Ipak
ništa se ne (o)kreće.
Budim se uvijek
u istoj jeseni,
pod istim usidrenim oblacima.
Za mene puste ulice
ne pitaju ko to ide
dok pred očima dana
sanjam o vodama.
Rekli su,
jedino svjetlost
umije prekoračiti rub
ostajući cijela.
Ali već tada je jedno nebo
ležalo svenuto u prozoru,
i ja pošla sam
tamo gdje tijelo
postaje mreža
uronjena u vjetar.
Neko je u daljini
uzviknuo moje ime.
Čule su obale
kad se glas razbio
o široko čelo noći.
I mada nemam sjećanja,
prepoznajem
ovaj mrak što je(z)di
i svija se
oko jedne praznine.
Autorica: Selma Asotić