Feminizam upisan u kožu

Piše: Tamara Zablocki

Foto: Nerma Sofić

Margot Mifflin, američka novinarka, publicistkinja, univerzitetska profesorica i autorica prve sveobuhvatne studije o umjetnosti tetoviranja na ženskom tijelu Subverzivna tijela: Tajna historija žena i tetoviranja, u svojoj knjizi, čije je prvo izdanje objavljeno još 1997. godine, opisuje kako su se i zašto žene počele tetovirati. Iz sjene izvlači majstorice tetoviranja, ističući kako su tetovaže na ženskom tijelu u zapadnoj kulturi, od samog početka, 19. vijeka kad su se Evropljanke i Amerikanke počele tetovirati, bile subverzivne jer su išle direktno protiv imperativa “čistote” ženskog tijela skrivenog od pogleda, strogo kontrolisanog društvenim uzusima i lišenog vlastitih želja. Upravo su za to najbolji primjer svojom voljom izabrane slike na vlastitom tijelu koje tu ostaju zauvijek. Stigmatizacija je nastavljena i nakon što smo duboko zagazili u 20. vijek, a tek posljednjih nekoliko decenija tetovaže na ženskom tijelu oslobođene su neizostavnog upisivanja lošeg značenja. Autorica navodi kako nije slučajno da je interes žena za tetoviranje bio najjači u vrijeme jačanja feminističkih napora kroz historiju 19. i 20. vijeka, a u tom smislu nadu ulijeva podatak da je 2012. bila prva godina u historiji kada je, makar na tlu Sjedinjenih Američkih Država, bilo više tetoviranih žena nego muškaraca. U predgovoru nedavnog trećeg izdanja knjige, dopunjenog evolucijom tetoviranja u posljednjih petnaestak godina, Margot Mifflin je zapisala: “Tetovaže privlače žene savremenog doba istovremeno kao simboli osnaživanja u eri feminističkih postignuća i kao simboli samoodređenja u vrijeme kada ih kontroverzne rasprave o pravu na abortus, silovanju i seksualnom uznemiravanju tjeraju da neprestano razmišljaju o tome ko ima kontrolu nad njihovim tijelima – i zašto.”

Tetovaže ženama današnjice znače slobodu da sa svojim tijelom rade šta žele, kad žele i kako žele, simbolišu povratak kontrole nad vlastitim tijelom nakon teških bolesti i pretrpljenog seksualnog ili fizičkog nasilja, osnažuju ih u svijetu u kojem ženska borba za dostojanstven život još traje. Za Bonu, četiri žene iz Bosne i Hercegovine podijelile su svoje priče o vlastitim tetovažama.

Merisa Bašić, grafička dizajnerka

Prve tetovaže Merise Bašić datiraju iz tinejdžerskog doba. Željela ih je, kako kaže, iz estetskih pobuda. Iako neke od njih nisu bile baš uspješne, još i danas ih voli i nije ih prekrivala. “Htjela sam ukrasiti, označiti svoje tijelo, dodati mu slike po kojima će ljudi kad me vide odmah znati šta su moji interesi. Poslije sam shvatila kako mi je važno da moje tetovaže budu moji crteži i teme o kojima razmišljam u određenom trenutku. Bilo je dosta tih tema, tako da imam dosta loših tetovaža (smijeh). Držim se old school stila i flash tetovaža, jednostavnijih potpisnih tetovaža tattoo majstora ili osobe koja ih je nacrtala. Od brojnih tetovaža koje sam kroz godine dodala svom tijelu danas su najbrojnije one vezane za moj ukus u umjetnostima: muzici, filmu i slikarstvu, te tetovaže vezane za feminizam i borbu za ravnopravnost spolova koja mi je vrlo važna. Pomalo sam opsjednuta Davidom Bowiejem, tako da imam tri tetovaže vezane za njega, zatim hipstersku Fridu Kahlo koju sam crtala zamišljajući kako bi Frida, da je danas živa, izgledala, a na butini imam prizor iz Paklene pomorandže – ponovo moj crtež, na kojem dominira Alex DeLarge, jer me fascinira promjena, preobražaj kroz koji čovjek može proći. Na desnoj podlaktici mi je vampirica s tri oka koja simbolizuje mudru, osviještenu ženu koju zbog njene inteligencije smatraju nadnaravnim bićem ili čak mračnom silom, zlom, zbog čega sam iznad dopisala Nosferatu, a na lijevoj nadlaktici i ramenu je tetovaža inspirisana mojom posjetom Meksiku i meksičkim kultom smrti koji najčešće simboliziraju ženski likovi. Tetovaža koja će uskoro osvanuti na mom tijelu vjerovatno će biti prizor iz filma Plavi baršun Davida Lyncha.” Na pitanje kako odgovara na najdosadnije pitanje o tetovažama, “A šta ćeš kad budeš stara, hoće li ti biti žao?”, Merisa Bašić kaže: “Nevjerovatno, ali ljudi to zaista često pitaju. Obično odgovorim da ću biti stara žena s najružnijim tetovažama i neću se kajati. Stvar je jednostavna: ako svoje tijelo shvatate kao prostor slobode i promovišete ga kao takvo, što tetovaže u svojoj suštini i čine, ostat ćete takvi do kraja.”

