Osmi mart je Međunarodni dan radnih žena. Osnivanje ovog praznika, čije se revolucionarno porijeklo danas uglavnom zanemaruje, potaknuto je borbom radnica, a socijalistkinje su ga proglasile dijelom samo-emancipacije radničke klase.
Često se zaboravlja i njemačka socijalistkinja koja je inicirala osnivanje Međunarodnog dana radnih žena. Clara Zetkin predložila je obilježavanje ovog datuma na Međunarodnoj konferenciji žena 1910. godine, kao odgovor na masovne štrajkove i proteste radnica u SAD-u.
Radnice u New Yorku organizirale su masovne demonstracije 1907. godine zahtijevajući bolje plaće, kraće radno vrijeme i pravo na sindikalno udruživanje. Radnice zaposlene u tekstilnoj industriji u New Yorku proglasile su trinaestosedmični štrajk 1909. godine pod sloganom “20.000 ustaje”. Ovi događaji naveli su Zetkin da predloži dan kojim bi se obilježila borba radnica, te naglasila međusobna povezanost radničke borbe i borbe protiv ugnjetavanja žena.
Sljedeće godine socijalistkinje su na Međunarodni dan žena organizirale marševe koji su privukli desetine hiljada ljudi širom Evrope. U Rusiji su za Osmi mart žene organizirale demonstracije na kojima su zahtijevale kruh usred sveopće gladi izazvane Prvim svjetskim radom, čime su zapalile fitilj Ruske revolucije.
Clara Zetkin, plodonosna autorica, neumorna organizatorica i govornica, dala je veliki politički doprinos na brojnim poljima, uključujući i borbu protiv ugnjetavanja žena. Rođena 1857. Zetkin je bila savremenica njemačkih socijalista i socijalistkinja poput Rose Luxemburg, Karla Liebknechta i Franza Mehringa.
Pridružila se socijalističkom pokretu zahvaljujući ruskom emigrantu i marksisti Ossipu Zetkinu. Šest mjeseci nakon što je počela posjećivati socijalističke sastanke, njemački kancelar Otto von Bismarck zabranio je sve socijalističke aktivnosti. Zetkin je 1880. godine bila prisiljena emigrirati u Švicarsku i Francusku.
Nakon više od deset godina izgnanstva vratila se u Njemačku i postala urednica socijaldemokratskog lista za žene Die Gleichheit. Ostala je na toj poziciji 25 godina. Također je uređivala dodatak posvećen ženama koji je izlazio uz ljevičarski dnevni list Leipziger Volkszeitung.
Zetkin je bila članica sindikata knjigovezaca u Stuttgartu, a djelovala je i u sindikatima krojača i švalja. Svim silama je pokušavala potaknuti žene da se priključe sindikatima i Socijaldemokratskoj partiji (SPD). Postala je članica nacionalnog izvršnog odbora partije 1895. godine.
Tokom žestokih napora da se obuzda val reformizma unutar SPD-a, Zetkin se zajedno sa Luxemburg, Liebknechtom i drugima zalagala za ljevičarske ideje i politike. Ona i Luxemburg borile su se protiv revizionizma Eduarda Bernsteina koji je odbacio ideju revolucionarne promjene u korist “evolucionog socijalizma”.
Zetkin je također bila među manjinom u SPD-u koja se protivila Prvom svjetskom ratu 1914. godine. Sljedeće godine sazvala je međunarodnu žensku mirovnu konferenciju u Švicarskoj, gdje su revolucionarke pozvale na zajedništvo svih radnika i radnica. Zetkin je rekla:
Ko će imati koristi od ovog rata? Samo neznatna manjina u svakoj državi: proizvođači pušaka i topova, oklopnih i torpednih čamaca, vlasnici brodogradilišta i snabdjevači oružanih snaga. Zarad vlastitog profita raspirili su mržnju među ljudima i time nas doveli do rata. Radnici nemaju šta dobiti ovim ratom, ali zato mogu izgubiti sve.
Zajedno sa Luxemburg, Liebknechtom i drugima, Zetkin je 1915. osnovala Spartakov savez iz kojeg će u decembru 1918. izrasti Komunistička partija Njemačke (KPD).
Samo nekoliko sedmica kasnije, nakon radničkog ustanka u Berlinu u januaru 1919. godine, njemački kancelar, i član SPD-a, naredio je njemačkoj vojsci i paravojnim formacijama Freikorps – pretečama nacista – da uguše ustanak i uhapse vođe. Luxemburg i Liebknecht uhapšeni su i ubijeni.
