– Hoće biti ona što je razvalila Žižeka u pismima?
– Neće. Sada je u Americi i reklamira majice na Instagramu.
Pussy Riot Theatre. Dom mladih Sarajevo, 26. maj 2017. Dogovorile smo se da ćemo smanjiti očekivanja. Dovoljno smo mlade da još uvijek imamo idole, ali i dovoljno odrasle da znamo da ih je najbolje ne upoznati. Ostalo ih je tako malo da je opasnost da ćemo u potpunosti ostati bez njih, okružene ljudima od krvi i mesa, svrgnutih sa imaginarnih prijestolja i oltara, postala istinski zastrašujuća. Svejedno, biramo da idemo. Biramo da kupimo karte za događaj za koji obje vjerujemo da bi trebao biti besplatan, da u amfiteatru gledamo punk. Biramo, i idemo skeptične, ali naklonjene. Želimo da ne budemo u pravu. Želimo da predstava bude genijalna, da izađemo sa oživljenom vjerom u svijet i u sopstvenu moć da ga mijenjamo.
Na pozornicu se penje muškarac. Staje za mikrofon i počinje govoriti. Predstavlja se kao producent (Alexander Cheparukhin) i najavljuje predstavu – nastala je po knjizi Marije Alyokhine (I Felt Free, prevod na engleski se očekuje ove godine, prevod na BHCS još nije najavljen), jedne od tri članice Pussy Riot koje su uhapšene nakon kultnog nastupa u Katedrali Krista Spasitelja u Moskvi. Na pozornicu poziva režisera Yurya Muravitskya, za kojeg nas informiše da je u Rusiji jako poznat i nagrađivan i da je režirao predstavu od deset sati, a da ljudima nije bila dosadna. Dakle, ako nama ova predstava, koja traje oko 90 minuta, bude dosadna – to je do nas, i našeg neshvatanja umjetničke slobode i izražaja. Upozorene smo.
Na pozornicu izlaze dva muškarca i dvije žene. Maria Alyokhina i Kyril Masheka (koji joj je bio partner u predstavi Burning Doors iz 2016.) i Nastya i Max iz dua AWOTT (Asian Women On The Telephone). Na platnu iza njih je projekcija editovanih snimaka, a iznad prevod teksta na engleski jezik. U samom uvodu govore kako je za revoluciju potreban veliki ekran. Koju revoluciju? Ne onu iz 1917., već onu koja se dešava u Rusiji sada. I onda ide Putin, od predsjednika do cara, Crkva i Patrijarh, Pussy Riot. Time se u prvih pet minuta postavlja okvir za predstavu. Sa jedne strane je predstava poziv na revoluciju, sa druge studija o cijeni revolucije. Prvi aspekt su svjetlosni efekti, velika bijela slova na ekranu, montaže, tekst koji je ritmičan i repetitivan. Drugi aspekt su arhivske snimke benda i tekst o Alyokhininom iskustvu: od napuštenih fabrika u kojima su vježbale, preko kuhinja u kojima su planirale akcije, do hapšenja, zatvora i pomilovanja.
Ovi dijelovi predstave su tiši, sporiji, uznemiravajući. Bježale su i bile proganjane, nisu imale novaca, selile su se svakih nekoliko dana. Kada su na kraju uhapšene, Alyokhininom sinu su bile četiri godine, a kada je izašla iz zatvora bilo mu je šest. U zatvoru je bila u samnici, premještana je, ponižavana, izolovana od drugih zatvorenica, štrajkovala je glađu do kolapsa. Njena priča, ustvari, šalje poruku da je otpor način života, da je otpor konstantna žrtva, konstantno stavljanje ideala iznad svih drugih aspekata života. Njena priča govori o otporu koji je iscrpljujući do granice smrti, koji je pun bitaka, nasilja i gubitaka. Otporu koji je tišina, i dvije godine zaključane u četiri zida, otporu koji ne može stati na pozornicu, koji se ne može sažeti i upakovati; otporu koji se ne može kupiti. Međutim, u predstavi ovaj drugi, lični, aspekt postaje žrtva teatralnosti prvog – revolucionarnog; predstava, umjesto istinskog punka, postaje performans.
