Zašto su cure tako strahovito depresivne? One osjećaju da ne mogu pisati o svojoj slomljenosti, o svom unutarnjem stanju. Plaše se psihologiziranja, patologiziranja, dijagnoze na skali DSM. Kao Woolf kad se ograđuje od svoje Rhode, od Septimusa Smitha, bojeći se da će biti odbačena, obilježena, razotkrivena, izopćena. Upravo zato se moramo boriti protiv ove ideologije – napisati naše priče o slomljenosti, ma kako ogoljene one bile.
Moja nekadašnja ortakinja Molly danas je mrtva – ubila se otprilike kad smo se moj suprug John i ja vratili iz Londona u Chicago. Prije toga dugo nismo bile u kontaktu. Ja sam se u to vrijeme tek počinjala ozbiljno baviti pisanjem. Majčina smrt dvije godine ranije bila je katalizator, korak ka punoj samosvijesti, ali mislim da me je zapravo Mollyna smrt, smrt moje druge ja, zaista natjerala da pišem. (Nekad smo bile jedno, bile smo jedna te ista osoba, dvojnice, kao Esther i Joan u Staklenom zvonu.)
Cure koje poznajem, a čije priče nikada nisu ispričane – osjećam prema njima silnu odgovornost. Odgovornost prema nekadašnjoj sebi.
Razmišljam o šteti koju mi je nanio onaj psihijatar, koliko je drskosti imao da mi nalijepi etiketu (i to pogrešnu, drugi terapeuti su kasnije utvrdili da ne prolazim kroz manične, pa čak ni hipomanične epizode karakteristične za bipolarni poremećaj). Bila je to trauma nanesena mom tek nastalom identitetu cure koja piše. Najgore od svega, moj duh je klonuo.
“Stalno ćeš tapkati u mjestu.” To je rekao. Dobila sam dijagnozu “opsesivnog poremećaja”, kao Zelda. “Ludjela si i nazivala to genijalnošću.”
Nešto je u meni tad pustilo korijenje, sumnja da možda i nisam spisateljica, da sam možda samo sjebana. Još uvijek me ti glasovi progone u tami, kad ne mogu pisati, čak i kad pišem previše, kažu – šta ako je sve ovo samo bućkuriš riječi? Šta ako si naprosto luda? Dijagnoza funkcionira kao oblik mučenja kroz izluđivanje. Prigodan okvir za discipliniranje. A i te priče koje nam pričaju o ženama poput Zelde ili Vivien(ne), pa čak i Sylvie Plath i Virginije Woolf, to pravljenje mita, ta demonologija – i to je mučenje izluđivanjem. Nijedna od nas ne želi biti prozvanom ludom curom.
Glasovi gmižu, dopiru do mene: bolesna, bolesna, bolesna.
Moje drugarice spisateljice stalno vode bitku sa ovim identitarnim kodovima – često na blogovima pišemo o ličnim psihijatrijskim anamnezama, ili se zabrinuto preispitujemo je li naše ponašanje patološko, trebamo li otkrivati vlastitu psihijatrijsku prošlost i probleme sa mentalnim zdravljem. Mi smo zamršene, napete, pod stresom, teške, anksiozne, depresivne. Otrovne smo i sjebane. (Ali, čiji je to jezik koji koristimo? Je li naš? Ili njihov?)
Kako sve ovo utiče na nas kad uzmemo olovku u ruke, ovo sjedinjavanje naših identiteta sa dijagnozom? Ovi naši strahovi?
Glasovi gmižu, dopiru do mene: bolesna, bolesna, bolesna.
U modernizmu se romantizirala i veličala figura luđaka, a da pritom luđak nije gubio autorski legitimitet čak ni ako bi završio u ludnici. Artaud, Nietzsche, Gerard de Nerval. Foucault piše o Artaudu u svojoj knjizi o ludilu: “Gdje postoji djelo, tu nema ludila.” Razmišljam i o razgovoru Sylvera Lotringera sa jednim Artaudovim doktorom u Rodezu, doktorom koji je Artauda smatrao mentalno oboljelim, a njegovo pisanje odbacivao kao trabunjanja jednog luđaka. Razmišljam o Lotringeru, koji se bori za vrijednost Artaudovih tekstova u svijetu.
