Divlje guske su prvi roman za odrasle savremene književnice Julijane Adamović koji je do sada objavljen u zagrebačkoj Heni i beogradskoj Laguni. U pitanju je ženski roman o odrastanju gdje pripovjedačica u prvom licu množine kroz ispovjedni diskurs vodi narativ o svom djetinjstvu. Fokus pričanja je na njenom predpubertetskom dobu, a do kraja romana će se ispostaviti da ovo nije toliko priča o integrisanju pojedinca u društveni kontekst koliko o pokušaju prevazilaženja trauma ranih formativnih godina. To što glavna junakinja nikada ne „pronalazi svoje ja“ unutar zajednice u kojoj živi, te zamišlja sebe kao dvije osobe, predstavlja odbrambeni mehanizam kojim se štiti od usamljenosti i narušenih, disfunkcionalnih porodičnih odnosa.
Premda nedovoljno precizno vremenski i prostorno određena, moguće je na osnovu tekstualnih tragova utvrditi da se radnja romana odvija u bačkom selu sedamdesetih godina dvadesetog vijeka u jednoj multikulturalnoj zajednici. Iako je taj kontekst snažno obilježen konstantnim migracijama, iako su svi došli odnekud i niko tom prostoru suštinski ne pripada, umjesto dobrosusjedskih odnosa među likovima se stvaraju netrpeljivost i strah od Drugog, a često i otvoreni ksenofobni sentimenti. Neki pak likovi odlaze u Njemačku čime se tematizira talas iseljavanja iz Jugoslavije šezdesetih i sedamdesetih godina, a neki se nanovo vraćaju zbog nesnalaženja u okolnostima prekarnog rada u emigraciji.
Glavna junakinja živi rastrzana unutar rivalskog odnosa majke i Babe, očeve tetke. Baba je figura ugnjetavačice, zlobne osobe kod koje je ujedno prisutna i internalizovana mizoginija. Inače, Guska i Baba su riječi kroz roman dosljedno pisane velikim početnim slovom. Iako je se svi u selu klone, pripovjedačica voli Babu jer joj je u trenutku majčinog odlaska od kuće – događaja koji nije detaljno pojašnjen u romanu – pružila utjehu, brižnost i ljubav. Majka je oduvijek trpjela nasilje od strane očuha, a potom i muža, oca pripovjedačice, sve dok mu se u jednom trenutku nije odlučno suprotstavila. Ona ne smatra materinstvo i brak svojim uspjehom, ali da bi parirala Babi u patrijarhalnom modelu ponašanja, namjerno ističe da Babino zlo proizlazi iz toga što je „jalova“.
Pripovjedačica / glavna junakinja razlikuje dobro i zlo, ali se čini da je podsvjesno muči teret iznova reprodukovanog seksističkog i rasističkog narativa o usudu porijekla i zlobe koja se prenosi sa žene na potomstvo. U romanu je to prikazano tako što Baba i otac neprestano osuđuju majku uz opaske da je drugačija jer je došla iz Bosne, otac „misli da su njegovi puno bolji od maminih“, a za Babu svi u selu govore da je sjeme zla. Čak i kad je djevojčica svjesna da njeno ponašanje ne određuju geni, muči je pitanje zbog čega čini loše stvari koje su ponekad zaista zlo po sebi, a ponekad samo gluposti koje djeca obično i rade bez razloga. U tom smislu, psihološka karakterizacija ovog lika je izrazito uspjela. To se ne odnosi samo na posljedice traumatskih iskustava, nego i na sveukupan autentičan, vjeran prikaz djeteta koji vrlo rijetko simbolizuje apstraktne ideje kao što je uticaj društvenih sila, ali gotovo nikad ovaj prikaz ne služi kao sentimentalistički rekvizit.
Ovaj roman na više mjesta vrlo vješto prikazuje iskustvo provincijalne sredine koja je takva zbog vrijednosti što se ljudima u njoj nameću. Glavnoj protagonistkinji majka pojašnjava kako otac ponekad besplatno radi sitne popravke drugima jer misli da se ljubav može kupiti, te kako je sa svima ljubazan i dobar, samo u kući pokazuje svoje pravo lice. Nagoviješteno je na kraju da se junakinja cijeli život udaljava od te, uslovno rečeno, naivnosti svoje provincije – ali koja je vrlo zlokobna naivnost. Ta naivnost je proistekla iz obaveze da se bude ljubazan, ne zato što to osoba zaista jeste, već stoga što je to običaj i nalog sredine.
Za oca bi se prije reklo da je kukavica i nasilnik, te da nikad nije ni predstavljao autoritet u životu pripovjedačice. Osim toga, on je i krvoločni ubica životinja, a posebno se iz jedne od epizoda može iščitati kritika ove vrste maskuliniteta koja je povezana s ratničkom ideologijom. Naime, otac doživljava veliko razočarenje kada prvi put odluči povesti kćer u lov, što je takođe zanimljivo subvertiranje odnosa moći, uzimajući u obzir da patrijarhalnoj tradiciji nije strana praksa vođenja sinova u lov čime ih se uvodi u svijet muškosti. Otac tom prilikom usmrti divlju gusku i to mu nakratko vraća samopouzdanje i vjeru da posjeduje neku stvarnu moć da unaprijedi život svoje porodice. Međutim, po povratku kući shvata da je guska bila slijepa i stara. Prema tome, mračna, gotovo distopijska atmosfera ne stvara se samo zbog činjenice da ljudi jedni druge tretiraju surovo, nego i zbog toga što se prema prostoru prirode likovi često postavljaju neprijateljski.