Clara Zetkin se od samog početka kao socijalistkinja unutar SPD-a zalagala za marksistički pristup ženskom oslobođenju. Nepokolebljivo je zastupala stav da uzrok ženskog siromaštva i potlačenosti treba tražiti u kapitalizmu, te da će samo-emancipacija radničke klase dovesti do ženskog oslobođenja.
Njenu poziciju treba sagledati u kontekstu nerijetko problematičnog odnosa između njemačkog ženskog i socijalističkog pokreta.
Rani marksisti su 1860-ih znatno drugačije pristupali ženama iz radničke klase nego njihovi socijalistički prethodnici, pobornici Ferdinanda Lassallea. Dok su se potonji protivili zapošljavanju žena u industriji jer su se bojali negativnog utjecaja na zaposlenost i plate muškaraca, njemački marksisti poput Augusta Bebela i Wilhelma Liebknechta smatrali su da je zapošljavanje korak ka ekonomskoj nezavisnosti žena, a samim tim i ravnopravnosti sa muškarcima.
Lassalleovci su se koristili moralističkim argumentima, tvrdeći da žene ne bi trebale biti na radnim mjestima zbog očuvanja porodice i ženske moralnosti. “Za njih je ulazak žena u industriju bio skandalozan prijestup, dok je za marksiste predstavljao ključni preduvjet napretka”, kažu socijalist Hal Draper i socijalistkinja Ann Lipow. “U socijalističkom pokretu došlo je do prvog rascjepa između desnice i ljevice povodom ženskog pitanja.”
Lassalleovci su se također protivili pravu glasa i političkim pravima žena, dok su marksisti težili ostvariti puno učešće žena u političkoj i ekonomskoj borbi.
Iz spajanja ove dvije socijalističke struje 1875. godine izrasla je Njemačka socijalistička partija rada, preteča Socijaldemokratske partije. Međutim, razlike su ostale.
Utjecaj Lasalleovaca postepeno je slabio dok je marksistički pristup ženskom oslobođenju nastavio jačati uz objavljivanje Bebelove knjige Žene i socijalizam 1879. i Frederick Engelsove Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države 1884. godine.
Na kongresu u Erfurtu 1891. godine njemačke socijaldemokrate podržale su ravnopravnost žena, zahtijevajući “ukidanje svih zakona u sferi javnog i privatnog prava kojima se žene stavljaju u podređen položaj u odnosu na muškarce”. Socijalistkinje su se počele organizirano boriti za prava žena. Zetkin je bila jedna od osnivačica lista Gleichheit. Tiraž ovog lista 1905. godine bio je 23.000 primjeraka, dok je 1913. porastao na 112.000.
Uslijed munjevite industrijalizacije Njemačke sve više žena počinjalo je raditi u novim fabrikama. Ženama je do 1892. zakonski zabranjivano priključivanje sindikatima, a zakoni koji im zabranjuju bilo kakvu političku aktivnost postojali su sve do 1908. godine.
Nakon ukidanja zabrane Njemice su masovno pohrlile u sindikate, i to u mnogo većem broju nego muškarci. Između 1892. i 1913. ukupan broj sindikalnih članova i članica porastao je sa 237.092 na 2.573.718, dok je broj žena u sindikatima porastao sa 4355 na 230.347, tj. sa 1,8 posto na 8,9 posto ukupnog članstva. Žensko članstvo u SPD-u također je poraslo. Žene su 1914. činile 16 posto ukupnog članstva SPD-a, što je u to doba bio najveći procenat u bilo kojoj socijalističkoj partiji na svijetu.
Formiranje snažnog radničkog ženskog pokreta podudarilo se sa rastom buržoaskog ženskog pokreta čije su članice socijalistkinje nazivale Frauenrechtlerinnen, ili “ženskopravašicama”. Kako kažu Draper i Lipow:
Uobičajeni termin “sufražetkinje” u potpunosti je neadekvatan i pogrešan; “buržoaske feministkinje” je nešto bolji izraz, ali ni on nije naročito precizan. Marksistkinje su koristile termin “ženskopravašice” kako bi opisale one feministkinje kojima je krajnji cilj osigurati zakonska prava za žene (unutar postojećeg društvenog poretka), tako što će prava žena pretvoriti u zasebno pitanje, odvajajući ga od osnovnih društvenih problema.
