Kada mi je bilo sedamnaest godina, bez dlake na jeziku sam izgovorila nešto čega se tradicionalizam ježi, a patrijarhat snebiva, a to je da ne želim da se udam i imam djecu. Moje prijateljice to nisu razumjele. U doba širenja Interneta i prvih kompjutera u Bosni i Hercegovini, izlazaka, MIRC-a, nekako je bilo nezamislivo misliti drugačije od onoga što se predstavljalo kao sljedeći logičan korak za djevojku koja kroči ka punoljetstvu. Ta gotovo histerična i posesivna predodređenost da imamo nekoga u životu ko će ga činiti ljepšim, uz dijete kao asesoar, nikad mi nije bila jasna, pa ni tada, dok sam pokušavala dokučiti bitnost takve odluke koju sam trebala donijeti nekad u budućnosti. Znala sam da ću, ako odlučim krenuti ovim putem, postati jedna od onih „neostvarenih“. Onih na koje svijet gleda drugačije.
Onda se nije govorilo o ovim stvarima, barem ne javno. Iskustava žena koje su živjele s ovim izborom u mom krugu nije bilo mnogo, a ako ih je i bilo, onda su bile predmet razgovora, došaptavanja i sažaljenja. Danas je utoliko drugačije zbog rasprostranjenosti društvenih mreža koje su omogućile dijeljenje sadržaja s kojima se ostale žene mogu ili ne moraju poistovjetiti. Priče žena koje su odlučile biti „childfree by choice“ najviše pronalazim na YouTube rantovima, Instagram storijima i dugim Twitter threadovima. Za mnoge to je nešto o čemu nikada nisu razmišljale, fantazirale ili žudjele. One od ranih godina znaju da to nije ono što istinski žele. Pa ipak, suočene su s negativnim i osuđujućim reakcijama okoline koja im govori kako su premlade da znaju šta žele i da imaju dovoljno vremena za promjenu mišljenja kada pronađu pravog partnera. „Jesi sigurna?“ i „Zašto?“ neka su od pitanja kojima društvo pokušava dokučiti je li njihova odluka o nemanju djece dovoljno ozbiljna, promišljena ili pak ishitrena, te u skladu s tim pravovremeno djelovati kako bi se poništila.
Savremena žena bez djece, stereotipizirana u liku ogorčene i nesretne karijeristice ili „stare cure“ s pet mačaka – takva je slika o njoj unutar patrijarhalnog sistema koji joj različitim mehanizmima opresije uskraćuje vidljivost i cjelovitost, ne dozvoljavajući joj da se aktualizuje u javnom prostoru.
Mediji nam, na primjer, svake godine serviraju reciklirane liste poznatih žena i njihovih priča složenih u tekstove zvučnih naslova: „Ovo su poznate žene koje su odlučile da nemaju djecu“ i „Ne treba svako imati djecu: 12 slavnih žena koje su odlučile da nemaju djecu“. Slični sadržaji, skoro identične liste slavnih žena, mahom glumica i poznatih televizijskih ličnosti. Kada čitamo dijelove njihovih iskustava, one ostaju na margini našeg opažajnog spektra, kao crtica u obilju informacija. One su Druge, manje stvarne i prostorno opipljive, ekscentrične i raskalašene. Prežvakane i ispljunute, njihove priče za naš sistem vrijednosti ne predstavljaju opasnost jer ih ne priznajemo kao jedinstvene, misleće osobe, već predstave onoga za šta pretpostavljamo da bi mogle da budu. Njihova iskustva nisu naša, dok istovremeno živimo istu represivnu stvarnost.
Prostor društvenih mreža, pak, insistirajući na otvorenosti i (ne)ograničenoj slobodi djelovanja i iskazivanja mišljenja, nekad pokazuje i drugačiju sliku, i to na forumima, gdje vlada opća anarhija u komentarima, od memeova do snishodljivih upadica. Postavljene rasprave o ženama koje ne žele djecu uvijek polaze s premisom da im nešto ozbiljno fali, jer biraju da ne žive svoj puni potencijal. Dobronamjerna upozorenja forumskih trolova, uobličena u konstatacijama poput one da nikad neće osjetiti „najiskreniju“ ljubav koju samo dijete može priskrbiti, ukazuju da sve ono što iskače izvan norme mora biti sankcionirano.
Ne biti majka, u političkom i društvenom ustrojstvu u kojem živi, sigurno je najveći „grijeh“ koji žena može počiniti u ime porodice i nacije. Vidljiva samo kao mašina za rađanje, tačnije spolni organ ili, još bitnije, objekt muške žudnje, ona nema puno izbora. Polaganje prava na nerođeno dijete imaju svi. Zajednica čini sve da putem zakonskih regulativa osigura naciji još jednog potomka, ili u slučaju da se to ne desi, procijeni greške i podnese izvještaj. Koraci koje svi podjednako poduzimaju imaju za cilj potpunu kontrolu nad ženskom seksualnošću, dok njenu potencijalnu izdaju (kao obnoviteljice kolektivnog identiteta) smatraju zastranjenjem koje treba biti kažnjeno društvenim izopćenjem. Žena koja ne želi djecu se otrgla i stoga ne vrijedi mnogo. U raskoraku između očekivanja društva koje insistira na „prirodnosti“ trudnoće kao važnog elementa njenog ostvarenja te pokušaja definiranja vlastitog identiteta mimo društvenog statusa i zanimanja, ona pokušava otkriti ko je, kao jedinstvena osoba.
