Monika Herceg – Tri znanstvenice

Teorem Emmy Noether naučila sam na fakultetu

 

Pa mogu pretpostaviti, Emmy

da smo žilavo žensko meso

Objema crte lica govore

svaki je dan bio usamljena srijeda

simetrična kao polutke tvoje pameti

Moja je majka prošle godine

nakon dugo premišljanja

zamijenila srce  televizorom

Međugradska empatija ugurana je u loše dizajniran tramvaj,

netko ponovno pretražuje na internetu kontracepciju

i kad me dotakne rub svemoguće mreže

dlačice se podignu kao da mi je hladan dlan pod majicom

 

Emmy Emmy

Je li te hranila matematika tih sedam godina

kad su muškarci uzimali iz tvog mozga

Nikad plativši uz izliku

da u tebi ima samo brojčanih vrijednosti,

algebre previše sitničave, bezvrijedne

dugonogim filozofima

Danas bi te zatvorili u računalo,

proglasili umjetnom inteligencijom i nazvali nekim koketnijim imenom

Vanda ili Irma

pa pustili da algoritme pretvaraš u

broj bombi na svakom kontinentu

potreban da statistički nikad ne dođe do nukelarnog rata

 

Sjećam se kad su ti zavirivali pod teorem

na satovima klasične mehanike

misleći da je ispod brkato muško

Sigurno ne kruške žene

koje opet kradu potpeticama cestu

 

Emmy

Svijet više ne stane u jednadžbu

Neke žene vjeruju da je u vrijeme lova dopušteno

dovesti ženu do ruba izumiranja

Tad osjetim oštru simetriju samoće

i znam da je i tvoja majka,

kad si plakala,

stajala pred sobom i priskuškivala

nikad ne otvorivši vrata

  

Lise Meitner razbija uran, atomska bomba grize ocean

 

Iz sjene tvog oca padale su ohrabrujuće rečenice

čak i kad bi ga ta sjena pretekla

dok ste vozili bicikl

Uvijek je nosio otvoren zagrljaj da možeš

učahuriti novorođene jednadžbe

Otac je rekao jesen je samo prozračna zemljina lubanja

pogledaj kako se migolje kaputi napunjeni ljudima

gurajući tvoje korake kroz testosterone

Kad su došli posaditi tenkove ispod prozora

zakopali ste aksiome

i čekali da vojniku naraste puška

A onda je

 

otac prerastao krovove i progutao prve pucnjeve,

tamnjenje srčike svijeta brže od oguljene jabuke

Svijet je trulio još mnogo puta, Lise,

Tako je moj otac imao šibu kojom je crtao autoceste

po mačkama i našim nogama

Mi smo mu bježali

sve dok nije debelom traktoru kao svinji

u maglovito jutro otvorio vrat

i zarastao u hrđavo

 

Vlakom prenosiš korijen u tuđi humus

učeći kako je apokalipsa djevojčica

u izgrebanom jajovodu

gdje čuješ kuckanje atoma

Ništa više od praznine koja poštuje sjever

besmisleno kao nedjeljnu misu

 

A djevojčica cijepa atomske jezgre

kad joj ugase svjetla,

razmiče rebra nukleranih procesa

Ne sluteći da je pod suncem zašivena

 

razmažena lijena država,

sve hirovitija što je napučenijeg krzna

Predući mazi trbuh

hidrogenske bombe

i čeka

 

Maryam Mirzakhani tri beskonačnosti slaže na kruh

uz sir i majonezu

 

Godinama sam bila dječak plašeći se svojih bedara

U odrezanoj kosi skrivala sam geografiju prezrelog tijela

pod širokim majicama botanika je bujala

kao amazonska pluća

Korito sam prezimljena radost puna aseksualnih koštica

Moje obline zuje kao rebra stare trafostanice

dok prohodavam vektorsko polje

 

U tvojim dojkama dinamika gašenja dana

bubri slično kumulonimbusim

i ti pališ bez straha i razmišljanja maternicu kao svijeću

pa je puniš Riemanovim plohama

svjesna da ljeto podgrijava tumore,

da se matematika pokazuje upornima

i nema veze ako će bučne aritmetike uskoro

preseliti u kosti

 

Ja još uvijek prije predavanja iz kvantne mehanike

uplašeno odstranim ženu iz sebe

Geometrijsku erekciju

pospremim u hlače za slučaj da netko zaviri

pa pregovaram s Heisenbergom

satima o neodređenosti

grudi koje ostavim na porti

 

A ti, Maryam

Tvoja otkrivena glava

nakon selidbe u crne kronike iranskih novina

oštro gleda u muškarce uvrijeđene prekratkrom kosom

Tako lijepa tako pametna tako mrtva

Puneći njihovu muškost do zadnje kapilare

vertiklanom jednadžbom poraza

 

Autorica: Monika Herceg

Free WordPress Themes, Free Android Games