Samožrtvovana – Monolog

 

Scena – rađaona. Rađaona u Banjaluci, na kliničkom centru na Paprikovcu. Tamo je na krevetu ležala moja majka kad me je rađala. Tamo je ležala i Maja L., koja nam govori. Tamo ja nisam ležala. Rađaona nije set horor filma, ali zapravo kao da jeste. Svjetlo kao iz njemačkih ekspresionističkih horor filmova – Nosferatua, i sličnog. Tvrdi krevet, sa krvavom posteljinom. Ginekološki instrumenti, kao iz Dead Ringersa, samo nigdje nema nikog zgodnog kao Jeremy Irons. Glumica koja ovo igra, dok govori, može da stenje, i vrišti, i plače, i kuka, i znoji se. Naročito ako se već porađala. Ona leži i to tako tokom cijelog monologa mora da bude.

MAJA:

Moja majka je uvijek govorila da je biti majka biti zabrinuta.

Moja majka je uvijek govorila da je biti majka biti samožrtvovana.

Moja majka je uvijek govorila da je biti majka biti otvorena na tri prsta tokom dvadeset i dva sata.

Ja sam uvijek mislila da ona nije upravu.

Moja majka se porađala tu u Derventi bez ikakvih pomagala i bilo čega. Ja sam najmlađa, majka kaže da je porođaj sa mnom bio najteži.

Moja majka se samožrtvuje, pa se samosažalijeva, pa kaže: “Šta sam ja bogu zgriješila.“

Moja majka je uvijek govorila da je biti majka biti spremna na bol, biti spremna na trajanje.

Moj muž je ispred rađaone bio dvadeset i dva sata.

Moj muž kaže da je biti otac uvijek biti ispred. Ispred rađaone, dvadeset i dva sata. Ispred slike ultrazvuka djeteta koje raste u drugom tijelu, nekoliko minuta. Ispred kuće kad se izvrištimo jedno na drugo, nekoliko dana. Ispred kioska, sa pivom, nekoliko godina.

Ja kažem da je biti prvorotkinja isto kao biti nerotkinja i jalova, jer ništa još ne znaš šta te čeka i još uvijek ne znaš da se samožrtvuješ.

Podne je.

U rađaoni ne radi sat. U bademantil sam ubacila mobilni.

Stopala otekla, stomak otekao, glava otekla, ali ja još uvijek ne znam da se samožrtvujem.

Ja sarađujem sa njima.

CTG i malo “podsticaja”.

Oni počinju da se skupljaju oko mene. Oni zovu doktoricu.

Ja se izbezumljujem. Ja ništa ne osjećam.

Doktorica kaže: “Sad ćemo mi malo vidjeti kakva ti je plodova voda.”

Doktorica kaže mi, a misli ona. Ona će vidjeti kakva je moja plodova voda. Ja to neću vidjeti. Doktorica u ruci drži trozubu viljušku kojom se okreće meso na roštilju, doktorica u ruci drži iglu za štrikanje, doktorica u ruci drži žarač za pepeo u kaminu. Doktorica to stavlja u mene.

Voda, topla i bistra, pljusne iz mene. U vodi je do tada plivala moja beba. U vodi sada plivam ja. U vodi sada pliva i doktorica.

Sve kontaš reći će ti neko nešto kad ti radi.

“Samožrtvovanje počinje sad.

Dobra ti je voda. Toplo mi je u njoj. I uopšte nije zamućena. Mogu da vidim dno kad u njoj plivam. Moramo sad da te priključimo na DRIP.”

Dva je sata poslije podne. Doktorica je u plodovoj vodi iz rađaone otplivala.

Jer ja neću još.

Moja majka je uvijek govorila jedna je majka.

Moja majka je uvijek govorila nije lako izgubiti majku.

Dvije žene se na moje oči porodiše i odoše.

Dvije bebe dobiše majke.

Ja kažem nije lako dobiti majku.

Vode nema. Hrane nema. Jer to sad nije dobro za mene.

Vode nema za slučaj da bude neophodna anestezija. A anestezije nema u slučaju da načelnik nije odobrio. A nije.

Jer rizično je. I to je procedura.

Ja ležim.

Doktorica pliva.

Ja ležim.

Babice plivaju.

Sedam je sati uveče.

“Još ništa, slabo se otvaraš!”

Noć pada. Ja vrištim, a doktorica u smjeni na smjenu pliva i spava. Ja vrištim, a babice u smjeni na smjenu plivaju i spavaju.

Beba je visoko pod rebrima. Ona je mirna. I neće da zapliva.

Moja majka nas je petoro othranila.

