Prva samostalna izložba mlade umjetnice Lamije Halilagić, pod naslovom Egzibicija u tajnoj sobi, nedavno je uz pomoć inicijative H:ART održana u sarajevskoj galeriji savremene umjetnosti „Brodac“.
Piše: Smirna Kulenović
Fotografije: Lamija Halilagić
Nećemo na samom početku nabrajati značajne stilske pravce koji bi djela ove umjetnice trebali učiniti „vrijednim“. Nećemo, jer njihovu vrijednost ne želim tražiti kroz suhoparno referiranje na određene tačke u historiji, niti mi je cilj vašu pažnju usmjeriti na čisti formalizam i eksterne kvalitete. Naprotiv, pokušat ćemo pronaći upravo onu intrinzičnu vrijednost, ono originalno i autentično, Lamijino. Karakteristična i sveprožimajuća crta svih deset radova, koji na prvi pogled ne odaju dojam tematske povezanosti, jeste smisao za humor – bizarni, originalni, Lamijin smisao za humor – možda i pomalo neshvatljiv onima čija mašta ne teži ka slobodi.
A sada, nazad u stvarnost. Prva izložba. Pritisak. Očekivanja. Šta će reći kritičari i kritičarke? A šta prijateljice i prijatelji? Kako predstaviti sve ono što jesi, sva ona tajna mjesta koja čine suštinu tvoje egzistencije, spram kojih će ti suditi? Kako na pravi način pokazati šta se nalazi u tvojoj tajnoj sobi, šta radiš iza zatvorenih vrata u gluha doba noći, kako objasniti zašto prekrivaš lica svojih likova kuglama sladoleda? Kako mami objasniti zašto su joj oči na platnu napravljene od jaja na oko?
Istinsku pozadinu za sve ono što smo imali priliku vidjeti kao plod Lamijinog umjetničkog stvaralaštva, kroz njene mix-media radove čiji formalni dijapazon proteže od ulja na platnu do instalacija, pronalazimo tek u vrhuncu voajerizma, vireći u njenu intimnu svesku sa kolažima, Handbook of visual experience. Iz ruke u ruku, od oka do oka, ova sveska, u kojoj su likovi iz Lamijine svakodnevnice kroz POP-artovski pristup preobraženi u POP-ikone, obilazila je sve istinske voajere na izložbi. Likove ne možemo prepoznati ukoliko nismo dio Lamijine svakodnevnice. Tako ona potcrtava važnost svojih umjetničkih i životnih iskustava, usmjeravajući našu pažnju na ono subjektivno i jedinstveno, neponovljivo, neuklopljeno u sistem vrijednosti i raspoznavanja koji nam diktira savremeno društvo. Lamijina igra sa vlastitim iskustvima i uticajima proteže se od dekonstrukcije fotografija do njihove ponovne konstrukcije kroz dodavanje boja i linija; dok se na nekim mjestima igra i sa konceptualnim pristupom kroz upotrebu teksta.
Sami naslovi njenih radova poput Jaja na oči, mama u kuhinji; Gde je moj sladoled?; Stolica I; Jaje na stolu; Crvena fotelja u plavoj sobi?; Viljuška krst zmija, daju nam uvid u njen bizarni smisao za humor. Pored potpuno nadrealne kuhinje u kojoj se sladoled umjesto u usta stavlja na oči, humor postaje centralna zajednička tačka izložbe. Lamija nas pokušava „nahraniti“ kroz ovaj „pokušaj da se od egzibicije napravi umjetničko djelo.“
Na kraju ipak jedno pitanje ostaje otvoreno: Da li bismo i umjetnička djela trebale/i stavljati u oči, kako bismo se istinski duhovno nahranile/i? Koliko god blizu Lamijinih radova stajala, ipak nisam smjela da ih u potpunosti gurnem u oko, jer i ovako ne vidim dobro. A i na samom početku upozoriše da moj ruksak nehajno i bezobrazno udara o ivicu jedne slike, što je dodatno obeshrabrilo moju želju da se duhovno prejedem. Možda ipak drugi put. A možda i nikad, budući da istinska duhovna hrana ne smije ni pružiti sitost, već samo dodatnu glad. U tome Lamijina umjetnost definitivno uspijeva.