Egzibicija u tajnoj sobi: Samo za istinske voajere

Prva samostalna izložba mlade umjetnice Lamije Halilagić, pod naslovom Egzibicija u tajnoj sobi, nedavno je uz pomoć inicijative H:ART održana u sarajevskoj galeriji savremene umjetnosti „Brodac“.

Piše: Smirna Kulenović
Fotografije: Lamija Halilagić
“Jaja na oči/mama u kuhinji.”

Nećemo na samom početku nabrajati značajne stilske pravce koji bi djela ove umjetnice trebali učiniti „vrijednim“. Nećemo, jer njihovu vrijednost ne želim tražiti kroz suhoparno referiranje na određene tačke u historiji, niti mi je cilj vašu pažnju usmjeriti na čisti formalizam i eksterne kvalitete. Naprotiv, pokušat ćemo pronaći upravo onu intrinzičnu vrijednost, ono originalno i autentično, Lamijino. Karakteristična i sveprožimajuća crta svih deset radova, koji na prvi pogled ne odaju dojam tematske povezanosti, jeste smisao za humor – bizarni, originalni, Lamijin smisao za humor – možda i pomalo neshvatljiv onima čija mašta ne teži ka slobodi.

A sada, nazad u stvarnost. Prva izložba. Pritisak. Očekivanja. Šta će reći kritičari i kritičarke? A šta prijateljice i prijatelji? Kako predstaviti sve ono što jesi, sva ona tajna mjesta koja čine suštinu tvoje egzistencije, spram kojih će ti suditi? Kako na pravi način pokazati šta se nalazi u tvojoj tajnoj sobi, šta radiš iza zatvorenih vrata u gluha doba noći, kako objasniti zašto prekrivaš lica svojih likova kuglama sladoleda? Kako mami objasniti zašto su joj oči na platnu napravljene od jaja na oko?

Triptih: “Gde je moj sladoled?”

Istinsku pozadinu za sve ono što smo imali priliku vidjeti kao plod Lamijinog umjetničkog stvaralaštva, kroz njene mix-media radove čiji formalni dijapazon proteže od ulja na platnu do instalacija, pronalazimo tek u vrhuncu voajerizma, vireći u njenu intimnu svesku sa kolažima, Handbook of visual experience. Iz ruke u ruku, od oka do oka, ova sveska, u kojoj su likovi iz Lamijine svakodnevnice kroz POP-artovski pristup preobraženi u POP-ikone, obilazila je sve istinske voajere na izložbi. Likove ne možemo prepoznati ukoliko nismo dio Lamijine svakodnevnice. Tako ona potcrtava važnost svojih umjetničkih i životnih iskustava, usmjeravajući našu pažnju na ono subjektivno i jedinstveno, neponovljivo, neuklopljeno u sistem vrijednosti i raspoznavanja koji nam diktira savremeno društvo. Lamijina igra sa vlastitim iskustvima i uticajima proteže se od dekonstrukcije fotografija do njihove ponovne konstrukcije kroz dodavanje boja i linija; dok se na nekim mjestima igra i sa konceptualnim pristupom kroz upotrebu teksta.

Sami naslovi njenih radova poput Jaja na oči, mama u kuhinji; Gde je moj sladoled?; Stolica I; Jaje na stolu; Crvena fotelja u plavoj sobi?; Viljuška krst zmija, daju nam uvid u njen bizarni smisao za humor. Pored potpuno nadrealne kuhinje u kojoj se sladoled umjesto u usta stavlja na oči, humor postaje centralna zajednička tačka izložbe. Lamija nas pokušava „nahraniti“ kroz ovaj „pokušaj da se od egzibicije napravi umjetničko djelo.“

“Mornareva tajna želja” i “Mornar bez broda”

Na kraju ipak jedno pitanje ostaje otvoreno: Da li bismo i umjetnička djela trebale/i stavljati u oči, kako bismo se istinski duhovno nahranile/i? Koliko god blizu Lamijinih radova stajala, ipak nisam smjela da ih u potpunosti gurnem u oko, jer i ovako ne vidim dobro. A i na samom početku upozoriše da moj ruksak nehajno i bezobrazno udara o ivicu jedne slike, što je dodatno obeshrabrilo moju želju da se duhovno prejedem. Možda ipak drugi put. A možda i nikad, budući da istinska duhovna hrana ne smije ni pružiti sitost, već samo dodatnu glad. U tome Lamijina umjetnost definitivno uspijeva.

Free WordPress Themes, Free Android Games