Herr Doktor: “Za mene je njegovo pisanje svojevrsni vrisak, vrisak užasa jednog nerazumnog čovjeka.”
Na ovo Lotringer kaže: “Kad luđak piše i kad se njegova djela čitaju, to postaje književnost.”
No, ko odlučuje šta je djelo? Da ponovim Foucaultovo pitanje: “Ako pojedinac nije autor, može li se reći da je ono što je on napisao, ili rekao, ili ostavio u svojim spisima, ono što se može izvući iz njegovih misli – može li se to nazvati ‘djelom’?”[1]Zelda se često naziva “drugorazrednom spisateljicom” na osnovu njenog cjelokupnog djela – ali puno toga što je napisala uništili su drugi ljudi, ili pak ona sama. A šta je sa Kafkinim djelom, nedovršenim i fragmentiranim?
Sve se svodi na pravo imenovanja i kome ono pripada, koje će američke književne velikane Profesor X moći nabrojati na prste jedne ruke. Luđakinje modernizma imenovane su – obilježene dijagnozom – a ta dijagnoza, ta demonologija opstaje u načinu na koji se o tim ženama piše, kako ih se pamti i kako ih se čita. Psihijatrijski kodovi identiteta oblikovali su ženske književne identitete, i kao likova u književnim djelima i kao autorica, te općenito način na koji čitamo žene-autorice, te kako one čitaju i pišu same sebe.
Tako spremno opraštamo našim takozvanim genijalcima, dopuštamo im da budu teški, dok od žena bez ustručavanja pravimo tigrove i meduze od papira. Mislim o bivšem asistentu Djune Barnes koji ju je tako grozno ocrnio govoreći o njenim posljednjim godinama kad je kao starica živjela monaški u ulici Patchin Place, skoro slijepa i svakodnevno u strašnim bolovima, stražareći nad svojim papirima koje je pripremala za slanje arhivi Univerziteta u Marylandu (a asistent je tobože bio tu da joj pomogne). Pisala je zbirku poezije, pjesme kucala na papirima za popis namirnica. Za njega je ona opsesivna, patološka, kao da je lik iz neke emisije o kompulzivnim sakupljačima predmeta. Ili neka modernistička verzija junakinja iz filma Sivi vrtovi koja živi među korovom i kršem prošlosti. Teška je osoba i to je, čini se, njen jedini grijeh.
Fotografije ostarjele Djune koje je napravila Berenice Abbott imitirajući svoje fotografije Djune iz mlađih dana, kad je bila prekrasna i najglamuroznija u Parizu – isti aristokratski profil i košulja na volane.
Knjiga odvratnih žena– naziv jedne od ranih zbirki poezije Djune Barnes.
Tako spremno opraštamo našim takozvanim genijalcima, dopuštamo im da budu teški, dok od žena bez ustručavanja pravimo tigrove i meduze od papira
Jane Bowles postala je baba nakon moždanog udara, u 40. godini života. Počeli su je viđati po marokanskim pijacama, izgledala je kao beskućnica, kršila ruke, trošila sav svoj novac. Nesposobna da ponovo piše, niti jasno govori. Smještena u duševnu bolnicu u Londonu zbog ekstremne anksioznosti i depresije. Svako malo ide na psihijatrijska liječenja: u London, na sjever države New York, kasnije u špansku Malagu. Muž i doktori snažno zagovaraju terapiju elektrošokovima. Doktorima ona izgleda “zapušteno i bizarno. Njen odnos sa mužem bio im je bizaran, njen seksualni život, čak i njena objavljena djela”. Dobila je dijagnozu manične depresije, potom šizofrenije.
Čitam o Jane i posljednjoj godini njenog života. Plačem za svojom jadnom Jane, uhođenom Jane. Toliko mi je stalo do ovih žena dok čitam njihove biografije. Žena koje su umrle u poniženju. Demonizirane kao čangrizave starice ili lujke. Mladim djevojkama (ponekad) opraštamo njihove ekscentričnosti, ali skoro nikad ne opraštamo ekscentričnosti teških, starijih žena.
“Čula sam za nju”, reče jedna moja studentica kad sam prije nekoliko godina držala predmet o ženama u književnosti. Radili smo priču Camp Cataract od Jane Bowles. “Čitali smo o njoj na času abnormalne psihologije.”
