(Rumena Bužarovska, Moj muž, Sarajevo: Buybook, 2017. / Nikuda ne idem, Sarajevo: Buybook, 2019)
Makedonska književnica Rumena Bužarovska kroz svoju angažovanu umjetnost kratkih priča problematizuje patrijarhalne boljke naše svijesti i našeg društva. Dajući potpuno pravo glasa ženama, u svojim djelima ih stavljajući u pozicije naratorica, prikazuje svijet iz ženske perspektive i iznosi duboko potisnute, intimne i prešućene stvari. Svaka junakinja zbirke pripovijedaka Moj muž identifikuje se sa svijetom preko svog supružnika i ostaje zaglavljena u bizarnosti svoje društvene stvarnosti. U drugoj zbirci Nikuda ne idem spisateljica odmiče korak dalje kroz izmiještanje likova na strana govorna područja (Engleska, Australija, Amerika) tematizirajući problem potrage za nečim boljim, ali time dodatno pojačavajući osjećaj promašenosti i apsurda.
Žensko postanje i apokalipsa
Birajući prototipove iz srednje klase koji su joj iskustveno najbliži, Rumena Bužarovska veoma prkosno i hiperrealistično dočarava pukotine, prljave misli i djela balkanskog podneblja. Njeni junaci i junakinje su veoma teški ljudi, zatrovani mržnjom, puni kompleksa, predrasuda i nezadovoljenih strasti. Djelovanja su im mehanička, instinktivna, rutinska i kvarna, a sreću ne nalaze ni u odlasku ni u ostanku. Guše se u sopstvenom nihilizmu i povraćaju od muke. Spisateljica ih ne opravdava niti morališe o njihovim postupcima, samo ih pušta da iskažu šta misle na najjednostavniji način, kratko i efektno, bez filozofiranja i otaljavanja, pa su i dijalozi tako britki i živopisni poput filmskih scena praćenih gorkim humorom.
Obje zbirke Rumene Bužarovske u prvi plan ističu princip pogrešaka i pokušaja, a sve što se desi likovima postaje mazohistična refleksija unutrašnjeg u vanjsko. Poredeći dvije zbirke, nemoguće je ne primijetiti ponavljanja kroz “igru na sigurno” pri odabiru jezika – žargona, forme i postupka pričanja priče.
Svaka junakinja prve zbirke izložena je ne samo tuđoj nego i vlastitoj osudi, kao da gori usred lomače. Muž je sveprisutna prateća figura, poput nekog morbidnog duha, bilo da je živ ili mrtav. Žensko “postanje” na Balkanu se računa od dana stupanja u “đavolji trokut” (muž, porodica, karijera) koji usisava svaki gram preostale slobodne volje, a svaka od tih žena u prvoj zbirci direktno okrivljuje muža bez zadrške.
Iako je spisateljica u drugoj zbirci izmjestila muževe i žene u zapadnu kulturu, do izražaja su još više došle njihove loše navike. Teško se asimiluju sa strancima i svoje smeće vuku sa sobom. Jedina razlika je što su priče iz Nikuda ne idem tematski raznovrsnije i duže u odnosu na prvu zbirku, bogatije detaljima i opisima, a novi postupak je naracija u trećem licu i širenje spektra tema kroz bavljenje migracijom, socijalnim klasama i odnosima stranaca prema ljudima s Balkana.
U posttranzicijskom, šovinističkom i rasistički satkanom svijetu pripovijetke varaju i žene i muškarci, samo se prevare drugačije ispoljavaju. Očajna, prevarena žena prevrće po muževim džepovima tražeći kondome i pretvara se u komičnog uhodu s lopatom. Prevareni muž mirno spava poput tipičnog rogonje, dok se njegova žena zabavlja kao klinka i povraća od pijanstva s ljubavnikom.
Ženama je tijesno u vlastitoj koži, a egocentrični muževi šovinisti razlikuju se samo po titulama koje nose zbog maskuline dominacije u društvu. Ginekolog u ženi vidi samo vaginu koja je njemu komad mesa, ambasador u ženi vidi nesposobnu parazitkinju koja mora ćutati po strani zato što joj je on “dao sve”, pjesnik doživljava ženu kao površno, tjelesno biće, ne dajući joj priliku ni da se intelektualno prikaže. Kroz priču Nektar iz prve zbirke Bužarovska ukazuje na nekonstruktivne osude Marguerite Yourcenar i uopšte na osudu rada spisateljica. Tom pričom otvara polje za dalje ispitivanje mizoginije koja se pojavljuje u različitim oblicima.
Balkan u Dunhill parku
Kao polaznu tačku za porodične sukobe, Bužarovska uzima motiv trauma iz djetinjstva obojenih nasiljem, nerazumijevanjem, nepoštovanjem, lošim navikama i postupcima za koje se niko nikad ne izvinjava. U pričama „Geni“ i „Otac“ spisateljica iznosi na vidjelo predrasude društva prema ženama za koje se smatra da su rođene „loše krvi“ i da su krivci za loše vaspitanu djecu, bez sagledavanja šire uzročno-posljedične slike. Razvod na Balkanu je i dalje tabu jer je muža ona „sama birala“. Djeca se kažnjavaju, zatvaraju i tuku po inicijativi oca, a kasnije se takva djeca iživljavaju nad slabijima.
