Čišćenje kao kazna: feminističko čitanje fenomena pop-kulture

Jedna od prvih američkih televizijskih serija koje nose autorsku viziju velikog i priznatog filmskog režisera, prelomni događaj za američku televizijsku produkciju nakon kojeg se televizijske serije počinju shvatati ozbiljno, kultna kriminalistička drama-triler-misterija s elementima horora Twin Peaks, na samom početku prikazuje ženu u svojoj krajnjoj objektivizaciji – smrti. Serija je duboko prožeta toksičnim maskulinitetom i brutalnim muškim nasiljem po čemu se posebno izdvaja mladi bračni par Leo i Šeli. Po početku zajedničkog života, Leo, tipični karakter nestabilne ličnosti lokalnog kriminalca, ispoljava sve češće ispade psihičkog i fizičkog nasrtanja na svoju ženu, koji nakon konačnog sloma eskaliraju u pokušaj ubistva. Jednom prilikom Leo napada Shelly jer nije oribala pod, podrazumijevajući to očigledno kao polno presuđenu obavezu, kao dokaz njezinog poštovanja i izraz ljubavi[1], a u slučaju da ne odradi te prljave poslove, kao izraz izdaje. Sukob se nastavlja nasilnim postupkom antagoniste koji uz povišen ton demonstrira kako se riba pod, naređujući ženi da završi čišćenje. Pošto mu Šeli odgovori da nema vremena jer je u žurbi da se spremi za svoje pravo radno mjesto, on ju, uz zapovijed da će prvo morati naučiti da ima ispravan stav jer je to ključ sreće, obara na koljena kako bi uzela četku te zadaje jak udarac u glavu zabranjujući joj izlazak iz kuće. U Leovom ponašanju očituje se jasan “očinski” stav posjedovanja i zatvaranja žene u kutiju kao doživotno maloljetnog, infantilnog vlasništva, nesposobnog za stvaranje sopstvenog mišljenja pa i izbora. Ovo je jedan od mnogih primjera kako muški pogled, u ovom slučaju praksa Dejvida Linča, pretenduje da predstavlja žene u klišeima žrtve, ali nosi posebnu brutalnost s obzirom na to da je izražen kroz demonizaciju radnje koju žene u domaćinstvu obavljaju svakodnevno.

Kulturološke studije analiziraju prakse svakodnevne proizvodnje značenja baveći se pitanjima diskursa, moći i svakodnevnog života te njihovim međusobnim odnosima. Kako to kulturni fenomeni određuju ljudsko ponašanje i oblikovanje svakodnevnice?[2] Za razumijevanje  kompleksnosti načina na koji ona oblikuje naš društveni, politički, emocionalni i psihički kontekst, treba prethodno osvijestiti da, u svakoj istorijskoj epohi u klasnom društvu, kultura ima klasni karakter. U kulturnoj anarhiji radničke klase, odnosno u popularnoj kulturi, sveprisutna mizoginija po pravilu ne umanjuje njene kreativne potencijale za izmjenu realnih i simboličkih aspekata ženskih identiteta, subverziju postojećih i stvaranje novih modela. Ako se složimo s tvrdnjom da, kao i žena sama, ženska inferiornost – nastaje, pop-kulturu možemo prepoznati kao mjesto produkcije vrijednosti, “bojno polje” za konstrukciju novih superiornih značenja, nasuprot inferiornim, koja kao takva imaju važnost za artikulaciju šireg spektra ženskih identiteta. S druge je strane bitno uvidjeti da “popularna kultura održava standard, vjerovanja i prakse kulture u cjelini; stoga se u njoj podjednako pojavljuju generalne kulturne diskriminacije i stavovi o ženama” (Magoulick 2009: 469). S tim u vezi, ključna su feministička čitanja fenomena pop-kulture koji na simboličkom nivou vrše reprodukciju ovakvih stavova, odnosno čitanja načina reprezentovanja aktivnosti iz svakodnevnog života, obično okarakterisanih kao segmenata ženskih rodnih uloga. Ovdje se ne vraćamo na jednačinu “žene = njihova rodna uloga”; stejtment otpočinje uvidom da, iako identitet žene ne čini dijapazon nametnute rodne uloge, on vrši snažan uticaj na oblikovanje njezinog života u cijelosti. Problematika medijske demonizacije ženskih rodnih uloga je visoko toksičan oblik reprezentacije za percepciju o ženskom kao i za ženu samu. Jedan od bestijalnih primjera koji odgovara datom opisu jest fenomen reprezentacije aktivnosti čišćenja – kao posljedice kazne. Da li u konstrukt ženskih rodnih uloga ulazi i njihova podobnost kažnjavanju? Ko su oni i one koji i koje kažnjavaju ili šta je ono što kažnjava, a ko su one kažnjavane? Analiza pojavnosti ovog fenomena i njegovih značenja unutar medijskih struktura na konkretnim primjerima je fundamentalna ako želimo bliže da razumijemo koliko je bio izložen procesu tipifikacije, tj. da li je i koliko udaljen od višestruke stvarnosti te kojom strategijom intervenisati u zadana značenja.