Moja majka je uvijek govorila: “Ja sam čekala da sestra preraste cipele da ih ja obujem. Ti to ne moraš da čekaš.”

Ja samo moram da čekam da se porodim.

Ja kažem ovdje će sve uvijek biti isto.

Gladna sam. Žedna sam. Piški mi se.

Jedanaest je sati uveče. Doktorica pored mog kreveta se u plodovoj vodi praćaka. Ja je tada vidim posljednji put.

Bunovne babice kažu: “Šta se dereš?”

Ja kažem zovite doktoricu!

“Nema potrebe, nećeš ti još.

Nećeš ti do jutra, nećeš ti još.”

Moja majka je prvo radila tu kod nas u jednoj fabrici kože i obuće. Pa je onda bila domaćica.

Moja majka othranila je nas petoro, troje braće i sestara i još dvoje rođaka.

Moj otac je nastavio da radi.

Ja predajem italijanski u srednjoj ekonomskoj.

Moj muž radi dole u vinogradima.

Babice i doktorice rade na babinjarsko-akušerskom odjeljenju na Paprikovcu. One su profesionalne plivačice.

Dva je sata ujutru.

Koji god je doktor doplivao zavirio je u mene kao u rupu.

“Šta je, šta plačeš, prvi se mačići u vodu bacaju.”

Samo me trgaju i trgaju.

“’Ajmo probati porođaj!”

Babice kažu:

“Guraj, stiskaj, tiskaj, pritišći, guraj, stiskaj, tiskaj, pritišći, guraj, stiskaj, tiskaj, pritišći!”

Dvanaest sati sam tu i nikakvog pomaka. Ja se onesvijestim.

“Stani, ne može, nisi otvorena, još su oštre ivice. Ovo je za carski!”

Ne znam više ni koliko je ruku, toplih i vlažnih od plivanja, bilo u meni. Ali nikako ruka doktorice, ruka smežurana od plivanja u plodovoj vodi, ruka koja jedina može da odobri carski. Ona dežura u plodovoj vodi, ona u njoj otpliva iz bolnice i iz grada. Papiri za odobrenje za njom plutaju i kvase se i natapaju.

Babica kaže:

“Ja sam rekla još sinoć da je OVO za carski.

Ja sam rekla još sinoć , ali mene ovdje niko ne sluša.”

Jedan doktor mi maše, pa skoči kroz prozor, pa malo pada, pa uranja cijelim tijelom u plodovu vodu, pa pliva dalje od mene. Ja se po stolu prevrćem. Drugi doktor mi kaže “doviđenja”, pa skoči kroz prozor, pa malo kraće pada, plodova voda je već nadošla do okna, pa pliva dalje od mene. Ja jaučem i vrištim. Babice mi kažu “nećeš ti do jutra”, pa zajedno skoče, izvode tačku na svjetskom prvenstvu za sinhrono i umjetničko plivanje, pa ritmično plivaju dalje od mene. Ja čupam one drške.

Sedam je sati ujutru. Prvo što su uradile i sve doktorice i svi doktori i sve babice koje su u rađaonu u prvu smjenu doplivali, pogurali su svoje ruke, još vlažne od plivanja, u mene.

Tijelo porodilje je neka vrsta zajedničke društvene svojine, ono pripada i njenoj rodbini i okolini, i zdravstvenim radnicima, ono je malo veći i topliji instrument u rađaoni.

Ja sam spremljena. Ja sam izmrcvarena. Ja sam izmučena. Ja sam spremna na samožrtvovanje. Ali.

NIŠTA.

Moja majka ispred rađaone kaže: “Tri moja porođaja nisu trajala ko ovaj jedan.”

Druga doktorica vrišti na mene.

“MI ODREĐUJEMO ŠTA ĆE SE RADITI, A NE TI.”

Okreni se tamo, okreni se vamo, okreni se na stranu, okreni se na leđa.

NIŠTA.

Gura prstima, razvlači na silu.

JOŠ NIJE VRIJEME. Ona će da porodi sve druge žene iz Banjaluke, i one koje nisu trudne, i one koje tek treba da zatrudne, i one koje su u trećem mjesecu, i one koje nikad ni neće da zatrudne, ona će ih sve poroditi prije nego mene, ona će da se ispliva u plodovoj vodi mog djeteta, ona će da rastegne leđne mišiće svoje i raširi grudni koš svoj i učvrsti bedreno meso svoje plivanjem, ali ona neće da me porodi.

“Hajdemo mi odraditi nju, a OVA ako se ne porodi do tad, nek čeka.”

Kao da je pokazala na rasplodnu krmaču. Ti si njemu tamo samo…

Maja pravi pokret rukom u obliku kruga, rupe, praznine. Jer ta se riječ ne izgovara.

