– ne mogu da dišem.
– opet?
– opet.
– hoćeš da?
klimam glavom. vilica mi se trese. zubi se sudaraju. grizem usnu. jagodicama mi dodiruje vrat. povlačim usnu zubima. krv, kao metal na jeziku. gubim glas.
– spremna?
klimam.
ljubi me ispod uha. usne su joj opet suhe od zime.
štipa me. pokušava biti nježna, ali od opreza boli još više. zatežem ramena: lopatice dole, glava naprijed. koža mi se odvaja od mišića i ostaje u njenim prstima.
povlači, polako. pucam po nevidljivoj niti – uz kičmu, preko oštrine ključne kosti, do oblina zadnjeg dijela ruku. pori me, otvara, oslobađa. pažljiva je. za nju je ovo ritual. oragami. fokusira se na slaganje, na pravljenje savršenih kvadrata. postajem projekat. umjetnički rad.
izvlačim šaku iz kože, polako, oprezno, kao iz papirne rukavice. savija omote mojih prstiju u lepezu.
drhtim, od nervoze, hladnoću više ne osjećam. vraća se na leđa. opet: lopatica, rame, ruka. drži mi vrhove prstiju svojima, druga šaka se zaglavila. ne ide. tresem se.
– polako.
palcem mi prelazi preko dlana. masira sredinu, u sitnim krugovima.
– polako.
ponavlja. ljubi resu moga uha. protka svoje prste kroz moje. ljubi me opet.
– eto ga.
nisam primjetila, uspjela mi je odvojiti kožu od prstiju. izvlačim ruku. miluje oljuštinu.
nastavlja. neumorna je. to najviše volim kod nje, tu sposobnost da bude, da ne stane, dok sve drugo nestaje.
otkopčava mi donji dio leđa. prednji dio trupa, prstima mi trči između grudi. škaklja. pokušavam progutati smijeh, ne želim da je ometem. spušta mi ruku niz stomak; uvlačim dah. pori mi noge. obe istovremeno – kažiprstima, kao skalpelom.
– digni nogu.
hvatam se za njeno rame. koščatije je nego što se sjećam. oslanjam se.
– drugu.
svlači mi posljednje milimetre kože. staje. polako savija stopala, prozirnim prstima gladi oljupine mojih peta. dlanom ravna naš skoro-savršeni kvadrat. prestajem biti osoba, postajem figura.
– je li bolje?
spuštam stopalo. istežem vrat. ne znam šta da kažem.
– malo.
nastavlja da slaže, prvo u manje kvadrate, onda u trokute, jednake, simetrične, savršene. presavija bez razmišljanja. kao da joj je od zadnjeg puta uspomena postala navika. želim da pitam da li je sa nekim drugim ovo radila. ne pitam. gutam glagole. daje mi krila, glavu i vrat. na ogoljenu ruku slijeće mi ždral.
– hoćeš još?
– ne mogu to tražiti.
– sada je već svejedno.
– još uvijek ne mogu da dišem.
grli me. miriše na cigare i snijeg. opet je pušila na balkonu.
– prestaću, šapće dok omotava prste oko mišića na mojim leđima, kada napunim 30.
– ne-, izvlači mišić sa uvježbanom lakoćom. misli da sam htjela reći – nećeš. htjela sam reći – ne moraš zbog mene. zadovoljimo se sa – ne, dovršeno.
spušta mišić na kuhinjski sto. mačka ga lijeno gurne šapom i nastavi spavati. želim pitati zašto je opet pustila u kuhinju, ali se ujedem za jezik koji više nemam.
– jesi ok?
– još malo.
nastavlja. mišić po mišić, kao slagalica od plastelina. godinama je naučila gdje zavući prst, gdje pritisnuti kost, kako izbjeći živac. radi polako. sistematično. postajem skeleton – mliječno bijele kosti i vene koje drhte na propuhu
– mogu li malo i sama?
– ako ćeš ovaj put biti pažljiva.
pomažem joj. zajedno smo brže. ona je spretnija, ja još uvijek sa strahom dotičem sama sebe, još uvijek sa osjećajem krivnje. njene su ruke čistije, slobodne.
pušta me da skinem lice.
ostale su samo šake. ljubi mi svaki prst prije nego što ga rastavi. ona zna da ja ne mogu osjetiti. ja znam da ona može. pretvaramo se da ne znamo – ne lažemo, samo ne govorimo.
padam na tlo, iscrpljena, kosti kao ksilofon na parketu. sjeda pored mene.
– kosti?
– samo rebra.
jedno po jedno ih lomi, ritmično, odlučno, odozdo, prema gore. prvo je uvijek kao da mi neko izbija zrak, nakon toga postaje lakše, zraka sve manje. nakon desetog rebra pluća počinju da mi se šire. rastu, prvo polako, onda sa svakim preostalim rebrom još brže. postaju veća od mene. veća od nje. od stana, i balkona i snijega, od svađa oko pušenja, oko mačke, oko njega, postaju veća od svega. pokušavam je držati za ruku, ali bez mišića nemam dovoljno snage. lebdim. onda letim. pluća mi gutaju svemir. dolazim do ivice. gutam ivicu. gutam sve. nestajem. napokon mogu da dišem.
budim se.
ne osjećam svoje tijelo, samo njegovo – stvarno, slobodno, strašno. tromo disanje čovjeka koji spava i ne sanja. udišem. tu sam. stvarna sam. on ne bi mogao grliti zrak. ustajem. izlazim na balkon. suhi snijeg se lijeno spušta na žućkastu travu. udišem dim, izdišem ga u svoju kosu.
– vrati se u krevet, smrznućeš se.
bacam cigaru sa balkona, kutiju vraćam u štek ispod stola. ulazim i zatvaram vrata. udišem. ne mirišem kao ona, mirišem kao zrak.
ponovo me zove.
stvarna sam.
– sve ok?
klimam glavom. želim da kažem kako ne mogu da dišem. šutim. liježem. grli me. gušim se.
između lopatica osjećam njene prste.