Koliko je na snazi tiranija očeva?

Silvia Federici detektuje da je veliki dio poslova povjerenih ženama samo puki produžetak pozicije domaćice koji reprodukuje normalizovanu žensku ulogu i širi teren za korištenja svih onih sposobnosti za koje su se dobro uvježbale kod kuće. Ona proziva “žene od karijere”, prema njenim uvjerenjima, one žene koje bježe od svoje podređenosti, ali ne kroz jedinstvo i borbu, već kroz moć opresije, najčešće nad drugim ženama, što je logika gospodara. Svim ostalim ženama poručuje da se samozaluđuju kako mogu da izbjegnu kućni rad.

Koliko god je njezina teza da sve žene unutar postojećih oblika sistema kapitalizma u manjoj ili većoj mjeri nose teret domaćice i da je njihov manjak samo-identifikacije mehanizam odbrane od najniže društvene pozicije na skali moći oslobađajuća – jer nakon detektovanja problema samo smo bliže njegovom rješenju – toliko je i zastrašujuća. Ako uzmemo u obzir vremensku razdaljinu od četrdeset godina do gore navedenih uvida, shvatićemo da se do danas stvari nažalost nisu uveliko promijenile u korist žena; štaviše, trebamo se zapitati koliko je aktuelno pitanje koje je Mary Astell postavila još u 18. vijeku (Pejtmen 2001: 99): “Ako se svi ljudi rađaju slobodni, kako to da se sve žene rađaju kao robinje?”

Mizoginija kao kulturno nasljeđe

Usaglasićemo se da tipično ženski kućanski poslovi nisu jedini koji se u pop-kulturi simbolički pojavljuju kao kazneni, pronaći ćemo primjere kažnjavanja aktivnostima koje se obično percipiraju kao dio muške rodne uloge: kopanje, veslanje, utovar, istovar, prenošenje teškog tereta i dr., no osnovna razlika i tačka na osnovu koje je ženska pozicija u ovom fenomenu jedinstvena kao takva jeste da su tipično ženski kućanski poslovi rutinski (pranje rublja, čišćenje sanitarnih prostorija, ribanje podova, brisanje prašine, pranje posuđa, pospremanje, usisavanje, pranje prozora, metenje), a muški povremeni (oni koji se obavljaju na mjesečnoj ili na godišnjoj bazi), iz čega proizlazi da je ženski napor u nevidljivom održavanju života neuporedivo veći, a muški vrijedan tek pomena.