Mužev čvor. Urez međice. Epiziotomija. Perforacija maternice. Klistir. CTE. Nerotkinja. Prvorotkinja. Drugorotkinja. Majka sedmoro djece. Jalova. Žena bez partnera. Žena kao kamen. Vidi kakva žena. Maternica kao čarapa. Maternica ne vrši svoju funkciju. Vakuum pumpe. Krvava posteljina. Krvavi, u mene zašiven tupfer. Šila me je, da vas ne lažem, jedno dva sata. Na zadak. Sekcija. Ruptura vagine. Serklaž. Razmažena žena. Pucanje cervikalnog čepa. Jebem ti mater ala ti voliš svoj život. Ispao mi gnojni čep. Ponekad dolazi do rascjepa teksture vaginalnih mišića. Bušenje vodenjaka. Rane na tjemenu odojčeta od pinceta. Kakve su ovo žene danas, ne mogu ni da se porode. Infekcija. Pare. 500,38 konvertibilnih maraka prisustvo oca. Probijanje ovojnice. Histerektomija. Zaboli nas, ti više ne možeš da rađaš, i da ‘oćeš. Pare. 500,38 konvertibilnih maraka epidural. Ne osjećaš kičmu. DRIP. Indukcija. Polipi na ispucalom grliću. Dupleks. Nerazvijena. Dvoroga. Jednoroga. Dupla. Maternica. Kol’ko imaš novca? I šta od dragocjenosti?Anestezija. Preko veze. Mašina za rađanje. Snimanje rada srca bebe. Rotiranje bebe. Bolje je po ženu. Pare. Bolne bradavice. Pare. Cijena majčinstva. Pare. Trauma tkiva. Pare. Trauma. Pare. Porođajni kanal. Pare. Hoćeš hotel sa pet zvjezdica? Onda pare.

“Kakvo je ovo ime kod muža? Šta je on? Ciganin? Bila sam s njim ispred, mislila sam da je Ciganin, kol’ko je crn.”

Da sam tad imala pištolj il’ nešto mislim da bih se ubila.

Ne guraš ruku u ladicu, nego u…

Maja rukom pravi pokret obliku kruga, rupe, praznine. Jer ta se riječ ne izgovara.

“Idemo na brijanje.”

Ožiljci. Ručno otvaranje grlića maternice. Puca mi usna od suhoće. Izgrižena.

“Ćuti i trpi.”

Je l’ obećavate ovaj put?

Još ništa?

“Odo’ u vizitu!”

Koliko traje carski?

“Oko 45 minuta, al’ čujemo mi tebe, blizu smo.”

U rađaoni sve zvoni, odjekuje. Opet sam sama.

Prije trudnoće ja sam se dugo bavila aerobikom. I kažem na neki način sam mislila da ću zbog svega toga lakše podnijeti porođaj. Svi su mislili, ako ništa drugo, bar imam snagu. Znaš ono, kad me pogledaš.

“Kako ti se baba porodila? Na konjskim kolima, i šta joj je falilo?”

U rađaoni ne radi sat. Hotel sa pet zvjezdica. Trokrevetna soba. U rađaoni su tri ležaja. Hotel sa pet zvjezdica. Za četvrti francuski kauč može doplata u pola cijene. U rađaoni su tri rupe. Hotel sa pet zvjezdica. U koje ljekari, kao u ladice, guraju ruke. U rađaoni je jedan paravan. Hotel sa pet zvjezdica. Svi marširaju, svi podižu paravane. Hotel sa pet zvjezdica.

Žena ženi može da gleda u rupu. I u muku. Ali neće meni neki tuđi muž gledati. Kroz paravan se sve vidi. Ako muž skine sat i srebrni lančić i da ih osoblju i da još petsto zarez trideset osam maraka i uradi bris uha grla nosa bris svih rupa na tijelu ali ne stariji od sedam dana onda on može da prisustvuje, ali da gleda samo u mene.

Osam je sati ujutru.

Babice kažu:

“Jedino nekako čupati.

Nemoj da vrištiš, izgubićete kisik, i ti i beba.

Nema od toga ništa.

Vidi je, ne zna ni gurati.

Tople vode NEMA.

Nema od toga ništa.”

Doktorica kaže:

“Vidi ova sva popuca.”

Osjetim toliki pritisak dole, a nema ko da me porodi.

100 evra za carski rez. To je dao muž. Na hodniku. Plivajući. Doktorici.

I onda je počelo.

Babice kažu:

“Stiskaj stiskaj stiskaj!

Guraj guraj guraj!”

