Apatridi i ostale čudne ličnosti (Treći trg/Srebrno drvo, Beograd, 2018.) prva je stihozbirka Lidije Deduš, pjesnikinje čija je naslovno evocirana bezdomnost ukorijenjena u iskustvu rata i izbjeglištva devedesetih. Pripadnica je književnog naraštaja koji reaktualizira ratnu tematiku, napose afirmirajući biografski ovjerenu dječju i adolescentsku perspektivu kao doživljajnu specifičnost pjesničkog ili pripovjednog subjekta. Potonje je u problemskom središtu nedavno objavljenog zbornika u kojem je zastupljen rad Maje Abadžija „’U ratu nisam bila pjesnik nego dijete’: kratki pregled ženske (po)ratne poezije u BiH“ u čijem su fokusu pjesničke zbirke Tanje Stupar-Trifunović, Adise Bašić, Dijale Hasanbegović i Amile Kahrović-Posavljak. Pored različitih diskurzivnih strategija, autorica na motivskom nivou podcrtava „povratak u ratno djetinjstvo kroz prisjećanje i sklapanje slagalice sadašnjosti iz maglovitih djelića uspomene, pri čemu utiskivanje iskustva odrasle osobe u nju u pravilu nosi ključnu etičku poruku, eventualno ispunjavajući zadaću ironijskog poentiranja u cilju iskošene perspektive“[1].
U jednoj od pjesama prvoga ciklusa („Apatridi“) lirska kazivačica se obraća kroz dva glasa. Prvi pripada četrnaestogodišnjakinji koja se s tetkom vozi u tramvaju prema Skenderiji – „ona da skupi humanitarnu pomoć, / ja da kupim ulaznicu za koncert / ekatarine velike“ – i čiju pažnju nimalo ne zaokuplja vijest o padu Vukovara. U posljednjoj strofi ona je tridesetšestogodišnjakinja koja odavno ne živi u rodnom gradu, s dvadesetjednogodišnjim stažom pušenja zbog kojeg je noću budi tihi kašalj, podsjetnik na nutarnje breme kao baštinu minulog razdoblja: „[…] u grudima nosim dva spaljena grada / i bojim se, zakašljem li preglasno, / iz mojih bi pluća, / kao iz vulkana / mogao eruptirati dim s pepelom.“
U početnim stihovima pjesme „Fire walk with me“ školskom metaforikom priziva se smisao vlastitog antiratnog pisma: „crvenom tintom napisati da je / na ovome mjestu gorjela vatra, / ne plavom, ni crnom, već onom kojom se ispravlja / pravopisna greška u školskoj zadaći, opomene radi, […]“. Navedeni je primjer osobit zbog resemantizacije izvedene inputom sadržaja iz obvezne pop-kulturne lektire, važne sastavnice ovog pjesničkog svijeta. Kao što se nazire iz samog naslova, riječ je o epilogu Twin Peaksa, serije koja se počela prikazivati netom prije početka ovdašnje apokalipse, a čija se zloglasnost tek naknadno shvatila: „crvenom, upisati, godinu i dan / nakon kojeg su ljudi nastavili padati, padati, / a da nikada nisu saznali / tko je ubio lauru palmer.“ U središtu stihovane crtice „Golubovi“ je dječja igra forenzičara uprizorena u bakinom stražnjem dvorištu jednog ratnog poslijepodneva u kojem su iskopavali zube davno zaklanih svinja te ih „označavali brojevima po redoslijedu pronalaska / pa rado pokazivali po selu / i svima govorili da su ljudski“.
Infantilni glas ovdje nije tek instrument za postizanje iskustvene vjerodostojnosti pri reminisciranju tematiziranog razdoblja. Njegova jednakovrijednost s onim zrele kazivačice sugerira formativnu bitnost izbjegličke sudbine. Prebjegavši iz opkoljenog u mirnodopsko okružje, gdje ostaje zastalno i stiče svu potrebnu spremu za postajanje apatridom, odrasta preko noći, zadržavši u sebi djevojčicu koja svijet promatra očima drugosti. Stoga kliče:
„a onda opet, mogla sam se roditi / i kao ciganče. / […] vjere da nemam / kao što nemam. / i da nikad nisam bila bačena u vis / pa nišanom razdijeljena na komade, / meta razrokim očima i nezainteresiranim psima / u masnu zemlju utabana / znala bih / da barem nekome pripadam.“
Dom iz kojeg je prisilno otjerana u slobodu, u koju su potom došli i njezini roditelji živjeti „[…] nesretno i neveselo / do kraja svojih života“, sada je poprište smrti sveprisutne u svim agregatnim stanjima. Približavanje subjekta s entitetom smrti ponajviše je ostvarena u svojevrsnoj bizarnoj razglednici u kojoj se poseže za prozopopejom – riječ se daje napuštenoj i zapuštenoj srpskoj kući ili „srbskoj kuči“, kako je zapisano na njezinoj fasadi, koja progovara slučajnoj prolaznici na putu za Sarajevo. Utisnutost straha u pore svakodnevice u pjesmi „Treće lice“ istaknuta je periodičnim ponavljanjem izraza čime se ritmizira kolokvijalizirani, denotacijski iskaz:
evo sad je dobro, moram
biti konzistentna, mama, samo da još vidim vrata, u redu je,
dvaput, eto, tako idu moji dani, mama, pazim da sve bude kako
treba, pazim,
ne bude li ispoštovan redoslijed, mama, desit će se nešto loše,
nisam bila konzistentna, kao onog jutra kad je pala prva
bomba, kad sam spavala na desnom boku, ustala na lijevu
nogu i kad
nisam bila konzistentna kao sada kad još samo čekam da se
desi nešto
od čega ću ozdraviti.
