Žmurim
Kad mi prilazi,
Zažmurim.
Onda svaki moj živac
Podesi titraje
Na ustaljene talase
Pridošle želje.
Tijelo je naučilo pokrete,
Ne opire se.
Sve dok je moguće držati
Oči čvrsto zatvorene
I glavu nesumnjivo odrubljenu,
U toplim rukama.
Kad se ritam ustali,
Koraci mi odu ka drugoj kući,
Visoko,
Ka svetioniku.
Sjedim uz prozor
U stolici za ljuljanje,
Njišem se u naprijed-nazad ritmu stvarnosti
Koji se probija dovde,
Kroz prozor klizi topao vjetar
I znojim se,
Ptice grčeva mi u naletima oblijeću lice,
Gledam u zelene livade nedostajanja,
Čvršće hvatam rukohvate,
Nanose predjela i mora stežem u šakama,
Stežem i propuštam neuhvatljivost imaginacije,
I mislim o nevinosti riba,
Nadolazi gađenje,
Sunce zalazi i svjetlost se razliva,
Sve je bliže,
Dahću stakla,
Neizdrživ je prizor kapanja bjeline,
Curenja toplog sjemena
Između bregova,
Kruženje opstanka,
Dok su noge i usne u kontrakciji zgrčene,
A kapci su mi vreli izvori Ganga.
Žmurim čvrsto
Da prizor nevinosti ne istekne,
Između,
Iza,
Nogu,
Bregova.
Ja sam virdžina.
Loza mog oca se zamalo zatrla.
Ostajnica sam od rođenja.
Rasporili su me kao jelena
Lovci na poredak.
Rod je ovdje dogovor,
A kuće rastu sa glavama.
Postadoh glava bezglavim
Ženskim čeljadima.
Naučila sam
Da pušim,
Govorim muški o ženama,
Brijem bradu
Glatka.
Grudi si mi srasle sa kostima,
Zaboravila sam i
Da menstruiram.
Hvatam se između nogu za par čarapa u gaćicama
I kunem se svojim lažnim životom –
Da ga osjećam!
Žile,
Skrotum,
Svu epiku Balkana
Zgužvana u mojim gaćicama.
Zatvorim oči i osjećam kako se pumpa.
Muško sam.
Održao sam kuću, kosio travu,
Razgrtao snijeg i kamenje kao zemlju.
Nisam pustio nokte da mi rastu.
Ni kosu.
Moja soba za puderisanje je šuma
Za sječu drva.
Ja imam samo berberine, drva i dlake posvuda.
Jednom sam poželio ženu.
Muškarca nikad.
Probudiću se,
Padaće crveni snijeg.
U momačkoj sobi naložiću,
Zakopčaću šlic na pantalonama.
Misliću o danu kad će se moji brijači oštriti na venama
Umjesto na brkovima.
Do smrti se neću usuditi da dotaknem ambis među nogama.
Autorica: Vela K.