Osvrnemo li se oko sebe, primijetit ćemo žene kako u parku guraju dječija kolica i igraju se s djecom; u školskim učionicama, na roditeljskim sastancima kako se raspituju za ponašanje i ocjene svoje djece; u trgovinama kako s kćerkama kupuju barbike, a sa sinovima pištolje i puške. Kada to primijetimo, vrlo brzo shvatamo da je ovo bosanskohercegovačka svakodnevica i da se teško borimo s okovima konzervativizma. Transgeneracijski prijenos vjerovanja, kakvo je na primjer vjerovanje da djevojčica pomaže majci u kućanskim poslovima, a dječak uživa izležavajući se s ocem ispred TV-a, nameće rodne uloge, ponašanja i stavove. Veliki broj individua bespogovorno se pokorava ovom narativu i prepušta stereotipizaciji.
Rodne uloge su društveno nametnute
Rodne uloge se uče tijekom cijelog života, razlikuju se od društva do društva te se pogrešno poistovjećuju sa spolom, odnosno biološkim karakteristikama koje odmah po rođenju muškarce i žene čine biološki drugačijima. Na primjer, biološke predispozicije omogućuju ženi rađanje, ali rodne uloge nameću da je ona ta koja se treba dominantno brinuti o djetetu, premda to ravnopravno može činiti i otac djeteta.
Rodne uloge su društveno nametnute i poručuju nam da su žene njegovateljice, domaćice; da trebaju raditi kao učiteljice, sekretarice, medicinske sestre, dok muškarci trebaju raditi fizičke poslove jer su „jači spol”; oni mogu biti doktori, vozači, piloti. Ako u društvu dođe do odstupanja od pomenutih tradicionalnih vjerovanja propituje se nečija muškost/ženskost. Također, razumijevanje žene kao domaćice i oca kao hranitelja može utjecati na odgoj djece i stvaranje novih generacija koje će živjeti po istim vjerovanjima i ograničavati razvoje potencijala, ne samo žena nego i muškaraca.
Jedna od strategija borbe protiv okova ustajalih rodnih uloga jeste uvođenje porodiljskog odsustva za očeve, koje je u BiH uspostavljeno kroz Zakon o radu (FBiH, RS i Brčko distrikta). Kako nam kažu psiholozi/inje i pedagozi/inje, upravo su očevi ključ postepenog razuvjeravanja društvene mase da je majka domaćica i odgajateljica, a otac hranitelj.
Obitelj je važan faktor za razvoj ličnosti djeteta
Adila Pašalić Kreso, profesorica s Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, u djelu Koordinate obiteljskog odgoja pojašnjava da idealnotipski model nuklearne obitelji čine otac hranitelj, majka domaćica i dvoje ili više djece. Još od doba industrijalizacije nuklearna obitelj je predstavljala ideal koji se, u nekoj mjeri, održao do danas. Društveno nametnute rodne uloge prenose se s generacije na generaciju i čvrsto su ukorijenjene u okviru porodice, iz čega, recimo, proizilazi nezadovoljstvo onda kada muškarac ne može da zaradi novac i opskrbi obitelj jer vjeruje da je on „glava kuće”.
Obitelj, u ovoj idealiziranoj viziji, za dijete predstavlja sigurnu zonu, onaj sistem u kojem ono obitava s osobama kojima vjeruje i koje voli stvarajući tzv. atačment (vezivanje). Dijete se vezuje za osobu koja ga njeguje, ispunjava njegove potrebe za ljubavlju i sigurnošću, a najčešće su to majka i/ili otac. Majka još u prenatalnom periodu stvara čvrstu organsku vezu s djetetom i njena važnost je neosporiva. Međutim, i otac ima itekako bitnu ulogu u odgoju djeteta i razvoju njegove ličnosti.
„Kada je ocu stalo do djeteta, on o njemu brine i podiže ga kompetentno. Ni bolje ni lošije nego majka, jednostavno – drugačije. U našem društvu slika oca i slika uloge oca u odgoju najčešće je zasnovana na stereotipnom razmišljanju. Jedno od njih je i to da je većina poslova i aktivnosti oko malog djeteta majčina dužnost i da su jednostavno majci ‘prirodni’. Takva razmišljanja se održavaju zato što ih podržavaju ne samo neki muškarci nego i neke žene, koje ih jačaju svojim čestim nepovjerenjem prema muškarcima uvjerene da su grubi, nespretni, nezainteresirani i da ne znaju brinuti o malom djetetu. ‘Neka ja ću!’ i ‘Ne znaš ti!’ uništilo je brojne pokušaje da se otac od samog početka uključi u aktivnosti oko male bebe/djeteta”, ističe Sandra Bjelan Guska, docentica s Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Različita istraživanja (vidi Kreso 2012) su pokazala koliki je značaj prisutnosti oca u odgoju djeteta: otac također, kao i majka, pokazuje iste fiziološke reakcije dok posmatra djecu u situacijama smijeha i plača; kada ostane sam s djecom, otac spremno prihvata ulogu primarnog odgajatelja; očevi provode više vremena u igri s djecom, mogu također spretno presvlačiti djecu, hraniti ih ili umiriti; dječaci se identifikuju s očevima te usvajaju njihove oblike ponašanja; otac koji suodgaja daje primjer djeci o ravnopravnom roditeljstvu i potiče razvoj pozitivnih osobina kod djece.