Ja sam sljedeća. Dišem. Ja sam sljedeća. Dišem. Ja sam sljedeća. Dišem.

“Neće ova još.”

U njihovoj sam milosti.

Ne znam koliko je sati.

Babice kažu:

“Guraj tiskaj pritišći izbacuj. Guraj tiskaj pritišći izbacuj.”

Nema tu ništa od volje.

Tijelo je izdalo.

Ona mi rukama…

Maja razmišlja koju riječ da upotrijebi. Jer, ta se riječ ne izgovara.

“Dole” razvlači. Ja utrnula.

Babice uvježbano, babice sinhronizovano i elegantno, babice učesnice svjetskog prvenstva u umjetničkom plivanju, jedna za drugom, naskaču meni na stomak.

Jedna babica mi naskače na stomak. Onesvijestim se. Druga babica mi naskače na stomak. Više ništa ne osjećam. Treća babica mi naskače na stomak.

“Vidim ja da nema ništa od tebe.” Budim se. Vidim zid. Skačem ka njemu.

“Polako, kud ćeš jebo ga bog.”

Odoh. Odoh. Odoh.

Koliko novca šta od dragocjenosti skidamo te potpiši ovo guramo ti papir pod nos šta imaš od zlata imaš li prsten daj pare skidamo te.

Dvadeset do jedan je. Beba je rođena. Sekcijom. Muž je častio doktora. Parama.

“Hoćeš da ti je suzim?”

Volim svoju vaginu. Sviđa mi se baš ovakva. Srećna sam sa njom. Ne želim da seku moju vaginu.

“A sad da te ušijemo.”

Hajde da je napravimo da bude lepa kao pre, vrištala sam.

Epiziotomija je hirurški zahvat kojim se reže međica (perineum) kako bi se proširio izlazni deo porođajnog kanala. Epiziotomija kao praksa brani se na osnovu rada jednog lekara od pre 75 godina. Moderna istraživanja pokazuju da je epiziotomija najčešće nepotrebna.

Rezanjem se međica štiti od povreda. Izgladnjivanjem i uskraćivanjem vode se trudnica štiti od anestezioloških komplikacija. Tretmanom od strane osoblja na porođaju trudnica se čeliči i sprema na samožrtvovanje.

Ponekad dolazi do rascjepa rektuma.

Ponekad dolazi do smrti novorođenčeta.

Ponekad dolazi do smrti majke.

Ponekad dolazi do komplikacija.

Mi nismo krivi.

Mi to radimo i ne pitamo nikog ništa.

Meso preklopljeno preko mesa.

Vagina je pritegnuta.

I kraj.

I sve to sve to sve to plivanje i ronjenje i gnjuranje i praćakanje i zadržavanje daha i skokovi na glavu i sve to istezanje njihovih mišića leđa i mojih mišića vagine sve to za njih bilo je ovako:

NEONATUS TEMPORRIUS EUTROPHICUS

na vrijeme rođeno normalno uhranjeno ženskonovorođenče

stanje na otpustu: zdravo, majka oporavljena

Radi prevremenog prskanja pl. ovoja/ 2 dana prije poroda novorođenče tretirano dvojnom ab th

S.C.

Majci dat savjet. – Samožrtvuj se.

Tijelo trudnice se prati, usmjerava, kontroliše, pregleda, prekorijeva, fotografiše, ispravlja, maže gelovima, pa sakriva od pogleda, jer jesi trudna, ali nisi mrtva, ti i dalje ideš na masaže i na pedikir i ti ne smiješ da pušiš, moraš da jedeš za dvoje, a ne smiješ da se udebljaš, moraš da jedeš samo 200 kalorija više, i da piješ sokove zdrave, ali ne citruse, jer će ti mlijeko biti kiselo, jabuke, uvijek da koža bebi bude mekana, ali sa čajevima ne eksperimentiši, ni sa drogama, nikad. Ne jedi neoprane jagode, jer mačke seru po njima, dijete poslije da pliva u usranoj plodovoj vodi od mačijih govana, to ne može. Idi kod frizera i idi na jogu za trudnice, pa se vrati mužu i budi lijepa, njegovana i trudna i imaj snošaj, al on ne smije preduboko da ga gurne jer ima osjećaj da će da dodirne glavu glavićem.

Pomirite se sa činjenicom, ne smijete, treba da, pobrinite se, nipošto, nemojte, nećete, ne znate, nikako ne smijete, ne dozvolite, neuspjeh, predajte se, odustanite, patite, opteretite se, unesrećite se, žrtvujte se, žrtvujte se, žrtvujte se – to sve mlade mame žele.