Žene iz dana u dan obavljaju “poslove kazne” čemu svjedoče njihova djeca dok uporedo na TV-u gledaju Disneyevu junakinju Pepeljugu koja s početka istoimenog kultnog crtanog filma biva potpuno lišena ljudskog dostojanstva izvodeći prljave aktivnosti po nasilnoj naredbi maćehe. Iz te je traumatične pozicije izbavlja samo udaja za prekrasnog princa, što može ostaviti itekako zbunjujuć i deluzivan efekat na djecu, jer su njihove majke u bračnoj zajednici i svejedno te poslove nastavljaju obavljati. Kažnjavanje čišćenjem je nasilna radnja i koliko predstavlja simbolički model koji djeca mogu percipirati u imidžima odraslih članica porodice koje se manje ili više kreću unutar uloge domaćice utoliko predstavlja i direktnu ponudu za oponašanje. Ovdje govorimo o “simboličkom nasilju” nad ženskim tijelima pri čemu se nad ženom kao nad objektom dokazuje moć, a žensko tijelo i subjektivitet formira u odnosu na zahtjeve industrije, kao roba za muškog konzumenta. Tržišna vrijednost takvih proizvoda kulture temelji se na ženskoj degradaciji jer se tom strategijom stiče dramska veličina i u konačnici popularnost, dok s druge strane žene konstantno podsjeća na “služenje kazne”, učvršćujući nad njima kontrolu. Mehanizam djelovanja televizijskog nasilja je takav da recipijente i recipijentkinje postepeno dovodi do ravnodušnosti i pasivnog odnosa prema primjeni sile u svakodnevnom životu. I kao da nije dovoljna mizoginija koja se prenosi s koljena na koljeno kao neka vrsta recidiva porodičnog naslijeđa – djeca se posredstvom medija uče njoj i kroz serije, crtane i igrane filmove koje obožavaju. Djevojčice i djevojke, unutar takvog doživljaja “kažnjene” tetke, sestre, majke mogu da konstruišu uniženu sliku ženske uloge, te da pribjegavaju mehanizmima odbrane od nepoželjnog registra ženskog.

Traumatičnom djelovanju ženske pozicije na dječiju podsvijest svjedoči i popularni video-snimak (https://www.youtube.com/watch?v=DnMChT2Iqqc) djevojčice stare četiri do pet godina koja priča svojoj majci o strašnom snu koji je imala: da se udala i da je morala da čisti, kuha, pegla i odrađuje sve ostale kućanske poslove. Da bi stvar bila gora, društveno je prihvatljivo (čak i poželjno) da roditelji same djevojčice odmalena podvrgavaju kaznama čišćenja, i to ne samo kaznama održavanja sopstvenih soba nego i soba njihove braće ili svih prostorija kuće, a nerijetko se čišćenje postavlja i kao uslov za ispunjenje određenog cilja. Primjer koji ilustruje takvo uslovljavanje je scena iz američkog sitkoma Modern Family u kojoj Haley, djevojka tinejdžerske dobi, mora da opere suđe da bi joj bio dopušten odlazak na žurku. Na taj način se kroz navike lijenog roditeljstva u svakodnevnom životu, a paralelno kroz prizmu pop-kulture, djevojčice uče nepomirljivosti sa sopstvenom ženskošću, prikazom iste kao nečeg pasivnog, slabog, bezličnog i tuđeg, te se na dnevnoj bazi vrši reprodukcija automizoginije.

Da li je kažnjavanje čišćenjem klasno pitanje?