Kako i sama priznaje, ozbiljniji spisateljski, baš kao i čitateljski razvoj ove pjesnikinje dogodio se znatno kasnije. Njegova je putanja premrežena brojnim utjecajima među kojima nije teško nazrijeti pjesničke rukopise Tatjane Gromače ili pak svjetskog klasika Wisławe Szymborske. Premda je uporište ovdje očite sklonosti ka narativnoj jednostavnosti, tematskoj prozirnosti i ironijskoj preciznosti u takozvanoj poetici „egzistencijalnog beda“ čijom se nultom i najsjajnijom točkom smatra glasovita prva i jedina Gromačina zbirka pjesama objavljena prije nepuna dva desetljeća. Ironija se ukazuje kao svagdanje sredstvo preživljavanja, ali i stilska dominanta pri poetskom kodiranju okolne stvarnosti. Tako se u drugom („Moj čovjek“) i u sljedećem ciklusu („Pet pravila za optimizam“) pjesnikinja koristi registrom časopisa za životni stil i psihologije pozitivnog mišljenja podrivajući metode režima savršenstva, izvrsnosti i sreće, obesmišljavajući ih najčešće domišljatom poentom. „Kako preživjeti 21. stoljeće“ pjesma je čijim protagonistima zadubljenim u novinske rubrike takovrsnog sadržaja kroz raskriljena vrata pobjegne ono bitno: „jesi li vidjela mačku?– pitao me on. / izašla je na balkon– odgovorila sam.“
Iz svakodnevnog motivskog inventara izdvajaju se i stiliziraju prizori kao što su vijest o smrti slavnog pjevača, kurtoazni razgovor sa susjedom na stubištu, traženje novog stana ili kvar automobila usred parkinga u sitnim satima kada se vozačici na pleća sruči težina bivanja ženom u malom gradu koja se za pomoć prisiljena obratiti kockarima predatorskog pogleda iz lokalnog kazina. Naposljetku, kroz ovaj poetski dnevnik suočava se sa samoćom kao jedinom konstantom. „Vječnost“ je ljubavna i jedna od ljepše izvedenih pjesama u cijeloj zbirci u kojoj se jednostavnom globalnom slikom predočava neizmjerna udaljenost između prvoga lica lirske komunikacije i onoga kojem se obraća:
„noć sa srijede na četvrtak jedna je sasvim obična vječnost. / ništa u njoj nema drugačije, ništa posebno / u odnosu na bilo koju drugu vječnost. / u jedan sat je isto kao i u pet, / palim televizor, čitam vijesti sa ekrana: / pred nama je vruće ljeto, / pakleno, / rastu cijene nafte, trajekata, katamarana, autocesta, / ugostitelji zadovoljno trljaju ruke. / sada je u kini jutro. / kinezi se guraju u podzemnoj / zalijepljenih lica za staklo. / vidjela sam slike. / […] / iza horizonta sporo se pomalja brdo / veliko kao ovaj ovdje ormar čija se sjena savija pod svjetlom / televizijskog ekrana / i ja zamišljam da u svom gradu ni ti, kao ni ja, ne spavaš, / da te muče ove cijene koje rastu, ovo ljeto koje prijeti, ti kinezi koji idu svojim putem / i nemaju pojma tko si ti, / tko sam ja, / kolika je udaljenost između nas, ni / koliko dugo može trajati / ova vječnost.“
U naslovnom paradoksu posljednjeg ciklusa, kroz koji cirkuliraju početni motivi i kojim se zaokružuje cjelina zbirke, sadržana je ideja prihvaćanja besmislenosti kretanja koje se ipak mora odvijati, makar nam jedino sredstvo bilo „naš tuđi auto bez kotača“.
Ako se previde zamjerke koje bi se na formalnom planu mogle uputiti dijelovima, pa i nekolicini čitavih pjesama, Apatridi i ostale čudne ličnosti predstavljaju, uvjetno rečeno, zakašnjeli, ali važan debitantski iskorak za Lidiju Deduš, talentiranu pjesnikinju čiji će se lirski izričaj još razvijati.
[1]Maja Abadžija, „’U ratu nisam bila pjesnik nego dijete’: kratki pregled ženske (po)ratne poezije u BiH“, u: Nađa Bobičić (ur.), Rat iz dečje perspektive, Udruženje „Radnik“, Beograd 2018., str. 120-137.
Autor: Ivan Šunjić