Asja Kunto, queer aktivistkinja

“Oduvijek mi je bilo zanimljivo šta se sve može uraditi s ljudskim tijelom, od ‘isklesanih’ mišićavih tijela, preko ekstremnog mršavljenja ili debljanja, pa do modifikacija tijela u vidu piercinga i tetovaža. Činilo mi se, ako već imamo svoje tijelo na ograničen period, zašto ne učiniti s njim nešto posebno. Moje tijelo je danas puno manjih tetovaža. Prvu sam dobila s 14 ili 15 godina, čak su i roditelji pristali – pod uslovom da bude jedna tetovaža i jedan piercing. Ali to je bio samo početak (smijeh)”, priča nam aktivistkinja Asja Kunto, čije su tetovaže jasne feminističke poruke s dobrom dozom humora. Jedna od najupečatljivijih glasi: “Ne treba cura da ovisi ni od kog”. “Nemam ništa protiv citata i univerzalnih poruka koje ljudi vole tetovirati i koji su prepoznatljivi gdje god odete, ali mi je lično uvijek bio zanimljiviji taj specifični jezik starih ljudi u Bosni, jezik pun izraza koji izumiru i za koje mi se čini da ih treba sačuvati. Spomenuta tetovaža nastala je prema riječima moje stare majke Đane, nakon što sam jedne prilike svratila kod nje da nešto isprintam – majka je, naime, high tech i prije svih u zgradi je nabavila sebi laptop i printer. Došla sam i ona me pitala: ‘Asja, sine (!), imaš li para?’ Kad sam rekla da nemam – jer, odakle mi – dala mi je petaka i izgovorila ovu rečenicu. Igrom slučaja, njene riječi sam istetovirala nekoliko dana kasnije – potrefilo se – na 8. mart. Tetovaža koju imam na ruci glasi: ‘Nije me mama rodila da šutim’ i nastala je u trenutku života kad mi je baš trebala. Radi se, svakako, o jasnom odgovoru na sveprisutno ušutkivanje, ali odražava i moje napore u aktivizmu kojim se bavim.” Osim spomenute dvije, Asja na koži nosi još niz tetovaža koje je sama osmislila, neopterećena pitanjem koliko će savršena tetovaža ispasti jer, kako kaže, “ni ja nisam savršena, nema ništa savršeno”. Radi se o linijskim crtežima bez sjenčenja, a među njima su feministički simbol s rogovima i pesnicom, zatim katana iznad koje piše Sukeban – što je ime ženske vandalske skupine iz Japana koju tumači kao svojevrsno osnaživanje, ali i glava Asjine mačje ljubimice, Esme. “Za mene, Esma je mala feministkinja, ozloglašena crna mačka od rođenja slijepa na jedno oko koja se bori protiv zadatih ideala ljepote i poručuje: ‘Fuck your partiarchal beauty ideals’.”

Adela Jušić, umjetnica

Za razliku od Merise i Asje, Adela Jušić se prvi put istetovirala s gotovo 30 godina, iako je, kako kaže, još kao dvanaestogodišnjakinja počela praviti “probleme” svojim odijevanjem, frizurama, bušenjem obrva i nosa. “Furali smo punk, pa sam oko vrata nosila lanac i katanac, obrvu sam, naravno, probušila sama – zihericom, a nos-iglom za šivenje. Još je bio rat i nije bilo nekog piercing studija, gdje bismo mi, mali punkeri i punkerke, to mogli raditi. Prvu tetovažu, floralni motiv na desnoj nadlaktici, napravila sam, ipak, tek s nekih 29 godina. Jednog jutra, nakon strašnog derneka, sjela sam i napravila skicu u jarkim bojama. Motiv sam izmislila i ne znači ama baš ništa. Zapravo mi je jedno od glupljih pitanja koje često čujem kad neko vidi tu tetovažu: ‘A šta ti to znači?’ Šta će značiti gomila krivih linija, par zelenih listova i nešto nalik trešnjama ili višnjama što ponegdje neočekivano izviruje? ‘Ništa!’‘Čuj, ništa?’ Znači mi da, koliko god to nekom moglo zazvučati površno, razbijam stereotipe, jer nemam mali leptirić na ramenu, niti mačije šape na dnu leđa – mjestu na kojem, kad imaš tetovažu, taj tattoo zovu ‘tramp stamp’ – i naravno, to nikad nije mjesto na kojem bi se muškarci tetovirali, kao što ne bi tetovirali ni mačije šape ili ne do’ bog leptiriće bilo gdje na svom snažnom muškom tijelu. Mislila sam, ako ću već imati tetovažu, onda će ona biti na vidljivom mjestu i biće velika – tetovaža, kakva se kod nas još uvijek smatra muškom privilegijom i pravom, dok je za ženu, u najmanju ruku, neukusno i nepristojno tetovirati se. Prvog ljeta nakon tetoviranja, obožavala sam obući neki stari tregeršlus od teksasa bez majice ispod, u jednoj ruci nositi cigaru i pivo i povesti svoju stafordicu na ‘korzo’ Titove i Ferhadije usred ljetne špice, a onda se zabavljati najrazličitijim prekornim pogledima i komentarima. Ima svojevrsnog zadovoljstva u provokaciji koju ovakav ‘korzo nastup’ izaziva , priča Adela, dodajući: “Smiješno je da, dok u pola svijeta tetovaža, ne da nije ništa posebno, već je imaju i policajci i državni službenici, muzičari i klošari, bogataši i beskućnici, ljudi svih profesija, profila, društvenih pozicija, klasa, rasa i kultura, kod nas ona zaslužuje čitav članak u časopisu koji se ne bavi tehnikama tetoviranja, motivima tetovaža, već naprotiv, socijalnim osudama i predrasudama spram istih.”

