Susret

Piše: Slađana Nina Perković

“Putain comme tout est triste et solitaire et merdique”

Franck Richter

 

Hoćete da vam ispričam priču o nečemu što mi se desilo prije par dana? Nećete? Ne interesuju vas priče nebitnih ljudi i njihove dosadne svakodnevice. Sve oko vas je već dovoljno nebitno, uključujući i vas same, pa ako već trošite svoje vrijeme na čitanje, onda biste radije da to budu neobične, uzbudljive sudbine. To je vaš problem. Ja ovdje donosim odluke o kome i o čemu ću pisati! Vaše je da izaberete ili da čitate ili da odete raditi nešto drugo. Kada ste posljednji put oprali prozore ili nazvali strinu Stanu? Radije biste izvadili zub nego prali prozore, kiša ionako pada svaki drugi dan, a strina Stana je čangrizava, užasna baba koja je samoj sebi digla spomenik prije trideset godina, mada će vjerovatno nadživjeti cijelu familiju. Onda prestanite negodovati i krenite čitati šta mi se to već desilo.

Sve je počelo rano ujutro. U tišini naše sobe, jeknula je Prislijeva „Viva Las Vegas“ u instrumentalu. Neko vrijeme sam se pravila da ne čujem, ali taj najiritantniji zvuk alarma ikada instaliran na jedan telefon ne samo da nikako nije prestajao već se uporno pojačavao. Izgubila sam živce i svom snagom ubola laktom u rebra Marka, koji je poput mrtve klade spavao pored mene.

Otvorio je jedno oko. Drugo, slijepljeno od krmelja, jedva je tek malo žmirkalo. Imao je glupi, začuđeni pogled. Izgleda da mu u prvom momentu uopšte nije dolazilo u glavu ko sam ja. Čini mi se da je potrajalo cijelu vječnost dok mu do moždanih vijuga nije doprla informacija gdje je, ko je i najbitnije od svega, ko sam ja. Skočio je kao oparen i dohvatio telefon. Jedva je utrnuo Prislija.

− Ovaj posao će me ubiti − promrmljao je onu istu rečenicu koju je svakog ubogog jutra ponavljao otkako se zaposlio na pakovanju pošiljki u Amazonovom skladištu i kao kakva istrošena krpa odvukao se u kupatilo.

Tražeći ispod kreveta naočare, prevrnuh šoljicu koja je već danima bila tu i čekala da nađe put do sudopera. Sreća pa se talog kafe već dobro skorio. Izbjegla sam katastrofu. Za mrlju od kafe na tepihu, gazda bi nam sigurno masno naplatio. Izvukla sam se iz kreveta, ostavljajući jorgan kao drugu kožu.

U kuhinji me dočekala prazna kutija za kafu. Morala sam pošteno opsovati. Na tabli kod ulaznih vrata pisalo je velikim štampanim slovima sa tri uzvičnika – KUPITI KAFU!!! Šta vrijedi sve, i velika slova i uzvičnici? Marko nije pio kafu, jer ga je, navodno, od kofeina hvatala nervoza, nije mogao spavati, tresle su mu se ruke, šta sve već nije izmislio, pravi hipohondar i mentalni bolesnik. Naravno, nikad mu nije palo na pamet da je kupi meni. Mogla sam mu hiljadu puta reći da kupi kafu. Kao da govorim u vjetar. Naravno, kupio je sve ono što je pisalo ispod, toalet-papir, mlijeko, tečnost za otčepljavanje kanalizacionih cijevi. To je njegova taktika, tako me kažnjava. U njegovoj poremećenoj glavi, ja sam kriva što živimo u dva metra kvadratna, što radimo glupe posliće, što imamo love tek toliko da držimo nos iznad vode i što smo ikada sjeli na onaj autobus i doselili se ovamo. Ali ko bi znao da će nam tek tako svi snovi biti zdrobljeni?

Otvorila sam širom prozor. Navodno je ujutro zdravo izvjetriti stan. Ne znam koliko je to tačno. Mislim, možda ako živite u šumi ili tako nešto. A kad biste samo mogli vidjeti gdje mi živimo! Vani automobili špartaju na sve strane, kao da smo na jebenom auto-putu. Vjerovatno bi bilo razumnije dobro se zakapijati unutra i udisati sopstvene isprtke.

