Vrsta nasilja
Čuješ reski lavež uličnih pasa
dok se bore za otpatke bačene s prozora.
Zvuče kao djeca koju si mogla imati.
Da si ih željela. Da u sebi imaš ijednu kost materinsku,
iščupala bi je iz utrobe i vrgla
niz stepenište. Kao ovu krhotinu tvrdoglavo
zarivenu u zapešće. Ili bi je ipak sakrila.
Da, sakrila u jalovu matrjošku
koju imaš od djetinjstva. Njen osmijeh
podsjeća te na oca, koji se rijetko smije.
I ne vjeruje da si njegova. “Ličiš na mater“,
kaže, “a ona liči na požar
sumnjivog porijekla.„ Tijelo, negdje sam pročitala,
može izdržati vlastito bolesno izgaranje, vlastiti pakao, satima.
Um je taj. Um je taj koji ne može.
Anamneza
Bila sam trudna. Spavala sam s muškarcem
koji je spavao s drugim muškarcima. Noću bdim.
Majka mi ima, i majčina je majka imala
astmu. Otac je imao moždani. Očeva
majka ima visok pritisak.
Oba djeda ubio je dijabetes.
Pijem. Ne pušim. Xanax kad letim.
Propranolol za anksioznost. Loše vidim.
Plaši me vjetar. Rodicu Lilly ubila je
aneurizma. Tetku Hildu, srčani udar.
Ujaka Johna, onako mudrog, oborilo je auto,
kao da obara kakvu teoriju
koju ovdje ispisujem.
A ako sam dobro shvatila,
zvijezde na nebu već odavno su mrtve.
Prva osoba koja će doživjeti stopedesetu već je rođena
Naučnici tvrde da prosječan ljudski
vijek svake godine postaje tri mjeseca duži.
Po toj računici, smrt će postati neobavezna. Kao kravata
ili dezert ili patnja. Majka pita
želim li živjeti vječno.
„Dosadilo bi mi“, odgovaram. „Ali toliko se stvari
može još uraditi“, kaže, misleći zapravo
kako sama nije puno toga uradila.
Prije 30 ljeta bila je mojih godina,
ali za razliku od mene previše radišna da razmišlja
o pticama obrisanim kišom. Samo da nam je
više vremena ili dovoljno novca, da nas zalede
dok nas nauka ne bude mogla ponovno oživjeti.
U zadnje vrijeme majka je počela smatrati
život prekratkim. Ja sam premlada
da je razuvjerim. Jedan jedini put kad sam se našla
u istoj prostoriji s Mona Lisom,
slika je visila zaštićena staklom, iza konopaca,
pretpostavljam baršunastih. Između nas
i zaborava stoji puno manje—koža koja se često
obesmisli. Ili joj smisao
i nije da štiti, već da imamo mjesto,
slično bolničkoj čekaoni,
gdje možemo sjediti dok nas ne prozovu.
Suspregni pitanja do samog kraja.
Majko, izmjeri moje raskriljene ruke—
imamo još ovoliko vremena za ubiti.
Autorica: Nicole Sealey
Priredila i prevela: Selma Asotić
Zahvaljujemo se autorici na dozvoli da objavimo pjesme na BHSC jeziku.