Korejska melodrama Moon Lovers portretiše mladu dvorsku damu Hae Soo kojoj se život tragično mijenja poslije podmetnutog napada na princa nasljednika (jer ju je zaprosio mlađi princ) od strane onih koje su u zavjeri protiv nje (žene iz visoke klase): biva tučena i osakaćena, a potom svrgnuta sa svoje pozicije da bi postala dio najnižeg osoblja u odjelu za pranje rublja, što su samo počeci njezinih muka. Seriju u svojoj naivnoj izvedbi, a putem estetike i logike bajke, muči generalni problem romantizacije uglavnom muškog nasilja nad ženama. Drama viktimizacije protagonistkinje je u tolikoj mjeri naglašena kao suštinski i noseći segment radnje koja obitava oko brutalnog političkog nadmetanja u igri za prestolje da je nemoguće ne zapitati se da li se ustvari radi o njenoj glorifikaciji. Druga vrsta problematike koju ne treba zanemariti jest sam konstrukt pozicije dvorske dame.[3] Termin odaje feminizaciju, a i romantizaciju (dama) date pozicije u vremenu vladavine dinastija u 10. vijeku. Da li se može napraviti usporedba ove daleke pozicije žena sa sadašnjom?

Danas možemo da postavimo pitanje: ako su za aktivnosti u uslužnom sektoru, i to za poslove čišćenja i uredske poslove nižeg ranga, svi ljudi kompetentni, zašto ih ipak najčešće obavljaju žene? Svetlana Slapšak definišući ikonu “žene sa usisavačem” ovu podjarmljenost opisuje kao primoranost žena, koje su takođe u većini kultura smatrane nečistim zbog prirodnih funkcija njihovih tijela, na kontakt sa “sferom prljavog”. Ona objašnjava da čišćenje, odnosno uklanjanje prašine, kao znak ženske domaćinske kompetencije, ima duboke korijene u kulturi: “U većini indoevropskih jezika reč smrt je povezana etimološki sa rečima koje označavaju “mrvljenje”, “prah”, i koje opredjeljuju semantičko polje smrti. Uklanjanje prašine je uklanjanje znaka smrti i smrtnosti, i tu važnu funkciju za ostvarivanje bezbrižnosti pretežno muškoga sveta obavlja žena, koja je i inače u intimnijem i manje traumatičnom odnosu sa smrću – jer je isto tako familijarna sa rađanjem. […] Ambivalentnost ikone postignuta je – žena za svoga muškarca, sputana unutar kuće, uklanja smrtnu opasnost” (Slapšak 2001: 330).

U klasifikaciji prekarijata[4] jednu čitavu podkategoriju čine žene. One ostvarene kao majke ili žene koje bi prema poslodavčevoj ili poslodavateljkinoj procjeni mogle uskoro osnovati porodicu bivaju odbačene kao nepoželjne radnice. Ako su uz to i niskoobrazovane, uglavnom su trajno nezaposlene, a ako su zaposlene, rade na određeno vrijeme, nemaju nikakve povlastice, nisu kreditno sposobne, besperspektivne su i degradirane u društvu. U opisanoj se situaciji lako mogu zateći i obrazovane mlade žene sa završenim visokim školama, intelektualno osviještene i naprednih stavova, ali frustrirane jer žive u društvu koje im ne pruža ni ravnopravnu šansu ni prilike pa ni osjećaj pripadnosti – u društvu koje teži njihovom isključivanju i brisanju. S obzirom na to da ove pozicije nisu plod njihove ambicije, nego posljedica nametljivog manjka izbora i nužde, možemo govoriti o takvim poslovima kao načinima održavanja podređenosti i kroćenja ili, drugim riječima, jednoj vrsti sistemske, životne kazne na osnovi polne razlike.