Kad sam već kod toga, trebala sam pod hitno u WC, ali se Marko zabarikadirao unutra. Zauzeo ga je kao kakvu srednjovjekovnu tvrđavu i pod prijetnjom da će mi prosuti vrelo ulje na glavu ako pokucam, nije me puštao unutra ni toliko da se umijem ili bar operem zube. Nekada se znao tuširati i po pola sata, a ja sam morala strpljivo čekati i sve to kako ne bih povrijedila njegovu toliko cijenjenu privatnost. Naravno, privatnost se nije odnosila na mokar ručnik i njegove prljave gaće koje bi me uvijek dočekale na podu, dva koraka od korpe za prljav veš.

Bacila sam se nazad u krevet i dohvatila daljinski. Na TV-u se upravo vrtjela odjavna špica jutarnjih vijesti, nakon čega je uslijedio „Top-šop“. Čovjek u zelenom džemperu na ve-izrez rastezao je nekakvu spravu, dok je u donjem dijelu ekrana pisalo velikim krupnim slovima – ZA JEDAN KUPLJENI MODEL, DRUGI DOBIJATE BESPLATNO. Ugasila sam TV. Nije mi trebala ni tava napravljena od materijala koji koristi NASA za izgradnju svemirskih letjelica, ni krema za podmlađivanje sa ekstraktom biljke mesožderke iz Amazonije.

Marko je konačno izašao iz kupatila, brišući kosu peškirom za noge. Toliko sam mu puta objašnjavala koji peškir čemu služi, ali takve stvari nikako nije mogao upamtiti. Pogledao me začuđeno.

− Još si u krevetu? Zar ne treba da se spremaš za posao?

− Imam vremena − promrmljala sam.

Kada sam dobila otkaz, nisam mu rekla. Sad, više od mjesec dana kasnije, dođe mi malo glupo. Zato se pravim da se spremam, da sam u žurbi i onda čim on ode na posao, skinem se i bacim nazad u krevet, uključim TV, jedem do iznemoglosti jeftine čokolade sa lješnicima i gledam do u besvijest one emisije u koje dovedu osobu bez zuba, ćelavu, sa staklima na naočarima debelim kao dno pivske flaše, u otromboljenoj trenerci i onda, kad prođe kroz ruke tzv. relooking ekipe, izleda kao druga osoba. A kad ga izvedu pred rodbinu i prijatelje, taj koga su cijelu epizodu peglali ponosno pokazuje svoje novo konjsko zubalo, jer svi na kraju završe sa konjskim zubalom, a ovi njegovi viču ah i oh i liju suze i daju izjave u smislu sad te ništa više ne može zaustaviti da uspiješ u životu.

Nije mi se radilo ništa. Trebalo je da odem do biroa, ali nije mi se tražio drugi posao. Kakvo nepotrebno smaranje. Sve što preduzmem je ionako već osuđeno na propast. Zamislite, nisam uspjela zadržati ni posao recepcionerke u maloj advokatskoj kancelariji. Sve što je trebalo da radim bilo je da se javljam na telefon, prespajam pozive i zapisujem poruke. Iskreno, mrzila sam taj posao. Mrzila sam advokatiće koji su prolazili pored mene, ne gledajući me, kao da uopšte ne postojim. Koliko je teško reći jedno dobar dan, pitati kako sam ili reći mi hvala kad im već prespojim poziv? I onda oni njihovi klijenti. Preplanule gospođe koje su tužile svoje estetske hirurge, ćelavi sredovječni muškarci koji su se nastojali finansijski što bezbolnije rastati od svojih jedva punoljetnih dugonogih supruga i ucviljeni ljudi koje je bivši poslovni partner odao poreskoj službi, prijavivši njihov tajni račun na Kajmanskim Ostrvima. Svi su mi se gadili. Krenulo je iz dosade, a onda se pretvorilo u otvoreni čin sabotaže. Umjesto brojeva telefona i imena, u rokovnik sam crtala cvijeće, poštu nisam otvarala, a onu što su mi davali da zapakujem i pošaljem, vukla sam danima po ladicama. Sad kad pomislim, i nisu bili toliko bistri svi ti silni advokati. Džaba im njihove škole i titule. Umalo da ih sjebe jedna obična recepcionerka. Trebalo im je tri cijela mjeseca da shvate da nešto ne funkcioniše kako treba. Klijenti su im bili bijesni. Jedan je na telefon rekao da veću neprofesionalnu đubrad još nije vidio. Još koji dan i cijeli bi im posao poslala dođavola.