Docentica Bjelan Guska pojašnjava kako se očevi sve više uključuju u odgoj djece, što dokazuje njihova spremnost da prisustvuju porođaju i budu podrška u takvim trenucima, hrane i presvlače novorođenče, kvalitetno sudjeluju u većini (ako ne u svim) aktivnostima i zadaćama roditeljske uloge, koriste porodiljski dopust i slično. ,,Uloga oca se mijenja budući da se mijenjaju okolnosti i kontekst u kojem današnji muškarac preuzima ulogu oca. Muškarac više nije samo starješina kuće, isključivi hranitelj i branitelj obitelji, neprikosnoveni donosilac odluka kojemu se bezuvjetno pokorava i kojemu se ne može i ne smije protivrječiti. Njegova uloga nije više primarno i nužno samo ekonomska, a to mijenja i njegove očinske aktivnosti. Praksa je pokazala, a znanost to stalno potvrđuje, da gotovo i nema obaveze u podizanju i odgajanju djeteta u kojoj ne bi i otac mogao ravnopravno sudjelovati”, naglašava Bjelan Guska.
Iz navedenog uviđamo da je revolucija rodnih uloga postepena i usporena, ali moguća. Roditelji podjednako trebaju da učestvuju u odgoju djeteta jer je to u njegovom najboljem interesu. Nema obaveze u kojoj otac ne bi mogao ravnopravno učestvovati. Roditeljstvo je prilika da i otac i majka uče i ispituju svoje postupke kako bi bili uspješniji u toj važnoj životnoj ulozi.
‘Ne smatram da sam pomagao supruzi, već da ispunjavam svoje zadatke kao otac djeteta’
Korištenje roditeljskog dopusta za očeve je zakonsko pravo. Zakonima o radu (Federacija BiH i Republika Srpska) 2016. godine donesena je odluka da očevi mogu koristiti roditeljski dopust. Zakon o radu Brčko distrikta ne poznaje ovu mogućnost, osim u iznimnim situacijama poput smrti majke, njenog napuštanja djeteta ili spriječenosti korištenja porodiljnog dopusta. Roditelji se dogovaraju o korištenju broja dana porodiljnog odsustva, ali majkama se propisuje određeni broj obaveznih dana koje mora provesti uz dijete (Zakon o radu Federacije BiH nalaže 42 dana, dok Zakon o radu Republike Srpske nalaže 60 dana). Očevi imaju pravo na maksimalno 10 mjeseci dopusta u RS-u i nekoliko dana više u FBiH. Koliko dana i kada će roditelji otići na dopust ovisi o njima samima i njihovom dogovoru, a imaju ga pravo koristiti do godine dana djetetovog života.
Da se ovaj zakon polako, ali sigurno počinje koristiti pokazuje primjer oca Almira iz Sarajeva koji je dopust iskoristio kada je dobio prvo dijete. „Budući da radim u državnoj firmi, nije postojala opcija da prave problem za uzimanje porodiljnog odsustva. Jedini problem je bio što niko nije znao objasniti na koji način otac može uzeti porodiljsko jer nijedan otac prije mene u firmi nije iskoristio ovo pravo. Plata bez toplog obroka i karte za prevoz mi je bila isplaćivana, kao i porodiljska naknada za ‘zaposlenu ženu majku’ – tako je uvijek pisalo na svim zahtjevima i obavijestima, jer se valjda pretpostavlja da je za majku. Tome smo se smijali”, objašnjava Almir.
Almir navodi da je od samog početka učestvovao u brizi za dijete; u presvlačenju, uspavljivanju, hranjenju, igranju i kupanju i da pri tome nije osjećao strah. Još prije 25 godina hrvatski psihijatar, psihoterapeut i komunikolog Pavao Brajša je u djelu Očevi gdje ste? opisao oca budućnosti. To je otac koji sudjeluje u svim fazama roditeljstva kao ravnopravan sudionik te sa ženom dijeli brige, čari i blagodati roditeljstva; ne podliježe zabludama o „muško-ženskoj“ podjeli poslova; zajedno s majkom svoga djeteta naizmjenično obavlja roditeljske funkcije; ne služi samo kao ekonomska i društvena sigurnost svojoj obitelji, već zajedno s majkom čini snažnu zajednicu koja se trudi i pomaže djetetu da se razvije u zdravo i potpuno ljudsko biće.
