dosje xx

 

ne znam kako ovo da objasnim,

postala sam nevidljiva,

preko noći,

onako kako se uvijek dešavaju neobjašnjive stvari,

čovjek bude prisutan u svemu,

a onda ga odjednom više ni u čemu nema,

tu sam, ali me nitko ne vidi,

hodam ulicom, ljudi se zalijeću u mene,

pazite kuda idete, govorim, a oni se ni ne osvrnu,

dok izlazim iz autobusa, ulaze kao krdo slonova u stampedu,

gdje vam je bonton, gdje su vam maniri,

vičem,

nitko ne čuje,

plaćaju vozaču svoje karte i uzimaju rezervirana mjesta, ozareni,

što se njih tiče, putovanje može da počne,

na plaži hladno prebacuju svoju prostirku preko moje,

besprijekorno me gaze, jaučem od boli, ali ništa,

samo spuštaju torbe

iz kojih vade maske, peraje, križaljke, banane,

njihova djeca se spotiču o moje truplo,

špricaju me vodom iz kantica, sipaju pijesak u moj ruksak s ručkom

pa ima li to smisla i kakav je to način, govorim,

ali nitko ne obraća pažnju,

ovaj svijet je načisto poludio,

u redu na blagajni samo želim da umrem

dok me žena s punim kolicima odostraga uporno udara u noge,

modrice rastu naočigled, ali samo meni,

gdje vam je kultura gospođo, pitam,

ona vadi stvari iz kolica

i trpa ih na traku bez imalo obzira,

svojim sirom, čokoladom, salatom i breskvama zatrpava moj sladoled

koji, zgnječen, počinje da curi

i kako ovo nitko ne vidi, izbezumljeno urlam,

blagajnica me ignorira,

provlači stvari kroz skener dok se ja smanjujem

na veličinu djeteta, psa, mačke, zrna soli,

ne znam šta se desilo i kako je ovo moguće,

preko noći sam postala nitko,

hodam gradom, van sebe sam,

pokušavam uhvatiti svoj odraz

u izlozima trgovina s obućom,

u prozorima tramvaja,

u pogledu prodavačice na kiosku koja pruža novine nekome u redu iza mene,

izlozi mi uzvraćaju prazninom,

možda su me oteli vanzemaljci,

nemam s kim podijeliti ovaj problem,

postoje teorije o tome,

gledala sam dosjee x,

ovo bi bilo za muldera i scully, mada mislim

i za njih sam pretežak slučaj,

i kome su oni, uostalom, ikad pomogli,

pisalo je u časopisu

da su neki ljudi bili oteti uz pristanak

i da su se vratili na zemlju kao reptili,

ako je tako, može, suglasna sam, pristajem na sve,

sve je bolje od ove neizvjesnosti,

ovakav život postao je

isuviše tjeskoban za mene.

 

Autorica: Lidija Deduš 

Free WordPress Themes, Free Android Games