Unutar njemačkog socijaldemokratskog pokreta postojala su oprečna mišljenja o brojnim stvarima, uključujući i o tome kako se treba postaviti prema buržoaskom feminističkom pokretu i na koji način treba govoriti o ovim pitanjima. Dok je reformističko krilo partije težilo podilaženju buržoaskim feministkinjama, ljevičarska struja, kojoj je pripadala i Zetkin, prvenstveno je željela održati jedinstven radnički ženski pokret.
Nekoliko važnih pitanja – npr. pitanje zaštite žena na radnom mjestu ili zahtjev za kraćim radnim danom – otkrilo je suštu suprotnost u interesima radničkog i buržoaskog ženskog pokreta. Žene iz buržoaske klase nisu bile zainteresirane za poboljšanje životnih uvjeta radničkih žena, već su se isključivo fokusirale na pitanja kao što je pravo glasa (koje je ionako bilo ograničeno na buržoaske muškarce i žene).
Često se može čuti tvrdnja da su marksistkinje poput Zetkin osporavale ugnjetavanje žena iz srednje klase. Međutim, to nije tačno.
Zetkin je imala sluha za nevolje svojih savremenica iz srednje, pa čak i vladajuće klase. Na primjer, protivila se porodičnim zakonima koji su muškarcu davali prevlast nad ženom. U poznatom govoru kojeg je održala na konferenciji u Gothi 1896. godine, i koji je kasnije objavljen kao pamflet pod nazivom Socijalizam će pobijediti samo uz učešće proleterki, Zetkin je rekla:
Nepravedni smo prema buržoaskom pokretu za ženska prava ako u njemu vidimo ekonomiju kao jedinu pokretačku silu. On ima i izrazitu duhovnu i moralnu notu. Buržoaska žena ne traži samo svoj hljeb, već i duhovno okrepljenje i priliku da se ostvari kao ličnost.
Upravo među ovim društvenim slojem pronalazimo one tragične, psihološki zanimljive Nore [referenca na dramu Lutkina kuća Henrika Ibsena], žene kojima je prekardašilo živjeti kao lutke u lutkinim kućama i koje žele učestvovati u razvoju moderne kulture. Ekonomski, kao i intelektualni i moralni napori buržoaskih zagovaračica ženskih prava potpuno su opravdani.
– – – – – – – – – – – – – –
ZETKIN se bavila utjecajem ženskog pitanja na živote najrazličitijih grupa žena: radnica, buržujki, intelektualki i žena koje su pripadala sloju takozvanih gornjih deset hiljada. Zetkin je ovako opisala razliku između žena iz vladajuće i srednje klase:
Zahvaljujući svojoj imovini, žena iz gornjih deset hiljada slobodna je da se razvija kao ličnost i živi kako god ona želi. Međutim, kao majka još uvijek je ovisna o mužu. Prevlast nad slabijim spolom ustanovljena je porodičnim zakonom koji kaže: on će biti tvoj gospodar.
Žene iz vladajuće klase moraju povesti rat protiv svojih muškaraca kako bi postale nezavisne i osvojile punu kontrolu nad svojim bogatstvom.
Što se tiče žena iz srednje klase i buržoaskog intelektualnog kruga, stvari stoje drugačije. Njihov primarni zahtjev je ravnopravnost sa muškarcima u sferi rada. Zato traže jednako obrazovanje i pravo na zaposlenje u svim profesijama koje su dostupne muškarcima. Zetkin je također uvidjela da zahtjevi žena iz srednje klase nisu samo ekonomske prirode, već da podrazumijevaju i “duhovno okrepljenje”, te da su, kako je navedeno u citatu iznad, “potpuno opravdani”.
Mada je prepoznala nevolje žena iz srednje klase i podržavala neke od njihovih zahtjeva, Zetkin se zajedno sa ostalim marksistima i marksistkinjama primarno bavila problemima žena iz radničke klase.
Zetkin je tvrdila da su proleterke na svojevrstan način iskusile “ravnopravnost” sa muškarcima iz svoje klase jer su uslijed neprestane kapitalističke potrage za jeftinom radnom snagom počele raditi u fabrikama. Zetkin kaže:
Zbog svega ovoga, proleterke su osigurale svoju nezavisnost. Međutim, platile su iznimno visoku cijenu, a trenutna dobit je mala. Dok je nekada unutar porodice muškarac imao pravo ponekad disciplinirati ženu pomoću biča (prisjetimo se bavarskih zakona!), danas je kapitalizam tretira još brutalnije.