Nakon prve tetovaže, uslijedile su još dvije, ovog puta sa značenjem. “Jednu sam napravila u Albaniji, u Tirani, gdje sam provela dva mjeseca na umjetničkom rezidencijalnom programu. Često sam izlazila i kretala se sama u sitne noćne sate, doživljavajući tada da mi grupice navalentnih muškaraca ili dječaraca dobacuju nešto na meni nerazumljivom albanskom jeziku. S namjerom da im kratko i efikasno odgovorim na provokacije, jednog popodneva sam samo uletjela u prvi tattoo studio na koji sam naišla i na prednjoj strani gležnja istetovirala ‘Ik Qiu’- ‘Idi, jebi se’ na albanskom. Treća tetovaža mi je posebno draga. Napravila sam je sama u nekom ludilu na jednom od kućnih derneka. Koristila sam običnu tanku iglu za šivenje i tintu iz plave hemijske olovke, jer druge boje, koja bi mogla poslužiti u ovu svrhu, u kući nije bilo. Na unutrašnjoj strani podlaktice sam sebi izbockala srce probodeno strijelom u kojem piše AFŽ 1953. Boljelo je prestrašno, jer sam rupice pravila polako i bilo ih je mnogo. Prijateljica mi je rekla da je bolje da sam napisala godinu kada je AFŽ osnovan, a ne kad je ukinut. Nažalost, ovo srce se sve manje vidi i moraću otići da mi ga neko sredi, pa ću prepraviti i godinu (smijeh).”

Dina Ćerić, ilustratorka

Za ilustratorku i koordinatoricu programa Sarajevo Film Festivala Talents Sarajevo Dinu Ćerić, tetovaža koju nosi na podlaktici – riječ mama u courier fontu koju prati tačka – imala je ulogu pomagačice u prebolijevanju, tokom perioda koji pamti kao najtužniji u životu. Premda malog formata, pored ljubavi i sjećanja na ženu koje više nema, posebnim izborom fonta istovremeno simbolizuje i novinarsku profesiju Dinine majke. Ova tetovaža nije prva koju je Dina odlučila staviti na svoju kožu, ali jeste najvažnija. “Tetovaža je nastala nekoliko mjeseci nakon smrti moje mame, premda je ideja da istetoviram nešto vezano za nju postojala od trenutka kad sam shvatila da volim tetovaže i želim ih na sebi. Mama i ja smo bile jako vezane i ona me je naučila svemu što vrijedi u mojoj ličnosti. I dok sam prolazila kroz proces prebolijevanja pomoglo mi je što me je naučila kako da se nosim sa životom, kako da dignem glavu i budem jaka i mada je više nije bilo vodila me je kroz tu, najgoru, godinu mog života. ‘Volim te i tačka’, govorila mi je stalno, možda ni ne znajući kolika tačka stoji iza njenog imena.” Tetovaža koja je uslijedila je Salome, prema ilustraciji s prvog od devet plakata Aubreyja Beardsleyja rađenih za pozorišni komad Oscara Wildea iz 19. stoljeća. “Beardsley je bio najkontroverzniji i najmračniji autor Art Nouveau ere, buntovnik u toj ekipi. Zbog toga mi je odmah privukao pažnju i vrlo brzo postao jedan od omiljenih umjetnika, uzor u svijetu ilustracije. Tetovažu njegove Salome planirala sam godinama i naposljetku odlučila da će čekati savršen trenutak. Tetovaže i inače posmatram kao pečat nekog perioda u životu iz kojeg sam nešto naučila, podsjetnik na životne lekcije koje prečesto i prebrzo zaboravimo. Priča o Salome ima biblijsku pozadinu koja meni lično nije bitna. Bitno mi je ono što čitam iz slike, a meni je glava Ivana Krstitelja koju Salome drži u ruci simbol za strah. Način na koji ona gleda u zatvorene oči otkinute glave je način na koji vizualiziram gledanje u oči svim strahovima koje imam u životu. ‘Off with it’s head’, ne možeš mi ništa. Na koncu, iz te glave naraste cvijeće.”

 

Free WordPress Themes, Free Android Games