Prva osoba koja će doživjeti stopedesetu već je rođena

Vrsta nasilja

 

Čuješ reski lavež uličnih pasa

dok se bore za otpatke bačene s prozora.

Zvuče kao djeca koju si mogla imati.

Da si ih željela. Da u sebi imaš ijednu kost materinsku,

iščupala bi je iz utrobe i vrgla

niz stepenište. Kao ovu krhotinu tvrdoglavo

zarivenu u zapešće. Ili bi je ipak sakrila.

Da, sakrila u jalovu matrjošku

koju imaš od djetinjstva. Njen osmijeh

podsjeća te na oca, koji se rijetko smije.

I ne vjeruje da si njegova. “Ličiš na mater“,

kaže, “a ona liči na požar

sumnjivog porijekla.„ Tijelo, negdje sam pročitala,

može izdržati vlastito bolesno izgaranje, vlastiti pakao, satima.

Um je taj. Um je taj koji ne može.

 

Anamneza

 

Bila sam trudna. Spavala sam s muškarcem

koji je spavao s drugim muškarcima. Noću bdim.

Majka mi ima, i majčina je majka imala

astmu. Otac je imao moždani. Očeva

majka ima visok pritisak.

Oba djeda ubio je dijabetes.

Pijem. Ne pušim. Xanax kad letim.

Propranolol za anksioznost. Loše vidim.

Plaši me vjetar. Rodicu Lilly ubila je

aneurizma. Tetku Hildu, srčani udar.

Ujaka Johna, onako mudrog, oborilo je auto,

kao da obara kakvu teoriju

koju ovdje ispisujem.

A ako sam dobro shvatila,

zvijezde na nebu već odavno su mrtve.

 

Prva osoba koja će doživjeti stopedesetu već je rođena

 

Naučnici tvrde da prosječan ljudski

vijek svake godine postaje tri mjeseca duži.

Po toj računici, smrt će postati neobavezna. Kao kravata

ili dezert ili patnja. Majka pita

želim li živjeti vječno.

„Dosadilo bi mi“, odgovaram. „Ali toliko se stvari

može još uraditi“, kaže, misleći zapravo

kako sama nije puno toga uradila.

Prije 30 ljeta bila je mojih godina,

ali za razliku od mene previše radišna da razmišlja

o pticama obrisanim kišom. Samo da nam je

više vremena ili dovoljno novca, da nas zalede

dok nas nauka ne bude mogla ponovno oživjeti.

U zadnje vrijeme majka je počela smatrati

život prekratkim. Ja sam premlada

da je razuvjerim. Jedan jedini put kad sam se našla

u istoj prostoriji s Mona Lisom,

slika je visila zaštićena staklom, iza konopaca,

pretpostavljam baršunastih. Između nas

i zaborava stoji puno manje—koža koja se često

obesmisli. Ili joj smisao

i nije da štiti, već da imamo mjesto,

slično bolničkoj čekaoni,

gdje možemo sjediti dok nas ne prozovu.

Suspregni pitanja do samog kraja.

Majko, izmjeri moje raskriljene ruke—

imamo još ovoliko vremena za ubiti.

 

Autorica: Nicole Sealey

Priredila i prevela: Selma Asotić

 


Zahvaljujemo se autorici na dozvoli da objavimo pjesme na BHSC jeziku.

Free WordPress Themes, Free Android Games