Pitam se koliko će Marku trebati da shvati kako stvari stoje. Vjerovatno dok nam ne stigne opomena za neplaćanje struje. Sreća pa on izmiruje obaveze oko stana. Bar nećemo završiti kao beskućnici. Bez struje se bar može živjeti.

Zgrabio je farmerke koje su poput životinje zgažene na putu ležale pored kreveta i navukao ih, nespretno poskakujući prvo na jednoj pa na drugoj nozi. Nakon toga, uspaničeno je prevrtao po ormaru u potrazi za čistom i ispeglanom majicom i hvatao se za glavu.

− Da li je moguće da nemam ni jednu jedinu čistu i ispeglanu majicu?! − vikao je na mene, jer to bi valjda trebalo da bude moj posao, da uvijek ima čistu i ispeglanu majicu na raspolaganju.

Ja sam na to samo slegla ramenima, a on je iz ormara iskopao nešto što bi moglo proći kao čista, ali ne i ispeglana majica. Daleko od ispeglane.

− Ispeglaće se na meni, šta misliš? − gladio je na prsima, ali je majica i pored toga ostajala jednako pogužvana, a onda, pogledavši na sat, zaboravio je i na majicu i na njeno peglanje.

− Molim te, reci mi da ovaj sat brza! − zavapio je i strgnuvši jaknu sa čiviluka, bez pozdrava izjurio iz stana.

Odbrojala sam u glavi pet sekundi, a onda se, kako sam i očekivala, vratio. Bio je van sebe. Prevrtao je po ladicama.

− Ključevi su ti u teksas jakni – rekla sam konačno kad mi je dosadilo gledati ga kako u goloj vodi okreće stan naopačke.

Smiješno je to kako nikako nije mogao zapamtiti gdje su mu ključevi od auta. Kao da mu se nije razvio dio mozga u kome se pohranjuju informacije u vezi s mjestom gdje ostavlja lične stvari. Vječito se hvatao za džepove i vikao „Nema mi ključeva! Izgubio sam ključeve!“ Nekad me to nerviralo, sad mi je postalo smiješno. Neizostavna jutarnja predstava.

Dohvatio je ključeve iz teksas jakne i bez hvala i doviđenja ponovo istrčao iz stana, zalupivši vrata iza sebe svom snagom. Poslije toga, stan je utonuo u tišinu. Stavila sam ruke ispod glave i ostala tako ležati neko vrijeme. Dohvatila sam svoj mobilni, koji je, kao i pola stvari koje sam posjedovala, bio bačen ispod kreveta i krenula prelistavati Fejsbuk. Danima sam bila navučena na neku igricu u kojoj je cilj upariti što više loptica iste boje, ali mi je prije par dana telefon zablokirao i nisam imala druge opcije nego je izbrisati. Kakav užas od odvikavanja sad preživljavam. Ostaje mi još jedino Fejsbuk, a njega mrzim. Sve to prelistavanje 237 fotografija u albumu „Naš romantični vikend u Toskani“ prijateljice iz osnovne škole. Neko je ostavio komentar: „O kako sam ljubomorna!“ Ljudi lažu. Kako neko može biti ljubomoran na tako dosadan vikend? Zamislite 237 fotografija u dva dana! Njih dvoje vjerovatno uopšte nisu ništa drugo ni radili, nego se fotografisali. To je isto kao kad fotografije sa neke žurke ispadnu savršene. Kad se svi dobro vide, svi su u kadru, a svjetlost je odlična, to znači da je zabava bila živa propast. Iza pravih, ludih zabava ostanu možda jedva tri fotografije na kojima se osim nečije glave ili ruke koje su slučajno ušle u kadar ne vidi ništa drugo.

Zgadilo mi se viriti u tuđe živote, pa sam se izvukla iz kreveta i otišla u kupatilo. Gurnula sam kažiprst desne ruke pod mlaz hladne vode i njime protrljala oči. To mi je bilo nešto kao umivanje. Mačje umivanje. Još se nikad u životu nisam umila kako treba, da zagrabim vodu dlanovima i da se pljusnem. Valjda sam se bojala da će me voda ugušiti ako uđe u nos. Uzela sam četkicu. Nisam bila sigurna da li je moja plava ili zelena. Izabrala sam po sistemu eci peci pec zelenu i prala zube tačno 32 sekunde. U reklami za pastu za zube, savjetuju tri minute. Kao da nemam ništa drugo u životu, nego da tri minute trljam po zubima.