Zatvorenost kao žensko pitanje

U feminističkoj distopijskoj seriji The Handmaid’s Tale se unutar totalitarističke-militantne-hrišćanske države Gilead, koja nastaje raspadom SAD-a uslijed velikog pada stope plodnosti i ide u ekstremizam muške vlasti, uspostavlja red porobljenih žena sluga (Marthas), iako obrazovanih, zbog neplodnosti iskoristivih sistemu jedino kroz kućanski rad, kao nevidljiv, potpuno marginalizovan i deseksualizovan dio društva, rijetko kada van raskošnog doma gospodara. Pored Marti u funkciji predstave patrijarhalnog konstrukta žena-idealna-domaćica, tu su i reproduktivno zdrave sluškinje kao predstava drugog najčešćeg konstrukta patrijarhata žena-kao-seksualni-objekt, koje su pored služenja porodici visoke klase eksploatisane od društva i u obredima silovanja. Nisu li slične religijom i tradicijom podređene fiktivne pozicije Marte i sluškinje iz budućnosti s pozicijom dvorske dame iz prošlosti i ženskom pozicijom u sadašnjosti? Zašto je rad Marti i sluškinja, odnosno žena, nužan državi? Za razumijevanje tog pitanja prvo trebamo odgovoriti na sljedeće: u kakvom su uzajamnom odnosu svakodnevnica stvarnog života i kapital? Kao sastavni dijelovi privatne sfere, kućanske rutine i rituali se u ideologijama svakodnevnog života, čini se, oduvijek prepoznaju kao društveno očekivano žensko. Jasno je da skriveni, nevrednovani ženski rad akterki ne obezbjeđuje ni ugled ni identitet ni kapital, ali da li je on i koliko ključan činilac funkcionisanja kapitalističkog ustrojstva? Federici kaže da treba razotkriti činjenicu da kućni rad već jeste novac za kapital jer je kućni rad najvažniji rad na osnovu kojeg je kapital oduvijek pravio i pravi pare. Ona poentira da ovdje “govorimo o jednoj sveprožimajućoj manipulaciji, o najsuptilnijem i najmistifikovanijem nasilju koje je kapitalizam ikada počinio prema bilo kojem dijelu radničke klase” (Federici 1975: 2). Prema tome, žene su proglašene “privilegovanim akterkama svakodnevnice” i nevidljivim ugovorom obavezane odgovornošću održavanja sistema, a koji uspijeva u eksploataciji upravo nepriznavanjem njihovog rada i njegovom devalorizacijom. Drugim riječima, žena je dužna da održava na životu svog muža, a Njihovog radnika, Njihovog vojnika kapitalizma iz čega proizlazi da se preko ženskih leđa odvija tok sistema kao takvog. Da li je onda u primjeru Marti eksploatacija nevidljivog ženskog rada, odnosno porobljavanje i primoravanje na kućni rad na osnovi konstrukta rodne uloge – transparentna eksploatacija, dovedena do krajnosti, ili je krajnost ono što žene proživljavaju u stvarnom životu svakodnevnice sistema neoliberalnog kapitalizma, odnosno “nepostojeća” – netransparentna eksploatacija?

Pojavnost fenomena čišćenja kao kazne u popularnoj kulturi unutar uslova zatvorenosti nije raritet. Zatvorska ustanova u španskoj seriji Vis a vis, noseće mjesto radnje u funkciji metafore patrijarhata, ima specifično pravilo za zatvorenice: ako ne vrate dug ili uslugu na vrijeme, postaju “sluškinje” zatvorenicama višeg ranga. Iako su sam zatvor, pa tako i interno pravilo zatvorenica – fiktivne tvorevine, ne možemo se, kao ni u slučaju Marti, voditi time da nisu inspirisane stvarnim modelima, s obzirom na to da su i osnovne tačke propitivanja serije poznata pitanja iz stvarnog života, da li je zatvor kaznena ili kazneno-popravna ustanova i da li su nasilje i strah jedini načini održavanja reda. Zašto bi, uostalom, serija koja se bavi pitanjem nasilja, paradoksalno bila pretrpana njegovim prisustvom i da li je stvar ublažena time što su, u ovom slučaju, žene one koje kažnjavaju? Još jedan primjer kažnjavanja čišćenjem od strane žene u kontekstu zatvorskih uslova reprezentovan je u britanskoj seriji Killing Eve, inače okarakterisanoj kao feministički triler. Villanelle, u ulozi profesionalne ubice, kao problematičnoj prinovi u ruskom zatvoru nije dozvoljeno da radi u kuhinji, nego biva bačena da čisti odvode u toaletu. Dijapazon mogućnosti pri upotrebi sile od strane predstavnice državnih organa nad zatvorenicom, na osnovi neposlušnosti, a s cilljem izazivanja straha, patnje i inferiornosti da bi se slomio njezin fizički ili moralni otpor, u ustaljenoj se praksi kreće od fizičkih do mentalnih kažnjavanja (izolacija u samicu), ali je ovdje ipak sveden na čišćenje. Poruka je jasna: poslovi čišćenja su dno hijerarhije čak i u zatvoru, a kazna čišćenjem više je dehumanizujuća negoli kazna udarcima pendreka.

