(Emina Smailbegović, Via Appia, Sarajevo: Buybook, 2019.)
Već sam naslov pronicljivom čitatelju/ici govori mnogo. Via Appia ističe hronotop puta kao svoju dimenziju. Put počinje u Đenovi, ali ovaj put prijedlog “via” (“prema”) se kreće u suprotnom smjeru. “Via”, koja inače krije u sebi budućnost, u vremenu pripovijedanja postaje prošlost. Ja-pripovjedač počinje naraciju ovim riječima: “Znam kako je sve počelo”, ali je završava riječima: “Znam da se ne mogu sjetiti kako je bilo”. Tako nas na početku zavodi da čitamo njegovu priču, ali će na kraju iznevjeriti očekivanja, bar po mjeri prosječnog čitaoca.
Razlog da započne priču je snijeg koji je stvorio vanredno stanje. Upravo je to trenutak da se okrene “knjigama kao posljednjem oružju” (str.11). On se već od prvog poglavlja identifikuje s patronimom, on je Kozim Meštrović, a figura njegova djeda je jako bitna, jer ona definiše njegovu figuru. Kozim Meštrović u djedovim očima mogao je ostati ništa drugo do “polutalijanski, samoprozvani, ljigavi novinar kojeg niko ne uzima zaozbiljno” (str. 12).
Tada Kozim Meštrović počinje priču o sebi. On je mnogo više naslijedio od svoga djeda nego od oca: “jedan krupni crni mladež tik uz Adamovu jabučicu” (str.15). Njegov drugi djed, Rimljanin, dao mu je ime Kozimo. Pripovjedač objašnjava porijeklo tog imena i sluti da ono nešto znači: “Starogrčki korijen imena Kozimo potvrdio mi je, skoro trideset godina od rođenja, moj solunski cimer Aleksandar: ‘Kosmios nije samo beskrajan svemir, znaš. Taj pojam podrazumijeva svemirsku urednost, dobru raspoređenost. Misliš li i sada da si dostojan svoga imena?” (str. 17). Ova opaska dotiče Kozima vrijeđajući njegov, kako kaže, “smisao za kreativni nered, a sve zato jer nisam prepoznavao relaciju između svemira i dobre raspoređenosti” (str. 17). Ne, njegovo ime nije slučajno, kao ni taj mladež pored Adamove jabučice, kao ni to da mu njegov solunski cimer otkriva značenje njegova imena. Sve to ukazuje na njegovu podvojenost, dvostruko porijeklo. Autorica ciljano bira da pripovjedač bude onaj koji se nalazi između dvije katastrofe – prirodne (one u Italiji) i civilizacijske (rat na prostoru Balkana devedesetih godina). Pa ipak, nijedna od tih katastrofa kao da ga ne dotiče. “Mene je”, pripovijeda Kozimo, “koji naširoko opisujem snijeg te nehumano duge zime u Đenovi, on zapravo najmanje mučio” (str. 52). Autorica kao da ga je namjeravala tom rastrganošću između dva svijeta učiniti “neutralnim” posmatračem koji uviđa šta je “trulo” u svijetu, jer njegov identitet ostaje podvojen.
Ono što doznajemo iz autoričine biografije također ukazuje na njenu ličnu “podvojenost”. Rođena u Sarajevu, na studije odlazi u Italiju. Spaja dvije različite umjetnosti, muziku, koja je njeno zanimanje, i književnost, u jednu dimenziju – apolonsku harmoniju ove dvije vremenske umjetnosti, koje su osuđene na trajanje. Tako se i autorica, koja piše iz muške perspektive, može flaubertovski poistovjetiti sa svojim junakom: “Kozimo, to sam ja”. Ako pretpostavimo da Emina Smailbegović piše iz flaubertovske pozicije, šta ostaje od karakterizacije ženskih likova u ovoj priči, koji postoje, ali nisu dovoljno definisani? Tek nešto doznajemo o Rosi, koja Kozima privoli da piše za novine Fama Volat i koja mu se povremeno javlja pismima. Jedno od interesantnijih je ono u kojem mu objašnjava svoje ime: “Iznenadit ćeš se kada saznaš da je u ruzmarin utkano moje ime. Ros i marinus – morska rosa. Zbog jakog mirisa, rekli su mi Francuzi, vjeruje se da on osnažuje pamećenje.” (str. 56). Možemo li onda reći da je Rosa ta koja osvježava Kozimovo pamćenje? Ona je poput katalizatora za pripovijedanje o “ozbiljnim” temama kojih se ona sama, pak, ne dotiče, odnosno ne može dotaći.
Junak kao da pričom o književnosti nastoji zamaskirati društvene pojave na početku 21. stoljeća. Autoreferencijalnošću priča o književnosti dolazi u prvi plan. Primjerice, navodi svoj prvi rukopis “Kult Nepobjedivog Sunca” (str. 34). Ali koliko je junak zaista apolonski priklonjen Suncu? U kontekstu savremene književnosti tim se pitanjem možemo poigrati. Kozimo je prije na sudaru svjetova, jedna metakreacija u svakom pogledu.
I objašnjenje motivacije za pisanje Via Appie je metakreativno. Junak ovog djela, birajući da piše o Appiji, odnosno birajući veliku naraciju s biblijskom tematikom, mora naročito obratiti pažnju na formu. Njegova naracija je u formi pisma, kada odgovara Rosi, te u formi dnevnika, kada se projicira u drugi svijet, u Egipat. Jer drugi prostori i druge teme zahtijevaju drugu formu. On je taj koji sjedinjuje različite svjetove (rat 1993-1995. na Balkanu, zimu 2000. godine u Italiji i traganje za Bogom u Appiji) i priču o književnosti u jedno. Tako se na kraju može poistovjetiti sa Svetim Petrom u Appiji koji je projiciran u književni univerzum Via Appije.
Konačna presuda: Emina Smailbegović se vješto krije iza Kozima. U cjelini, djelo koje na dobar način provlači priču o književnosti i zbilji. Ipak, autorica kao da nastoji opravdati svoju flaubertovsku poziciju time što, kako kaže, Rosa nije bila feministkinja. Iako bismo joj mogli zamjeriti jedan takav cliché – “velike naracije” su one koje pišu muškarci – shvatimo da je izborom imena Kozimo vješto u njega utkala jednu drugu vrijednost: Via Appia je na kraju ono što ona stvarno piše, a Kozimo je samo njena reprezentacija.
Autorica: Hana Hot
Ovaj tekst je nastao uz finansijsku podršku Evropske unije. Njegov sadržaj je isključiva odgovornost autorice i ne odražava nužno stavove Evropske unije.
Tekst je nastao tokom serije radionica „Glasne i jasne” koja je podržana grantom regionalnog projekta „Mediji za građane – građani za medije”, projekat sedam organizacija za razvoj medija (Fondacija “Mediacentar”, Albanski medijski institut, Makedonski institut za medije, Institut za medije Crne Gore, Novosadska novinarska škola, Mirovni institut, SEENPM) iz zemalja Zapadnog Balkana čiji je cilj izgradnja kapaciteta organizacija civilnog društva u regiji za unapređenje medijske i infomacijske pismenosti (MIP).