Narednih pola sata provela sam ispred ogledala, pažljivo se ogledajući. Kada mi se smuči moje lice, skinem naočare i onda na mjestu lica ostanu samo razmrljane konture očiju, nosa i usta. Moj slab vid je neka vrsta kolateralne štete. Ko ne bi oslijepio uz uljanicu koja nam je tokom rata više čadila nego osvjetljavala? Uglavnom, stojim tako ispred ogledala i kažem samoj sebi:

– I eto, tako provodi dane osoba koja ima trideset i tri godine.

Znam, trebalo je već da stvorim porodicu, rodim tuce djece i imam brižnog muža. Ili bi barem trebalo da imam stalni posao i stan na kredit. I mačku. Ili bi bar trebalo da znam šta hoću i da radim na tome da to i ostvarim. Moderne djevojke znaju šta hoće u životu, pisalo je u jednom tinejdžerskom magazinu. Iako sam taj članak isjekla i držala ga nalijepljenog iznad kreveta, ja uopšte nikada nisam saznala šta hoću od života ili šta taj život hoće od mene.

Navukla sam odjeću i izašla napolje. Tri-četiri puta sam uzastopno pritisnula pozivno dugme na liftu. Ono je uporno treperilo, ali se ništa nije desilo. Lift je opet bio u kvaru. Taj lift je UVIJEK bio u kvaru! Malo-malo neko bi već ostao zaglavljen, pa je urlao i lupao dok ga ne oslobode. To je bilo tako dosadno. Naročito ako se desi, na primjer, u nedjelju ujutro. Čekali ste vikend da se pošteno naspavate, a onda bi se već neko zaglavio u liftu i umjesto da strpljivo čeka na tehničara, panično bi lupao i derao se. Kao da nešto pomaže dići cijeli komšiluk na noge.

– Samo da ne sretnem nikoga, ponavljala sam u sebi dok sam silazila niz stubište. Grozila sam se na samu pomisao da ću morati na prazan stomak nabaciti kez i razmijeniti koju ljubaznu riječ sa komšijama. Problem je da gdje god živite, morate imati posla sa komšijama. Rekli su mi da su ljudski odnosi na Zapadu nikakvi, da nećete znati ko su vam komšije i da možete ležati mrtvi danima, a da to niko ne primijeti. Kakva zabluda. U svakoj zgradi, od Bosne do Ugande, od Tokija do Kanade, ima jedna baba koja viri kroz prozor i prati vaše kretanje.

Bilo je još rano, ali cijela zgrada je već brujala kao uredna košnica. Kinezi na drugom spratu su već uveliko kuhali rižu. Razvili su pravi biznis u svom stanu. Pripremali su suši i ostale zezancije i dostavljali ih na malim kolicima za šoping japanskim restoranima u naselju. Bilo je to, naravno, sasvim nelegalno raditi, na TV-u su stalno vrtjeli reportaže o nehigijenskim uslovima i slično, ali vlasnicima restoranima je bilo isplativije malo rizikovati i s vremena na vrijeme potplaćivati sanitarnu inspekciju nego plaćati ekstra radnike da prave suši direktno na licu mjesta. Uostalom, tako su mogli imati povoljne cijene, pa je to pogodovalo i mušterijama. I tako su svi bili zadovoljni. U svom tom moru riže, probijao se i miris kiselog kupusa. Odmah u stanu do Kineza živio je jedan stariji bračni par iz Poljske. Oni su vječno nešto kiselili. Kupus, krastavce, cveklu. Ne vjerujem da su oni to bilo kome prodavali. Dijete iz stana 2B je jaukalo, a ženski glas ga je umirivao pjevušeći „ni nu bu bu“. Cijela zgrada je bila sagrađena od papira, pa ste silazeći niz stepenice mogli tačno utvrditi šta ko radi. Ko se seksa, ko piša direktno u šolju, ko se svađa, ko gleda TV.