S obzirom na to da joj porodica ne može ponuditi okvir za razumijevanje svijeta, pripovjedačica uvodi motiv guske s kojim se povezuje na nekoliko nivoa i koji ju emotivno određuje. Divlje guske su ujedno i tema i motivacijsko sredstvo, i najširi okvir i nešto što omogućuje spoznaju. Takođe, mehanička lutka u obliku guske, koju su vlasnici kuće ostavili zaključanu u jednoj od soba, izdvojenu iz prostora prirode i prebačenu u porodični ambijent, gotovo da postaje lik romana kome djevojčica povjerava svoje strahove, ushićenja, stid, potrebu za brižnošću i bijegom. Osim identifikacije, čak je i dosljednost društvene opresije potcrtana kroz spominjanje neke priče o guski: „Mrzimo tu priču, jer u njoj ženske guske ne prežive“. U romanu se pojavljuje i nekoliko upečatljivih muških likova kao što su seoski ljekar Nana koji dolazi kao afrički student u Jugoslaviju, komšija Kolja koji brine o supruzi Lenki i prije i nakon što se ona razboli, te dječak Kuzmo kao gotovo simbolički lik i predstavnik dobra. Svi oni, na neki način, nadomješćuju očevu sporednu ulogu u životu pripovjedačice.
Žensko-ženski odnosi u romanu uglavnom nisu harmonični odnosi koji nude mogućnost solidarnosti ili bude utjehu. Pa ipak, ženska solidarnost osviještena dostignućima feminizma ostvaruje se u dvije epizode povezane s majkom. Naime, ona ohrabruje prijateljicu Drenu da ode od muža-nasilnika baš kao što je njoj teta Agata pomogla da se suprotstavi muževljevim premlaćivanjima. Agata nikada nije tajila od sela da živi u istopolnoj zajednici, a njena hrabrost navela je majku pripovjedačice da se oslobodi pogrešnih izbora i loših životnih okolnosti. Djevojčičinim sjećanjem na Agatu pomalo su maskirane stvarne (istorijske) teme dekriminalizacije homoseksualnosti u ondašnjem društvu, vremenu radnje romana. Iako donekle neodređeni kontekst u kojem se zaplet odvija omogućava mimoilaženje tematizacije širih sistemskih problema, i iako individualna priča ne podržava generalizaciju, čak i unutar ovako postavljenih pravila fikcionalnog svijeta narativa, ova epizoda se ne čini dovoljno uvjerljivom.
Posljednje tri rečenice romana u prvom licu jednine mogu se interpretirati kao simbolički povratak majci, kao povezivanje s nekom vrstom ženskog nasljeđa: „Napokon čujem mir. Ne treba mi za to groblje. To što osjećam, ne može mi ukrasti ni poštarev sin.“ Naime, povezanost s majkom je na početku narativa prikazana pomoću istih motiva: borbe za vlastiti prostor slobode, straha od napuštanja, kritike nebrige o nasljeđu Drugog. Otvoren kraj poziva na razmišljanje, ali nudi i mogućnost nastavka romana. Istoriji žanra ženskog romana o odrastanju na bivšem jugoslovenskom prostoru potencijalni bi nastavak mogao ponuditi novu perspektivu razloga nedovršenosti procesa emancipacije i participacije žena u svim aspektima života zajednice. Bilo bi jako zanimljivo čitati o tome kako je majčin odlazak uticao na kasniji život pripovjedačice, do koje mjere ju je proces odrastanja transformisao i da li i dalje svoj život mjeri tuđim očima – bilo da je to zajednica, Guska, majka, Baba. Uprkos tome što su ova pitanja ostavljena otvorenim, Divlje guske su izrazito uzbudljiv i idejno zaokružen roman koji prikazuje kompleksna ženska iskustva kroz dobro promišljenu karakterizaciju likova i stil koji savršeno odgovara autentičnom prikazu dječije imaginacije.
(Julijana Adamović, Divlje guske, Zagreb: Hena.com, 2018.)
Autorica: Teodora Luketa
Ovaj tekst je nastao uz finansijsku podršku Evropske unije. Njegov sadržaj je isključiva odgovornost autorice i ne odražava nužno stavove Evropske unije.
Tekst je nastao tokom serije radionica „Glasne i jasne” koja je podržana grantom regionalnog projekta „Mediji za građane – građani za medije”, projekat sedam organizacija za razvoj medija (Fondacija “Mediacentar”, Albanski medijski institut, Makedonski institut za medije, Institut za medije Crne Gore, Novosadska novinarska škola, Mirovni institut, SEENPM) iz zemalja Zapadnog Balkana čiji je cilj izgradnja kapaciteta organizacija civilnog društva u regiji za unapređenje medijske i infomacijske pismenosti (MIP).