Zetkin je zaključila da proleterke moraju udružiti snage sa muškarcima iz svoje klase kako bi zajedno zbacili sistem koji ih eksploatira. Također je naglasila da su radničke žene zbog svoje klase i svog mjesta unutar proizvodnih odnosa u najboljoj poziciji da predvode žensko oslobođenje.
Radnička revolucija koja će svrgnuti kapitalizam – i kapitalističku porodicu koja dodatno opterećuje žene i time ih osuđuje na podređen društveni položaj – jedina je šansa za istinsko oslobođenje žena. Emancipacija svih žena – iz buržoaske kao i proleterske klase – stoga ovisi o kolektivnoj moći proleterki kao radnica.
U knjizi Marksizam i potčinjavanje žena Lise Vogel povezuje zalaganje Clare Zetkin za marksistički pristup ženskom pitanju sa njenom borbom protiv reformizma unutar SPD-a:
Ona je odbila da žensko pitanje posmatra kao besklasnu apstrakciju čije razrješenje leži u budućnosti i umjesto toga je iznijela sveobuhvatan program organiziranog djelovanja. Na praktičnom nivou Zetkin se borila protiv reformizma tako što je primjenjivala socijalističke principe u radu sa ženama iz svih klasa – podržavajući reforme bez zastranjivanja u reformizam i nikada ne gubeći iz vida revolucionarni cilj.
Za razliku od brojnih socijalista tog doba, Zetkin je vjerovala da je mijenjanje odnosa između muškaraca i žena aktuelna, a ne neka buduća socijalistička bitka.
Zetkin je svojim govorom 1896. željela potaknuti njemačku partiju i Drugu internacionalu da se počnu baviti organiziranjem žena radnica i jačanjem njihove uloge u socijalističkom pokretu.
U zadnjem dijelu svog govora Zetkin je iznijela nekoliko konkretnih koraka koje SPD može poduzeti kako bi zahtjeve žene i njihovo organiziranje integrirao u život partije. Prepoznavši težak položaj žena iz radničke klase koje su imale “duplu obavezu rada u fabrici i domu”, Zetkin je iznijela zahtjev za zakonski uređenim radnim vremenom.
Predložila je da se ovo pitanje stavi u novine i druge propagandne materijale, što je smatrala posebno bitnim za one žene koje nisu mogle prisustvovati sastancima. Govorila je o organizacionoj strukturi partije kojom bi se omogućilo puno učešće žena na svim nivoima. Više će se baviti ovim pitanjem 1920-ih, kao čelna figura komunističkog ženskog pokreta.
Zetkin je opisala napredak njemačkog socijalističkog ženskog pokreta 1907. godine, rekavši:
Socijalistički ženski pokret u Njemačkoj temelji se na ključnom principu Karla Marxa: “Filozofi su do sada samo tumačili svijet, a stvar je u tome da se on promijeni.” Pokušavamo promijeniti svijet tako što ćemo probuditi svijest i volju žena iz radničke klase, kako bi one mogle učestvovati u izvršenju najveličanstvenijeg djela u historiji: emancipaciji rada u rukama same radničke klase.
Naravno da postoje nedostaci u uvjerenjima marksista i marksistkinja tog doba. Tek su njihovi sljedbenici i sljedbenice razvili teorije kojima se uspijevaju objasniti i drugi aspekti kapitalizma i ugnjetavanja žena, npr. uloga radničke porodice.
Međutim, doprinos marksistkinja i marksista poput Clare Zetkin je od neizmjernog značaja. Pomogle su nam razumjeti različite oblike ugnjetavanja žena i njihovu uvjetovanost kapitalizmom i porodicom, te potrebu za ujedinjenom revolucionarnom borbom radničke klase protiv ugnjetavanja. Kao što je sama Zetkin rekla u govoru iz 1896. godine:
Proletarijat će postići slobodu samo ako se bude borio ujedinjeno, bez obzira na razlike u zanimanjima i nacionalnostima. Isto tako, sloboda je moguća samo ako se zanemare razlike u spolu. Uključivanje velikog broja proleterki u borbu proletarijata jedan je od preduvjeta pobjede socijalističke ideje i izgradnje socijalističkog društva.
Preuzeto sa stranice socialistworker.org. Zahvaljujemo se autorici i uredništvu na dozvoli da objavimo tekst na bhs jeziku.
Autorica:
Prevod: Selma Asotić