Na samom izlazu, niotkuda, ispred mene je izronio komšija Pol. Bio je to, u moru Kineza, Portugalaca, Srba, Ukrajinaca, Alžiraca i ostalih stranaca nepoznatog porijekla, možda i jedini Francuz u cijeloj zgradi. Da stvar bude smješnija, Pol je sa svojom frizurom, još poznatijom kao fudbalerka, prije ličio na nekog ko je upravo stigao iz DDR-a. Nije bio naročito bistar i po cijeli dan se samo motao unaokolo i zalivao cvijeće u malom parku ispred zgrade.

− Komšinice, pa to ste vi! − bio je očigledno razočaran. − Čekam tehničare da dođu, lift nam opet ne radi. Od vas sam mislio da su tehničari.

Pol inače živi u prizemlju, ali ga je problem oko lifta uvijek živo interesovao.

− Na kojem spratu živite?

− Na četvrtom.

− Na četvrtom! Lako je vama. A zamislite da ste na petom! Lako je živjeti na četvrtom, ali sve od četvrtog pa naviše je strašno! Strašno! Lift se mora popraviti! Pod hitno!

Naprosto sam istrčala na ulicu. Kud baš da naletim na ludog Pola, pomislila sam, a onda mi je bilo krivo što sam pomislila da je lud. Nije on kriv što je bio takav kakav jeste i u neku ruku bilo mi ga je žao. Vjerovatno mu je sva ta priča oko lifta ispunjavala život. Ko zna, možda je upravo on i blokirao lift svaki put. Ugrizla sam se za usnu. Zašto uvijek moram samo najgore vidjeti u ljudima?

Vani me dočekao nečuven krkljanac. Kombi DHL-a zaustavio se na sred ulice. Vozač je upalio sva četiri žmigavca i sa jednim manjim paketom pod miškom nestao u jednoj od stambenih zgrada. U isto vrijeme, u suprotnom smjeru, saobraćaj je blokiralo vozilo gradske čistoće. Radnici u zelenim radnim odijelima počeli su utovarati stare kauče, raspadnutu bijelu tehniku i jednu potpuno razlupanu klozetsku šolju koju je neko, veče prije toga, izbacio na trotoar. Automobili su se naizmjenično, prvo u jednom, pa u drugom smjeru, nekako provlačili između kombija i kamiona, ali onda je naišao autobus i sve blokirao. Za tren, formirala se nepregledna kolona automobila u oba smjera. I naravno, svi su krvnički legli na sirenu. Treba definitivno ukinuti sirenu u automobilima. Zašto uopšte trube?! Valjda ne misle da će im se automobili ispred razmaknuti kao Mojsiju more.

Ni situacija na trotoaru nije bila ništa bolja. Uhvatio se lanac ljudi koji su jurili, pognutne glave, pazeći da ne ugaze u pseća govna, prema ulazu u podzemnu željezničku stanicu. Tu i tamo bi neko jauknuo kada bi im preko nogu prešla glomazna kolica u kojima su neispavani, izluđeni roditelji vozili svoje potomstvo u vrtiće, ali većina je bez pogovora nestajala sa površine. Dolje su ih čekali zagušljivi, pretrpani vagoni i jednolični ženski glas koji sa razglasa upozorava na džeparoše, napuštene torbe, tj. tempirane bombe, nervni gas, da se ne stoji blizu šina, jer uvijek postoji mogućnost da vas neko iz čiste obijesti gurne pod voz.

Nema jutra kada to nisam poželjela. Naći se pod vozom, samljevenog tijela, prekratiti sebi muke. Jedina stvar koja me motivisala da nastavim i zaista stignem na posao bio je aparat za kafu, smješten između toaleta i mog radnog pulta. Bio je to najbolji dio dana. Stigla bih prije svih. I sat prije no što svi krenu pristizati, pijuckala bih kaficu i čitala jutarnje vijesti. Sve kasnije je bilo manje zabavno.

– Ljudi roboti. Sve sami ljudi roboti − brojala sam. Rade da bi zaradili novac za život. U slobodno vrijeme, taj isti novac troše na nepotrebne stvari koje trenutno ublažavaju, ako već ne mogu izliječiti, nesreću koju sa sobom nosi radni vijek. Za Božić i Novu godinu, ljudi se upuštaju u nevjerovatnu gužvu kako bi jedni drugima kupili poklone, a neposredno poslije praznika, stoje satima u redu kako bi vratili smeće koje su uz najljepše želje dobili od familije i prijatelja. I tako ukrug. Kako čovjek da se ne čudi što već u prvim ljetnim danima spikeri ozbiljnim glasom počnu izvještavati o roditeljima čija djeca umru u teškim mukama, jer su ih ovi zaboravili u zaključanom automobilu na parkingu?

