Teorem Emmy Noether naučila sam na fakultetu
Pa mogu pretpostaviti, Emmy
da smo žilavo žensko meso
Objema crte lica govore
svaki je dan bio usamljena srijeda
simetrična kao polutke tvoje pameti
Moja je majka prošle godine
nakon dugo premišljanja
zamijenila srce televizorom
Međugradska empatija ugurana je u loše dizajniran tramvaj,
netko ponovno pretražuje na internetu kontracepciju
i kad me dotakne rub svemoguće mreže
dlačice se podignu kao da mi je hladan dlan pod majicom
Emmy Emmy
Je li te hranila matematika tih sedam godina
kad su muškarci uzimali iz tvog mozga
Nikad plativši uz izliku
da u tebi ima samo brojčanih vrijednosti,
algebre previše sitničave, bezvrijedne
dugonogim filozofima
Danas bi te zatvorili u računalo,
proglasili umjetnom inteligencijom i nazvali nekim koketnijim imenom
Vanda ili Irma
pa pustili da algoritme pretvaraš u
broj bombi na svakom kontinentu
potreban da statistički nikad ne dođe do nukelarnog rata
Sjećam se kad su ti zavirivali pod teorem
na satovima klasične mehanike
misleći da je ispod brkato muško
Sigurno ne kruške žene
koje opet kradu potpeticama cestu
Emmy
Svijet više ne stane u jednadžbu
Neke žene vjeruju da je u vrijeme lova dopušteno
dovesti ženu do ruba izumiranja
Tad osjetim oštru simetriju samoće
i znam da je i tvoja majka,
kad si plakala,
stajala pred sobom i priskuškivala
nikad ne otvorivši vrata
Lise Meitner razbija uran, atomska bomba grize ocean
Iz sjene tvog oca padale su ohrabrujuće rečenice
čak i kad bi ga ta sjena pretekla
dok ste vozili bicikl
Uvijek je nosio otvoren zagrljaj da možeš
učahuriti novorođene jednadžbe
Otac je rekao jesen je samo prozračna zemljina lubanja
pogledaj kako se migolje kaputi napunjeni ljudima
gurajući tvoje korake kroz testosterone
Kad su došli posaditi tenkove ispod prozora
zakopali ste aksiome
i čekali da vojniku naraste puška
A onda je
otac prerastao krovove i progutao prve pucnjeve,
tamnjenje srčike svijeta brže od oguljene jabuke
Svijet je trulio još mnogo puta, Lise,
Tako je moj otac imao šibu kojom je crtao autoceste
po mačkama i našim nogama
Mi smo mu bježali
sve dok nije debelom traktoru kao svinji
u maglovito jutro otvorio vrat
i zarastao u hrđavo
Vlakom prenosiš korijen u tuđi humus
učeći kako je apokalipsa djevojčica
u izgrebanom jajovodu
gdje čuješ kuckanje atoma
Ništa više od praznine koja poštuje sjever
besmisleno kao nedjeljnu misu
A djevojčica cijepa atomske jezgre
kad joj ugase svjetla,
razmiče rebra nukleranih procesa
Ne sluteći da je pod suncem zašivena
razmažena lijena država,
sve hirovitija što je napučenijeg krzna
Predući mazi trbuh
hidrogenske bombe
i čeka
Maryam Mirzakhani tri beskonačnosti slaže na kruh
uz sir i majonezu
Godinama sam bila dječak plašeći se svojih bedara
U odrezanoj kosi skrivala sam geografiju prezrelog tijela
pod širokim majicama botanika je bujala
kao amazonska pluća
Korito sam prezimljena radost puna aseksualnih koštica
Moje obline zuje kao rebra stare trafostanice
dok prohodavam vektorsko polje
U tvojim dojkama dinamika gašenja dana
bubri slično kumulonimbusim
i ti pališ bez straha i razmišljanja maternicu kao svijeću
pa je puniš Riemanovim plohama
svjesna da ljeto podgrijava tumore,
da se matematika pokazuje upornima
i nema veze ako će bučne aritmetike uskoro
preseliti u kosti
Ja još uvijek prije predavanja iz kvantne mehanike
uplašeno odstranim ženu iz sebe
Geometrijsku erekciju
pospremim u hlače za slučaj da netko zaviri
pa pregovaram s Heisenbergom
satima o neodređenosti
grudi koje ostavim na porti
A ti, Maryam
Tvoja otkrivena glava
nakon selidbe u crne kronike iranskih novina
oštro gleda u muškarce uvrijeđene prekratkrom kosom
Tako lijepa tako pametna tako mrtva
Puneći njihovu muškost do zadnje kapilare
vertiklanom jednadžbom poraza
Autorica: Monika Herceg