#Slobodarađanju!

ovo sto citam je takva uvreda na cast, dostojanstvo I postojanje jedne zene. / Drago dijete, moja kćerka je malo bolje prošla u toj klaonici, a kad smo pitali dr E., i hoće li je iko poroditi, ona je rekla da nije šalter 988 i služba informacija / Zbog sličnog iskustva trebalo mi je 10 godina da se odlučim na još jedno dijete / svaka čast za imenovanje doktora /i na mojoj otpusnici pise da je sve bilo u redu, a ja se dvadeset sati poradjala. nikad se ne mogu pomiriti s tim

Oni su nama preplavili krevete i bolničke sobe i rađaone i parkove i ulične svjetiljke i tepihe i televizore i mozgove i očne duplje i šoferšajbe plodovim vodama naših beba.

Mi smo njima rađaone preplavile poštom koju smo slale po elektronskim golubovima i sovama i vranama i vrapcima i grlicama i čvorcima i svrakama koje su iznad naših plodovih voda letjele.

Moja beba i ja određujemo dužinu, ritam i trajanje porođaja / carski rez i porođaj su lijepi osnažujući pozitivni / pratim svoje tijelo i određujem u kom ću se položaju poroditi / prirodan porođaj bez indukcije epiziotomije intervencija

Sve rupe na tijelima im se pune. Ali ne našom plodovom vodom, na to su navikli, to je toplo i golica ih i prija, nego našim pismima, na to nisu navikli, to je oštro i žulja ih i posijeca.

Babice naskaču na koverte ko na naše stomake.

Ali udare u tvrdi pod.

Doktorice spavaju na kovertama ko za vrijeme naših porođaja.

Ali ih šuštanje pisama budi.

I onda oni počinju da nam odgovaraju.

I ministar zdravlja bio je na televiziji.

“Ja nisam imao pojma da je stanje gore takvo.”

Tek vidiš kakvo je stanje nama dole.

“Započeli smo niz radnji.

Spremni smo da sarađujemo.

Naš stručni kadar načinio je iskorak.

Budućem ocu da se naplate samo stvarni troškovi

jednokratna maska kaljače mantil

20 KM”

“’Ajde i taj bezbolni porođaj”

“Nije to problem gorući. Imamo mi i većih i gorih problema.”

“Upravni odbor

Cjenovnik usluga

Izmjena cijene

Epidurala

A da bi bio pristupačniji svim našim pacijentkinjama”

Moja majka kaže: pakao. Pa nastavi da radi po kući.

Ja kažem: pakao. Pa ga bistrim plodovim vodama rashladim.

 


Ovaj monolog idealno bi trebalo da se govori tokom 22 sata, koliko se Maja L. porađala. Za njom u rađaoni ostala je plodova voda u kojoj plivaju doktori i u kojoj je plivala njena beba, u kojoj ja plivam i cijela rađaona, i cijela bolnica, i cijeli grad i cijela država su njome poplavljeni. I onda, ta elektronska pisma koja su plodovu vodu isušila.

I tu je počeo novi život samožrtvovanja, tokom kojeg će majka imati priliku da iskusi, pročita i čuje stvari poput: Upamtite, vašoj djeci je potrebna srećna i zadovoljna mama, a ne osoba koja je sebi postavila visoke ciljeve. i Bolje je pojesti sočan kolač nego zadaviti sopstveno dijete.

Maja L. je članica udruženja građana i građanki DRIP, i Facebook grupe Iskustvo porođaja u Banjaluci. U okviru internet akcije #slobodarađanju 8.3.2015. godine, sa ostalim aktivistkinjama izborila je pravo banjalučkih porodilja na manju cijenu epiduralne anestezije i besplatno prisustvo oca na porođaju.

U tekstu korišteni citati iz:

 https://www.facebook.com/IskustvoPorodajaUBanjaluci?fref=ts;

https://www.facebook.com/pages/DRIP/1506304226310096?fref=ts

Postajanje majkom u vreme neoliberalnog kapitalizma, uredila Ana Vilenica, uz)bu))na))), Beograd, mart 2013. godine

Gajić, Dijana, Master rad – Kritička analiza diskursa u rodnim studijama: pisani mediji namijenjeni ženama, Univerzitet u Novom Sadu, Centar za rodne studije, Novi Sad, oktobar 2013. godine

Autorka želi da zahvali Maji L., Dijani G., Danijeli Majstorović, Daliboru Miholjčiću, Goranu Šljivaru i Božani Šljivar.

Gisen – Banjaluka – Korčula, jul/avgust/septembar 2015. godine

 

Autorica: Tanja Šljivar 

Free WordPress Themes, Free Android Games