih odgurnuti od sebe. Kad žena piše vlastiti život, to je psihijatrijska transgresija. Žene su oduvijek bespoštedno patologizirane kad god bi pokušale uzeti vlastitu priču u svoje ruke. Čak i danas se neumjereno emotivan tekst kažnjava, kriminalizira – kad žene pišu ili maštaju o ljubavnim vezama, kritiziraju ulogu kućanice.
Kad žena piše vlastiti život, to je psihijatrijska transgresija.
Iako je pohađala časove publicistike, moja studentica je imala osjećaj da je zabranjeno, čak i POGREŠNO, pisati memoar. Možda zato što pisanje memoara proturječi načinu na koji su cure odgajane – da budu fine, svima drage i voljene. Da ne otkrivaju ništa ružno. A tu je i želja da ne budemo one kojih su se odrekli (iako nas se kultura već odrekla, gurnula u pozadinu da igramo sporedne uloge).
Jedno je pridržavati se etike dok crpiš iz vlastitog života. Ali osjećaj krivnje i stida ili pogrešnosti dok pišemo vlastite priče, to mi se već čini kao neka vrsta discipliniranja i kažnjavanja. ON OPONAŠA MILICAJCA RAZNIM GLASOVIMA (prvobitni naslov Eliotove Puste zemlje). Pitam se da li su Lowell ili Fitzgerald osjećali isti pritisak iznutra kad su ispisivali svoje priče, svoju slomljenost?
A tu je i želja da ne budemo one kojih su se odrekli…
Sram i krivnja zato što piše vlastiti život, zato što ga živi, nasilje autocenzure. Kampanja ušutkivanja.
(nastavak slijedi)
Autorica: Kate Zambreno
Prevod: Selma Asotić
Zahvaljujemo se autorici i izdavačkoj kući Semiotext(e) na dozvoli da objavimo tekst na bhs jeziku.
Zambreno, Kate (2012). Heroines, Los Angeles: Semiotext(e)