Važno je istaknuti da su u uslovima ove serije stvarane adekvatne konfiguracije za pisanje novih vrsta junakinja koje će se uklopiti u žanr, ali ga po potrebi i rušiti. Kompleksni karakteri poput Villanelle kao ženskog psihopate, najsposobnije karike u svom poslu, Eve kao briljantne agentice-špijunke i Carolyn kao hladne autoritarne šefice MI6 propituju granice ženskog autoriteta i solidarnosti, dajući uvid u rijetko portretisanu žensku perspektivu koja unosi revolucionarnu svježinu u televizijski medijski prostor. Kroz opsesivni odnos Villanelle i Eve propituje se i prisustvo manje ili više prihvaćenih modaliteta ženskosti i ženskih odnosa privrženosti i naklonjenosti, odnosno fascinacije ženskom moći u mejnstrim medijima.

Žene koje znaju

Ukorijenjenost fenomena kažnjavanja žena čišćenjem u kulturi postaje očigledna nakon što mapiramo da je on itekako prisutan i u ostvarenjima koja karakteriše ženski upliv u poznate narative, ostvarenjima koja se bave ženskim pitanjem, ženskom perspektivom i ženskim odnosima, sa ženama u glavnim ulogama i ženama iza kamera, odnosno onim ostvarenjima čija se suština može opisati idejama feminizma. Taj je recidiv patrijarhata opomena da se mora i prema njima moći uspostaviti kritičko mišljenje i biti u stanju detektovati one segmente koji nose potencijal problematičnog te ih u tom kontekstu dalje prenositi. Evidentno je da takvi segmenti mogu biti okidači ženske osvete: u seriji Twin Peaks Shelly sa svojim novim momkom ismijava tada slabo pokretnog muža-nasilnika koji kasnije strada u pokušaju da je ubije; Rita, Marta iz serije Handmaid’s Tale, zahvaljujući požrtvovanoj herojskoj akciji sluškinje June pobjegne iz Gileada spašavajući na desetine djevojčica i dječaka; Macarena i Zulema, nova i višerangirana zatvorenica iz serije Vis a vis, vremenom se zbliže i udruže protiv patrijarhalnog ustrojstva zatvorske ustanove; Villanelle iz serije Killing Eve rani svoje opresorke, uz pomoć kriminalne organizacije pobjegne iz zatvora da bi se vratila svom poslu i luksuzu na koji je navikla, no shvativši da je i tu manipulisana, otpočinje borbu za autonomiju; ali to ne mijenja fakt da korištenje čišćenja kao posljedice reprezentacije nasilja adresira svakodnevno iskustvo velikog broja žena i ima direktnu posljedicu po njihove živote u stvarnosti.