Ali to mene više ne interesuje. Ja više ne pripadam toj kategoriji. Pokušala sam ubrzati korak i sve ih zaobići. Problem je, međutim, u tome što ja nikada nisam bila u naročitoj fizičkoj kondiciji, a stvar se još samo pogoršala u posljednjih mjesec dana. Nisam morala potrčati, dovoljno bi bilo da malo brže hodam i ostala bih bez daha. Čekajući jednom na dođem na red kod svog doktora opšte prakse, pročitala sam u časopisu „Vaše zdravlje“ kako čovjek u urbanoj konglomeraciji, što bi trebalo da bude grad, svakodnevno provede u prosjeku i do 22 sata u zatvorenom prostoru, sjedeći u kancelariji ispred kompjutera, za volanom svog automobila, u gradskom prevozu ili ležeći ispred TV-a. Preporuka eminentnog engleskog doktora Smita, koji je cijeli svoj radni vijek posvetio proučavanju ovog fenomena, bila je da dnevno brzo hodamo najmanje pola sata, vježbamo bar jednom sedmično i uopšte više pažnje posvetimo svom tijelu. U smislu, u zdravom tijelu zdrav duh. Kakav je glupak taj doktor Smit. Posvetiti cijeli jedan radni vijek da bi došao do zaključka da se treba više kretati. Uostalom, kako je uopšte moguće brinuti se u kojem stanju nam se nalazi tijelo, kad vam je mozak potpuno skuhan? Cijelo moje biće je vapilo da se što brže vratim u stan, izvrnem na krevet i upalim TV.

Čovjek u tamnoplavom kombinezonu stajao je na metalnim merdevinama i mijenjao reklame na bilbordu. Konačno su skidali reklamu na kojoj majmun reklamira sunčane naočare. Danima mi se taj majmun podrugljivo kesio. Reklama za novi model „sitroena“ bila je osvježavajuća promjena.

Prešla sam na drugu stranu ulice, gdje je lik ispod prljavožutog suncobrana, iza improvizovanog, vjerovatno nelegalno postavljenog štanda, prodavao egzotično voće i povrće.

− Svježe! Stiglo avionom! – počeo se još glasnije derati kad me ugledao. − Gospođice, gospođice, hej!

Pokušala sam ga jednostavno ignorisati i što brže proći pored njega.

− Pogledajte, ove divne banane su još juče bile na drvetu u Kamerunu, samo pogledajte.

Kad sam već prošla pored njega, zavikao je još glasnije:

− Gospođice, čekajte, daću vam ovaj mango po vrlo povoljnoj cijeni!

Pomislila sam da bi mogao i potrčati za mnom niz ulicu, ali onda je već naišao neko drugi i mogla sam ga čuti kako mu uvaljuje svježe ubranu papaju.

Kao bez duše, domarširala sam do kraja ulice. Stala sam da se odmorim taman ispred izloga prodavnice na čijim vratima je stajao crveni neonski natpis „OTVORENO“. Bila je to prodavnica pogrebne opreme koja je u svom izlogu nudila s ukusom urađene spomenike i male mramorne ploče na kojima je pisalo „Sjećaćemo te se s ljubavlju“ i „Nikad te neću zaboraviti“. Od toga me uhvatila jeza. Pomislila sam na groblje koje se nalazilo tek malo niže, opasano tri metra visokim zidom i na to kako čovjek lako može zaboraviti na njegovo postojanje. Prolazimo pored njega tako opušteno kao da se to nama ne može desiti.

Sama pomisao na to me potpuno paralizovala. Nisam se mogla sjetiti kuda sam krenula. Gledala sam mahnito oko sebe. Gdje sam ja ovo? Šta ja ovdje radim? Nije moguće da je život kojim živim zaista moj! Šta je ovo? Kakvo je ovo sranje? Umalo nisam pala na koljena i počela vikati, ali je neki prolaznik koji je hodao i tipkao poruku zapeo za moje rame i gotovo me oborio.