Međutim, Almirovo iskustvo ukazuje da u našem društvu i dalje postoje rodni stereotipi. „Malo ko vjeruje da sam zaista sam bio s djetetom i da mi niko nije pomagao. Neki se šale na taj račun i zovu me ‘mama’. Krug ljudi s kojima se družimo većinom razumije i odobrava, ali malo ko praktikuje. Ne smatram da sam pomagao supruzi, već da sam ispunio i ispunjavam svoje zadatke kao otac djeteta. Osjećao sam i osjećam da ih jednako ne razumijem koliko ni oni mene”, navodi naš sagovornik.
Podaci iz Javnog fonda za dječju zaštitu Republike Srpske kazuju da je u ovom entitetu 2018. godine 37 očeva koristilo pravo na porodiljno odsustvo. Istovremeno, podaci iz Federacije BiH nisu dostupni. Kontaktirane ustanove, Federalno ministarstvo rada i socijalne politike i Ministarstvo za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo, pojašnjavajuju da evidenciju o tome vode nadležne službe općina koje provode prvostepene postupke za ostvarivanje ovog prava.
Sistemsko rješenje
Tradicionalna podjela poslova posljedica je stavova stečenih rodnom socijalizacijom u djetinjstvu, ali i kasnijoj životnoj dobi. Poticanju rodnih stereotipa doprinose i muškarci i žene zajedno i jedino rješenje je u obrazovanju. Jednako obrazovanje za sve predstavlja jedan od prvih feminističkih zahtjeva, stoga moramo podučavati djecu da bez obzira na spol mogu biti uspješni u bilo kojoj životnoj ulozi. Podizanjem društvene svijesti o jednakopravnosti roditelja obrazovanjem i rodnom socijalizacijom stvaramo generacije i generacije onih koji neće biti vođeni tradicionalnim stereotipnim razmišljanjem.
Odgojno-obrazovne ustanove su jedan od ključnih faktora u procesu rodne socijalizacije jer direktno utječu na razvoj mišljenja djece i mladih. Dio rješenja društvenog problema koji predstavlja rodna stereotipizacija može biti u kreiranju rodno osjetljivih pedagoških mjera: pisanje udžbenika koji će poštovati spolnu jednakopravnost garantovanu Zakonom o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini; kreiranje nastavnih planova i programa koji će tretirati pomenute teme; pružanje primjera kroz model učenja imitacijom (otac podučava sina da pomaže u kućanskim poslovima, u odgoju djece) itd.
Docentica Bjelan Guska pojašnjava: „Na Odsjeku za pedagogiju, putem različitih kolegija, studenti/ce bivaju senzibilizirani i podučavani o stereotipima i predrasudama te mehanizmima njihovog prevazilaženja. Nastojimo pripremati studente/ice za osobni i profesionalni život u različitostima na način da i sami živimo i podržavamo različitost, te ih osposobljavati za razumijevanje, uvažavanje, sagledavanje situacija/pitanja iz različitih uglova, argumentiranje, kritičko promišljanje… Najveći posao je onaj koji trebamo napraviti sami sa sobom, pa nikada u potpunosti nismo sigurni koliko na kraju uspijemo u tim nakanama.”
Svjesni/e smo utjecaja patrijarhata na naše društvo te da ono formira stavove i mišljenje građana/ki. Međutim, bosanskohercegovačka svakodnevnica i okovi konzervativizma mogu postati prošlost uz napore države „odozgo”, kroz zakonske reforme. No, i kroz lični primjer, svako od nas može doprinijeti ravnopravnijem društvu nepristajanjem na stereotipne podjele obaveza i nametnute rodne uloge. Također, obrazovanje je još jedan korak u eliminaciji rodne neravnopravnosti, a posebne lekcije i/ili nastavni predmeti potiču senzibilizaciju javnosti. Stvaranjem društva jednakopravnih stvaramo sretne i zadovoljne građane/ke, što je ujedno i princip demokratije.
Autorica: Nejra Džananović
Ovaj tekst je nastao uz finansijsku podršku Evropske unije. Njegov sadržaj je isključiva odgovornost autorice i ne odražava nužno stavove Evropske unije.
Tekst je nastao tokom serije radionica „Glasne i jasne” koja je podržana grantom regionalnog projekta „Mediji za građane – građani za medije”, projekat sedam organizacija za razvoj medija (Fondacija “Mediacentar”, Albanski medijski institut, Makedonski institut za medije, Institut za medije Crne Gore, Novosadska novinarska škola, Mirovni institut, SEENPM) iz zemalja Zapadnog Balkana čiji je cilj izgradnja kapaciteta organizacija civilnog društva u regiji za unapređenje medijske i infomacijske pismenosti (MIP).