Bužarovska u priču uvodi bračni par iz Engleske čiji je odnos prema braku i djeci potpuno ležeran. Prosječan makedonski par u tome vidi moralnu obavezu koja im stvara pritisak i osjećaj da su falični ukoliko nemaju potomke. S tim u vezi je i spisateljičino ukazivanje na vjerovatnoću nastajanja socijalno destruktivnih i anksioznih jedinki u postojećem nefunkcionalnom zdravstvu i školstvu. Mala Anfisa („Vaza“) ironično predstavlja uzrok svađe u raspravi između onih koji imaju dijete i onih koji nemaju djecu. Mala Eva (“Sika”) histeriše u rukama zbunjene majke dok se medicinska sestra s Balkana zgražava nad prirodnim prizorom dojenja koji je uobičajen u Americi. Mali Matej projektuje očev mizogini odnos prema zapadnoj civilizaciji i mrzi one koje etiketira kao gejeve (“Čeroki”). Klinac Džordži ne može da shvati velike ambicije svoje majke koja ga tjera da nosi američku markiranu odjeću (“Meduza”), a student Vojdan zbog ličnih frustracija vrijeđa svoju majku po analogiji okruženja. Jedini izuzetak je priča iz druge zbirke (“Nikuda ne idem”) gdje je narator muškarac koji u zrelim godinama živi na “majčinoj sisi” nakon povratka iz Australije i propalog braka. On ne može da se pomiri s izgubljenim, iako razvod u prekookeanskoj zemlji nije nikakav tabu. Stavljajući ga u takav kontekst Bužarovska direktno parodira olinjale “parazite” i odnos privrženog, krezubog roditelja prema djetetu, čak i kada je to dijete zreo čovjek.
Neke drugačije kulture odgajaju ljude koji ne pregrijavaju supu iz navike, ne misle da je reprodukcija jedina svrha života i žive kao putujući građani svijeta. Mada su i na drugim kontinentima samo obični ljudi koji su donijeli sebe i svoje kofere s Balkana. Čak se i žurke imigranata u Dunhill Parku pretvaraju u isprazne pijanke, stvarajući privid uklopljenosti s Amerikancima, praćene smiješnim karaokama pri čemu većina ne zna strane riječi, samo se prepušta ritmu koji teče. Ili se identične vaze nose prijateljima i prijateljicama na useljaj, dok se uvrede serviraju kao desert uz viski.
Bužarovska kritikuje loš odnos društva prema ženama, njihovim godinama, fizičkom izgledu i (ne)rađanju, a sve je dato u ispraznim dijalozima pojedinaca/pojedinki koji/koje žderu, loču, znoje se, galame i zagledaju ono što ih se ne tiče. Snažnu poruku, koja je u znaku slogana osmomartovskog marša i borbe za ženska prava, šalje protagonistica Irena svojim radnim kolegama kroz oštro „marš” iz njenog polnog organa i privatnog života. Osmomartovske priče kao obruč zatvaraju obje knjige. Iako se suštinski razlikuju, fizička reakcija u vidu povraćanja glavnih junakinja je ista. One su došle do svojih granica izdržljivosti i zasićenosti jer ih niko ne shvata ozbiljno.
Međutim, kad se ispraznost iz domaćih krugova preseli i u akademske, ambasadorske i elitne krugove međunarodne zajednice koji samo poziraju i pravdaju svoje grantove lažnim ženskim aktivizmom, uočavamo lažnu empatiju i licemjerstvo. Svi ti “elokventni građani”, koje navodi spisateljica, odbijaju govoriti na protestima za ljudska prava i onda još veći teret pada na leđa žena kojima se svaka riječ dodatno mjeri. Svečana sala isprskana povraćkom jedne žene tijekom osmomartovskog slavlja i lančana reakcija povraćanja prisutnih stvaraju satirično-grotesknu sliku i upozoravaju da, htjeli ili ne htjeli, prećutkivanjem svi završavamo u vlastitoj bljuvotini.
Bužarovska je stvorila vlastiti pripovjedački stil, prepoznatljivo radikalan, ponekad čak i brutalan, te donijela novi život formi kratke priče na prostoru cijele bivše Jugoslavije. Ona je pronašla svoje mjesto u okviru regionalne kratke priče, te ju je moguće porediti sa spisateljicama poput Tanje Mravak, koja je takođe glavnu riječ prepustila ženama. Njene priče se uklapaju u ovdašnje „mentalitete“, fasciniraju, šokiraju, ne gaje iluzije povodom metamorfoze društva, te izazivaju glasan, gorak, jokerski smijeh, ostavljajući na kraju prostor čitateljstvu da doradi svoj završni narativ na teme koje su aktuelnije nego ikad.
Autorica: Nataša Lazukić
Ovaj tekst je nastao uz finansijsku podršku Evropske unije. Njegov sadržaj je isključiva odgovornost autorice i ne odražava nužno stavove Evropske unije.
Tekst je nastao tokom serije radionica „Glasne i jasne” koja je podržana grantom regionalnog projekta „Mediji za građane – građani za medije”, projekat sedam organizacija za razvoj medija (Fondacija “Mediacentar”, Albanski medijski institut, Makedonski institut za medije, Institut za medije Crne Gore, Novosadska novinarska škola, Mirovni institut, SEENPM) iz zemalja Zapadnog Balkana čiji je cilj izgradnja kapaciteta organizacija civilnog društva u regiji za unapređenje medijske i infomacijske pismenosti (MIP).