Oni koji kažnjavaju čišćenjem nisu nužno muškarci, ali jesu nužno sluge patrijarhata, tj. vojnici i vojnikinje u službi nekolicine muškaraca s vrha. Kažnjavane su uglavnom žene, no i da se radi o kažnjenom muškarcu, s obzirom da je riječ o feminiziranim aktivnostima, odnosno onima koje u stvarnim okolnostima gotovo uvijek izvršavaju žene – one su te na koje se vrši transfer opresije u svakodnevnici. Zajednička karakteristika svih naših protagonistkinja jest da su one “žene koje znaju”, one koje su izvan konteksta domaćice ili naprosto pokušavaju biti, odnosno žene iz visoke klase, obrazovane žene i žene iz kriminalnog miljea. Nije li Federici prozivanjem “žena od karijere” dala nepisano odobrenje da se te neprijateljice ženske solidarnosti ukrote, da se vrate borbi kojoj pripadaju, a to je isključivo borba iz komfora sopstvenih domova. Šta je sa ženama kojima dom predstavlja sve suprotno od sigurnosti i komformizma? Da li je targetiranje “takvih” žena i njihovo kažnjavanje vraćanjem ulozi domaćice, odnosno kažnjavanje čišćenjem žena u većoj ili manjoj mjeri odbjeglih od kontrole države, a koje šalje poruku recipijentkinjama da je nemoguće umaći nevidljivoj ruci patrijarhata, samo surova medijska reprezentacija ili je ipak istina trenutne ženske pozicije?

Autorica: Milena Ivić

 


[1] Kad je riječ o “radu ljubavi”, kojeg je u ovom slučaju bitno razumjeti, zanimljivo objašnjenje daje nam Silvia Federici, govoreći o kućnom radu kao poslu koji se razlikuje po prirodi od svih ostalih poslova, a ta razlika je nepostojanje nadnice. Nadnica je potvrda postojanja društvenog ugovora, ona prepoznaje individue kao radnike koji ne rade svoj posao jer im se sviđa ili je to prirodno i koliko god da su eksploatisani daje jasnu granicu između posla i njihove ličnosti: prepoznaje da oni nisu taj rad.

[2] Ulaskom feminizma kao manjinskog pokreta krajem šezdesetih u dijalog s društvenim naukama postaje jasno da si jednačina “žene = priroda”, direktno srodna s jednačinom “žene = svakodnevnica”, tvorevine diskurzivnog konstruisanja iz pozicije istorijskog i političkog, iz pozicije dominantno muškog. S tim u vezi, očekivana je i neminovna, intervencija feminističke teorije partikularno u sociologiju svakodnevnog života, a budući da su obe zainteresovane za “nijeme” društvene grupe i ideju davanja glasa u kontekstu valorizacije “moći slabih”, teoretska simbioza bila je njihov logičan dalji razvoj. Danas je opšte mjesto saznanje da oni i one koji i koje se ne vide ni u životu ni u naučnim prikazima nisu samo pasivne figure kojima barataju sile iznad njih i da od njih zavisi mnogo toga u funkcionisanju različitih poredaka, iz čega proizilazi da svakodnevnica nije pasivna nego aktivna – noseća kategorija.

[3] Dama na čekanju ili dvorska dama je lična asistentkinja članova kraljevske porodice na dvoru, po pravilu nižeg ranga od njihovog. U korejskoj kulturi, za dvorske dame su obično birane ćerke robova i robinja koje prema tradiciji ne smiju napuštati palaču.

[4] Neke teoretičarke i teoretičari smatraju da je prekarijat nova radnička klasa našeg vijeka nastala pod uticajem neoliberalnih tendencija na tržištu rada gdje rast počiva na finansijskom riziku i zaduženosti.

 

Ovaj tekst je nastao uz finansijsku podršku Evropske unije. Njegov sadržaj je isključiva odgovornost autorice i ne odražava nužno stavove Evropske unije.
Tekst je nastao tokom serije radionica „Glasne i jasne” koja je podržana grantom regionalnog projekta „Mediji za građane – građani za medije”, projekat sedam organizacija za razvoj medija (Fondacija “Mediacentar”, Albanski medijski institut, Makedonski institut za medije, Institut za medije Crne Gore, Novosadska novinarska škola, Mirovni institut, SEENPM) iz zemalja Zapadnog Balkana čiji je cilj izgradnja kapaciteta organizacija civilnog društva u regiji za unapređenje medijske i infomacijske pismenosti (MIP).

 

Free WordPress Themes, Free Android Games