Nastavila sam hodati. Nisam više pretjerano razmišljala. Noge su me same nosile do prodavnice. Stajala sam ispred polica na kojima su uredno poredane kutijice instant kafe. Toliko izbora. Toliko različitih etiketa, imena i boja za jedan te isti proizvod. Ruka je mahinalno izabrala najjeftiniju kafu. Okrenula sam se i krenula ka kasi. Ne znam kako se to tačno desilo, ali noge su mi najednom postale lagane. Bila sam u rejonu konzervi, između graška i crvenog graha, kada se svijet zavrtio.

Sljedeće što znam jeste da ležim na tamnozelenom itisonu. Poznajem taj itison. Tako se brzo prljao da smo morali bar dva puta mjesečno da ga urolamo i nosimo u vešeraj na pranje. Mama je ludila zbog toga i vikala da samo mi još imamo itison u kuhinji i prijetila da će ga izbaciti. Itison je i dalje uporno ostajao.

− Diži se sa poda. Prehladićeš se!

I taj glas mi je poznat. Baka. Preko cijelog kuhinjskog stola je razvila jufku. Pukla joj je na jednom mjestu pa je ljuta.

− Diži se već jednom, čuješ li me! Kad se pita ispeče, staviću je na prozor da se brže ohladi, a ti ćeš čuvati stražu. Golub začas doleti i sve iščvaka.

U sekundi mi se vratila snaga. Ustajem i uzbuđeno joj saopštavam da je golub juče uletio u kuhinju dok smo mi bili napolju i iščvakao cijelu čokoladu od 300 grama.

− Tako ti i treba. Rekla sam ti da ne ostavljaš otvorenu čokoladu na stolu. Ako neće golub, poješće je mravi. Kupili smo TUS, ali ne pomaže. Pogledaj, plivaju nam uz pločice.

Iz sobe se čuje prvo zvuk gitare, a onda i mamin glas kako pjeva „Zelene oči bile su moje…“ Opet su nam došli gosti. Opet će dokasno sjediti u sobi i neću moći oka sklopiti, mislim.

− Neću! Ja da čuvam pitu, a oni da jedu!

Vičem koliko me god grlo nosi. Vičem toliko da iz osunčane kuhinje odjednom prelazim na ledeni pod prodavnice. Nije mi jasno šta se desilo. Iznad mene stoji žena u tamnoljubičastom prsluku na kojem je zakačena pločica sa imenom Karin. Nisam se uspjela još snaći, a Karin je podigla ruku i pljesnula me tako jako da mi je zazujalo u ušima. Skočila sam kao oparena, ponovo mi se zamračilo pred očima, uhvatila sam se za one konzerve i povukla ih za sobom na pod. Pseto se otelo iz naručja žene koja se tu zatekla i počelo kao sumanuto da laje.

Karin je zarežala. Zbog pseta ili srušenih konzervi ili jednog i drugog. Ja sam se ponovo uspjela uspraviti. Neki čovjek me sad držao ispod desne miške i odveo u neku malu ledenu sobu koja je po svoj prilici bila mjesto gdje su se uposlenici presvlačili. Kao lutku, postavio me na crnu tapaciranu stolicu i izašao. U tom momentu, u ogledalu koje je okačeno visilo na vratima, srela sam se sa sopstvenim odrazom. Isprva je izgledao začuđeno. Izgleda da me uopšte nije prepoznao. To je bila kap koja je prevršila čašu.

− Šta se tu iščuđavaš? − viknula sam. − Ni ti ne izgledaš ništa bolje!

Kada je u skladište ujurila ekipa hitne pomoći, ogledalo je već bilo izgrebano i ispljuvano.

To što se dalje dešavalo ostaviću za neku drugu priču. Uostalom, i da vam ispričam, ne biste mi vjerovali. Rekli biste da izmišljam, da pretjerujem u najmanju ruku. Budite uvjereni, ja nikada, ama baš nikada, nisam ni izmišljala ni pretjerivala. Život piše romane. Kakav kliše, mislite. Bolje da ste ribali pločice nego trošili vrijeme na gluposti. Što je bilo, bilo je. Priča se u svakom slučaju ovdje završava i sad možete raditi šta vam je volja. Ali znate šta, ja sam ubijeđena da vi nemate pojma šta biste pametno mogli početi i vjerovatno ćete ostatak dana opet proćerdati na neke budalaštine. Neka. Bolje niste ni zaslužili.

 

Free WordPress Themes, Free Android Games