Majčinski instinkt kao koncept patrijarhatu služi kako bi perpetuirao ideju rodnih uloga. Zato se djevojčice od djetinjstva socijaliziraju da postanu buduće majke. Majčinstvo uveliko određuje ženski identitet namećući joj status njegovateljice. Postavka kako sve žene posjeduju „majčinski instinkt“ ne samo da je društveni konstrukt nego ne postoji kao naučna činjenica. Gilian Ragsdale, biološka antropologinja, u tekstu The Maternal Myth navodi kako riječ „instinkt“ u kontekstu majčinstva i roditeljstva često biva zamijenjena riječju „nagon“. Instinkt je automatsko ponašanje, ne zahtijeva trening i pojavljuje se kod svih jedinki neke vrste. Nagon, s druge strane, jest urođen, ali nije neizmjenjiv poput instinkta, jer njega svi imamo. Nagoni nas motiviraju da radimo stvari kako ne bismo samo sjedili i umirali. (Ragsdale, 2013) „Majčinski nagon“ je tako rezultat socijalizacije, hormona, reakcije na okolinu i životnog iskustva. Može se u određenom trenutku ženina života aktivirati, ali ne uvijek, i sigurno ne na poznate nam načine. Važno je spomenuti istraživanje prema kojem „neke žene imaju relativno jak memetički nagon za zaostavštinom koji kompromitira njihovu želju za plodnošću (roditeljstvom), dok druge imaju relativno visoku sklonost za roditeljstvom, što kompromitira njihovu privlačnost prema memetičkom naslijeđu zasnovanom na ostvarenju.“ (Aarssen, 2012: 37-43). Podaci do kojih su naučnice došle sugeriraju kako za mnoge kontrola vlastite plodnosti i sloboda ličnog izbora nesumnjivo potkopavaju ideju „ulaganja“ u potomstvo, čime se daje prednost memetičkom naslijeđu zasnovanom na dostignućima. Ostvarenje životnih ciljeva kakve su priželjkivale njihove pretkinje savremene žene mogu zahvaliti društvenim i političkim promjenama koje su omogućile da takve odluke budu održive. Pretpostavka da fokusiranost na karijeru može prouzrokovati nedostatak želje za imanjem vlastite djece nije posve tačna, jer razlozi zašto neke žene ne žele djecu višestruki su i složeni, većinom se tiču izbora i okolnosti. (Graham et al., 2013)
Ispovijesti koje se mogu pronaći na društvenim platformama samo potkrjepljuju ovu tezu. Najčešće se tiču manjka volje za reprodukcijom, želje za financijskom slobodom, nestabilne političke i ekonomske situacije, mentalnog zdravlja, nasilja itd. Navedeni kao vid ohrabrenja i solidarnosti, prije negoli opravdanje, ovakvi i slični razlozi pokazuju da ne postoje istovjetna ženska iskustva i da ona variraju od područja, stepena obrazovanja, mobilnosti, zaposlenosti. I da, posve su normalna.
Čitajući o iskustvima žena koje se suočavaju s istim izazovima, pri čemu ne znamo ništa o osobi koja piše, nemoguće je ne primijetiti univerzalnost svake pojedine priče. To „pripovjedno sebstvo“ koje se konstituira u odnosu s drugim predstavlja svojevrsni politički čin. „Pripovijedanje životne priče nudi alternativni osjećaj za politiku, ne samo jer se bavi jedinstvenim osobama, već zato što prikazuje interakciju jedinstvenih ljudi.“ (Cavalero, 2000: 4) Ona Druga je bitna, jer je spona i ruka prihvaćanja u samom činu ispovijesti. Odnosi koje pri tome grade omogućuju da „na različite načine reprezentiraju svoje vlastito“ (Finci, 2011:67) i bude prepoznate. Važnost ovakvih razmjena pomaže redefiniranju ženskosti izvan opresivnog sistema koji je neprestano smješta u određene kutije.
Za mene je odrastanje u hermetičkom prostoru učinilo da na ovakve teme gledam posve drugačije. Nisam sigurna je li to posljedica društvene osviještenosti ili pak tehnološkog progresa, no jedno znam: subverzivnost nikad nije bila važnija nego danas. Nužnost diskutiranja o ovoj i sličnim temama nije samo praksa koja pomaže njihovoj detabuizaciji, već sredstvo kreiranja mreže gdje različiti ženski glasovi dobivaju priliku da se ispolje. Sve dok pričamo o onome što želimo i ne želimo od sebe i svog života, bliže smo tome da živimo autentično i bez zadrške, svakim korakom bivajući bliže onome što zaista jesmo.
Autorica: Jasmina Durmo
Ovaj tekst je nastao uz finansijsku podršku Evropske unije. Njegov sadržaj je isključiva odgovornost autorice i ne odražava nužno stavove Evropske unije.
Tekst je nastao tokom serije radionica „Glasne i jasne” koja je podržana grantom regionalnog projekta „Mediji za građane – građani za medije”, projekat sedam organizacija za razvoj medija (Fondacija “Mediacentar”, Albanski medijski institut, Makedonski institut za medije, Institut za medije Crne Gore, Novosadska novinarska škola, Mirovni institut, SEENPM) iz zemalja Zapadnog Balkana čiji je cilj izgradnja kapaciteta organizacija civilnog društva u regiji za unapređenje medijske i infomacijske pismenosti (MIP).