Žena-autorica svedena je na dijagnostičku kategoriju, a to je zarobljava i podriva njen subjektivitet.
Biografkinja grofice Else von Freytag-Loringhoven dijagnosticira joj šizofreniju.
Deirdre Bair i njena patologizirajuća biografija Anais Nin za koju je osvojila američku nacionalnu književnu nagradu. Biografkinja ostavlja utisak da istinski prezire (i osuđuje) osobu o kojoj piše, da je u suštini smatra samoljubivom i odvratnom. Pročitala sam njen intervju na salon.com, gdje otkriva kako je dnevnike Anais Nin predala nekakvom panelu cijenjenih psihoanalitičarki. One su jednoglasno odlučile da djela predstavljaju tipični slučaj incesta u odrasloj dobi (žena je slučaj). Bair u biografiji dodatno patologizira Nin zbog blještave, asocijativne, tjelesne, razarajuće scene rađanja mrtvorođenčeta u jednom od njenih dnevnika. “Opis porođaja u dnevniku odolijeva bilo kakvom tumačenju. Na djelu je monstruozno samoljublje i sebičnost, strašno u svojoj bešćutnoj ravnodušnosti.” (U kojoj se to biografiji Henryja Millera stavlja pred sud njegova čovječnost i moralnost, kad se to Fitzgerald ili Hemingway odbacuju zbog alkoholizma?)
Sve se čita kroz prizmu njegove genijalnosti, a u njenom slučaju – bolesti. Veliki muškarci rijetko dobijaju dijagnozu mentalno oboljelih, to nije dobro za njihovu kanonizaciju.
Na kraju, uglavnom blagonaklone, biografije Jean Rhys od skoro 700 stranica autorica Carole Angier pribjegava dijagnostičkom jeziku i autoritetu psihijatrije, stavljajući životnu priču Rhys na pladanj doktorima koji odlučuju da je Rhys patila od graničnog poremećaja ličnosti. (Zašto biografi i biografkinje imaju potrebu predavati pisana djela/materijale u ruke doktora i završavati biografije dijagnozom?) Dijagnoza se spominje tek na posljednje dvije jebene stranice. Prigodno objašnjenje. Mašnica za kraj.
Rhysina opsjednutost šminkom protumačena kao znak. Njena taština. Baš kao Anais Nin. Ona prelijepa slika ostarjele Jean Rhys sa još uvijek valovitom, paperjasto bijelom kosom, našminkanim licem na kojem titra isti elegantni izraz. Jedna ruka podignuta na vrh fotelje.
Kad žene dobiju dijagnozu, svaki aspekt njihove biografije čita se i tumači kroz prizmu bolesti. Njihovi identiteti postaju neodvojivi od dijagnoze.
Sve se čita kroz prizmu njegove genijalnosti, a u njenom slučaju – bolesti.
Dok ovo pišem, Virginija Woolf je na Wikipediji svrstana u kategoriju “ljudi sa bipolarnim poremećajem”.
Zapravo, u mnogim biografijama koje sam pročitala književnicama se retroaktivno dodjeljuje dijagnoza bipolarnog poremećaja (bez tačnog preciziranja o kojoj dijagnozi sa sadašnjeg “spektra” je riječ), spekuliše se da im je terapija lijekovima mogla pomoći (u starijim biografijama lijekovi koji se preporučuju danas su uglavnom van upotrebe, ili su grubo podvedeni pod liječenje „litijem“), što odražava predijagnosticiranje ovog poremećaja u savremenoj praksi i pokazuje da je “bipolarni poremećaj” postao nova, ustaljena dijagnoza za samodestruktivne ili sjebane cure/žene.
