()

Ipak

ništa se ne (o)kreće.

Budim se uvijek

u istoj jeseni,

pod istim usidrenim oblacima.

Za mene puste ulice

ne pitaju ko to ide

dok pred očima dana

sanjam o vodama.

Rekli su,

jedino svjetlost

umije prekoračiti rub

ostajući cijela.

Ali već tada je jedno nebo

ležalo svenuto u prozoru,

i ja pošla sam

tamo gdje tijelo

postaje mreža

uronjena u vjetar.

Neko je u daljini

uzviknuo moje ime.

Čule su obale

kad se glas razbio

o široko čelo noći.

I mada nemam sjećanja,

prepoznajem

ovaj mrak što je(z)di

i svija se

oko jedne praznine.

Autorica: Selma Asotić