Ko je ciljana publika? Koga predstava poziva na revoluciju? Koju revoluciju? Onu koja se dešava u Rusiji sada? Da li se još uvijek dešava? Kraj predstave je 2013. godine, da li se priča nastavlja nakon toga? Da li je implikacija da je ovo nastavak revolucije, da revolucija sada ovako izgleda? Da li je revolucija sa oltara prešla na pozornicu? Da li se front pomjerio iz Rusije u svijet, i ako jeste, kako revolucija onda i dalje može biti protiv Putina? Ako nije protiv njega, protiv koga je onda? Protiv sistema? Protiv korupcije? Protiv autokratije? Za demokratiju? Šta znači demokratija? Pravo glasa, ili pravo na glas koji se čuje, na glas koji se računa, na glas koji ima moć rušiti strukture opresije? U predstavi Alyokhina govori kako su željele da se njihov glas protiv Putina čuje, borile su se protiv sistema koji ih cenzurira i ušutkuje. Da li je takva vrsta borbe moguća van granica tog istog sistema, da li je moguća a da se sa sistemom ne uđe u koštac, a da ga se ne gleda u oči i da se ne osjeti na svojoj koži? Da li je otpor gostovanje u seriji House of Cards, i kritika fikcionaliziranog Putina radi konzumacije američke i anglo-govorne publike? Da li je otpor predstava kojoj je ciljana grupa salonska ljevica? Da li je otpor prodaja majica na kojima piše Pussy Riot? Ko ima pravo da određuje i imenuje otpor?
Nakon što su pomilovane, Tolokonnikova i Alyokhina su bile izložene novim hapšenjima, nasilju, pretresima. Nesigurnost kao životna konstanta. Predstava ne govori o tome. Da li je fer kritikovati predstavu jer otpor pokušava predstaviti kao pop? Jer ga pokušava upakovati i prodati? Valjda, ako bilo ko ima pravo da to uradi, onda je to osoba koja je tu priču proživjela. Agens i preuzimanje sopstvenog narativa. Monetarizacija. Da li je fer očekivati da se Alyokhina nastavi žrtvovati, da svoj život nastavi podređivati borbi? Vjerovatno nije. Ali to je stvar sa idolima – prema njima smo jako rijetko fer. Od njih očekujemo nemoguće – da odole kooptaciji sistema protiv kog se bore, očekujemo nadljudsku snagu i istrajnost, ali i istinsku ljudskost, ranjivost, pristupačnost. Želimo se moći s njima identificirati, ali istovremeno im i težiti. Želimo kroz njih doći do vjere u same sebe.
Prošle godine me prijatelj, inspirisan skepticizmom kojim zračim, pitao imam li ikakve idole. Bez razmišljanja sam rekla – Sylvia Plath i Pussy Riot. Poslao mi je YouTube clip njihovog gostovanja u House of Cards. Ikona je počela da se osipa. Gips je sinoć napokon potpuno spao, i vidim grupu žena koje su nevjerovatno hrabre i prilično umorne, žena koje su revoluciju vodile i preživjele i koje pokušavaju naći načina da inspirišu druge da se bore, jer one, za prljavu, krvavu borbu, kakve su one protiv sistema, više nemaju snage. Vidim žene koje pristaju na kompromise, jer su ih ideali koštali mnogo više no što je većina nas spremna žrtvovati. Vidim žene koje u tome još uvijek ne mogu biti iskrene, jer su u jednom trenutku i same sebe počele vidjeti kao ikone, u nadi da će tako, možda, dobiti pojačanje. Vidim žene od krvi i mesa – nesavršene, komplikovane, neuhvatljive – žene poput onih koje znam i volim, žene poput mene, i shvatam da revolucije vode takve, stvarne žene, a ne ikone; shvatam da se otpor ne idealizira, otporom se biva.