Moji studenti i studentice svode književne likove na simptome. Nešto što se može riješiti, popraviti. Uče biti dijagnostičari sa TV-a, od kafanskih stručnjaka koji udjeljuju dijagnoze slavnim osobama. Ženskim književnim likovima dajemo dijagnoze češće nego muškim. Psihologiziramo ih, patologiziramo. Muški likovi imaju prigodan kalup antijunaka – kad pričamo o književnosti, pričamo li ikada o njenim antijunakinjama? “Je l’ ona, ono, malo bipolarna?”, pitaju me moji studenti o Edni Potellier, o junakinji romana Žute tapete, o Esther Greenwood, o Sashi Jensen, junakinji Jean Rhys. Jednom mi je osoba koju sam upoznala rekla da je na poslijediplomskom studiju pročešljala roman Buđenje i podvukla sve dijelove koji su, prema njenom mišljenju, ukazivali na kliničku depresiju. Onda je o tome napisala rad. Charlotte Perkins Gilman borila se sa depresijom, a to automatski mora značiti da je njen roman Žute tapete zapravo lični dnevnik. Kad patnju autorice ili književne junakinje svedemo na dijagnostičku kategoriju, onda joj ne dopuštamo da bude primjer egzistencijalne otuđenosti romanopisca-junaka, već samo primjer narcisoidnosti žene-junakinje.
Veličamo jedino bildungsromane koji govore o anksioznim muškim junacima. Svim tim tužnim književnim mladićima.
ANKSIOZNOST: Njena je anksioznost patološka. Njegova je egzistencijalna.
U najnovijem romanu Bena Lernera Leaving the Atocha Station mladi, privilegirani, neurotični pjesnik dobija Fulbrightovu stipendiju za boravak u Španiji (možemo pretpostaviti da je roman barem djelomično autobiografski jer je Lernerova životna priča jako slična, uključujući i detalj o stipendiji). U ovom djelu ispričana je priča o intelektualnom muškarcu-dječaku, književnoj verziji Woodyja Allena ili savremenog Amoryja Blainea, koji ne izlazi iz stana, gleda pornjavu na internetu, puši travu, pije lijekove za smirenje, jebe ili želi jebati zgodne Španjolke bez ikakve namjere da ih pobliže upozna, a sve to dok palamudi o umjetnosti i književnosti. Genijalnost romana leži u tome što je glavni lik u potpunosti svjestan koliko je lažan njegov život – njegova poezija, njegov odnos prema ženama, njegov imperijalizam ukorijenjen u engleskom jeziku i američkoj kulturi. Svi veličaju ovaj roman kao savršen odraz našeg doba, o njemu su pisali hvalospjeve Lorin Stein za The New York Review of Books i James Wood za The New Yorker. Ne sporim da je knjiga predivna, ali mi nije jasno otkud to pretjerano divljenje. Priča o neurotičnoj curi nikada ne bi dobila isti tretman.
Mi smo Ofelije pod prozorom. Ostavljene napolju. Davimo se u kadama.
ANKSIOZNOST: Njena je anksioznost patološka. Njegova je egzistencijalna.
Tekstovi žene-spisateljice ne čitaju se egzistencijalistički, već isključivo autobiografski. Pisanje žena tumači se kao neodvojivo od tijela/kože. Flaubert i Ibsen mogu sa Emmom i Norom stvoriti lik “nove žene”, ali oni ne bivaju izopćeni zbog buntovnih djela svojih junakinja, za razliku od Kate Chopin, koja je izopćena po objavljivanju romana Buđenje, napisanog po uzoru na Madam Bovary (prvih nekoliko stranica čak imitira početak originala, ali iz tačke gledišta glupavog muža). Kritičare nije zanimala “agonija” Chopinine junakinje. Gustave jeste rekao: “Emma, to sam ja”, ali on nije stvarno bio Emma, nije nosio isti teret. Ljudi ga nisu pitali: “Gustave, jesi li se zaista pokušao otrovati i je li to bio tvoj očajnički poziv u pomoć? Gustave, jesi li stvarno bacio svadbeni buket u vatru? Gustave, baš je šteta što nisi nastavio uzimati časove klavira.”
Možda je cura strahovito depresivna djelomično zato što se njeno otuđenje nikada ne tumači kao egzistencijalno i zato što ju se neumoljivo disciplinira zbog njene neumjerenosti.
[1]Fuko, Mišel. Šta je autor, prev. E.Prohić, dostupno na: https://www.scribd.com/document/368660372/Mišel-Fuko-Šta-Je-Autor
Autorica: Kate Zambreno
Prevod: Selma Asotić
Zahvaljujemo se autorici i izdavačkoj kući Semiotext(e) na dozvoli da objavimo tekst na bhs jeziku.
Zambreno, Kate (2012). Heroines, Los Angeles: Semiotext(e)