DOBILA SAM DVA IZ LIKOVNOG.
idemo iz početka.
sutra je 8. mart, pa smo, logično, kao i svake godine na likovnom pravile mamama čestitke za 8. mart. znate, ono, klasično – draga mama, sretan ti 8. mart, i vaza sa šarenim cvijećem. e sad, pošto mi to radimo SVAKE, ali znači SVAKE godine, i moja sestra je to radila SVAKE, ali znači SVAKE godine, onda je mene naložila u četvrtak da u petak na likovnom umjesto vaze sa cvijećem nacrtam claru zetkin i napišem – draga mama, hvala ti za sav neplaćeni reproduktivni rad. onda mi je objasnila da je reproduktivni rad sve što mama radi kod kuće, od odgajanja nas, do brige o nama i o tati, do pranja suđa, peglanja, i praćenja pregleda kod zubara i doktora, i rođendana. o tome se inače ne priča, jer se pretpostavlja da to mamama nije rad, nego zadovoljstvo, i da one na to ne troše energiju, već da ih briga o drugima ispunjava. i onda kada se požale, to se ne vidi kao reakcija na nepravednu podjelu rada od koje su premorene i iscrpljene, već kao disbalans hormona ili pms. i onda je tako, moja genijalna sestra, koja je svoje škole završila bez dvica iz likovnog, skontala da ja treba da tu diskusiju pokrenem na času, tako što ću napraviti ovu njenu čestitku.
mislim, na prvu mi je ideja zvučala onako, ako ćemo baš skroz iskreno. jer ono, uvijek se crta to cvijeće, mami uvijek bude drago i zahvali se, i do rođendana joj stoji ta čestitka na frižideru, onda je zamijeni neka nova, do nove godine. i tako uvijek. i jel, meni je to uvijek djelovala kao fina tradicija. djelimično jer je značilo da ne moram od džeparca odvajati za čestitke, djelimično jer sam imala osjećaj da neko cijeni moje likovne sposobnosti, a djelimično jer su kako na frižider kačimo čestitke prestali kačiti ofirne slike mene i sestre, tako da ono #win. i realno, šta fali cvijeću! i treba kupit cvijeće mamama ponekad! ali me onda sestra posjela ispred sebe i krenula da objašnjava. znate ono kad krenu i znate da će trajati, a krajem oka gledate telefon i kako se ekran pali i gasi i samo se pojavljuje još više i više notifikacija, i razgovor traje i traje, i ekran je pun, i sve više, i sad je cijeli bijel, i stalno svijetli, i #bogapitaj šta je, al razgovor još traje. e pa, inače me tako smaraju samo mama i tata (i ponekad nana), ali sestra BAŠ rijetko. tako da onda nekako kad ona uhvati to nešto pokušam da saslušam, jer znam da je obično fakat bitno, i ponekad čak i zanimljivo. i u većini slučajeva mi bude korisno. al sam se sada bila zakačila opet nešto sa slatkim, i tako svijetli telefon, ja kontam je l od njega, je l prekidamo, je l se mirimo, šta se dešava, a sestra vamo veze, pa veze. onda sam skontala, šta god je, ako će puć preko poruke pući će, čitala je ja sad, il ne čitala, isključila telefon i fokusirala se.
uglavnom, 8. mart. joj, stalno se u ovim blogovima odmičem od teme i onda budu kilometarski. moram to vježbati. o.pet. #ubićuse.
uglavnom, 8. mart. according to sestra: međunarodni dan žena je (na prijedlog clare zetkin, PA ZATO ONA NA ČESTITCI) ustanovljen 1910. godine nakon međunarodne ženske konferencije koju je u kopenhagenu organizovala ženska internacionala. mislim, ako ste kao ja, ova vam rečenica znači otprilike ništa. ali je onda sestra, koja je o tome puno čitala, objasnila. kao odgovor na ranu industrijalizaciju (period kada je većina ekonomije prešla sa obrade zemlje u fabrike) koja je dovela do užasno loših uslova rada u fabrikama, u new yorku su se 1857. okupile tekstilne radnice da bi skrenule pažnju na niske plate i duge satnice. i onda su im šefovi zvali policiju koja je pucala na njih! onda su se opet okupile 1908. i to PUNO više (tipa 15.000)! i opet su tražile kraće satnice i više plate. mislim (ovo mi je sestra naglasila), bitno je da se zna da one nisu tražile neke drama visoke plate, nego plate od kojih bi se moglo živjeti i koje ne bi bile čisto izrabljivanje, i tipa uvjete koji ne bi bili štetni po njihovo zdravlje. i onda je 1910. organizovana druga socijalistička ženska konferencija na kojoj se diskutovalo da li radnice treba da surađuju sa sufražetkinjama (feministkinjama koje su se borile za pravo glasa, ali kulirale prava radnica), ili treba da surađuju sa radnicima, koji su se borili za bolja radnička prava, ali prilično kulirali feminizam. i onda su odlučile da idu sa radnicima, jer bez fer uslova rada ne bi bila moguća prava ženska emancipacija. i onda je 8. mart određen kao međunarodni dan žena, dan kada bi se žene trebale okupiti i glasno i odvažno tražiti i svoja prava na bolje uslove rada. i u početku su se žene fkt tako okupljale. ono drama bilo. 1911. se okupilo vako milion žena. 1913. se i kod nas okupile, i to ne ono neka #chill varijanta, nego baš kao protestni skup. fino vam kažem, drama. uglavnom, malo je tome svemu dohakao prvi svjetski rat, jer se poslije njega socijalizam sve više gledao kao nešto što je u jednoj državi, prije nego nešto što je međunarodno. i godinama se gubio taj duh protesta, i postajalo je sve više praznik za cvijeće i čestitke, mislim, možda ste vi ovo znale, ali ja nisam imala pojma. mislim, u školi nismo radile ništa od ovoga. a nije mi ni mama baš nešto pričala (mislim, nije ni tata, da budemo skroz fer). tako da sam ja uvijek mislila da je to praznik da eto uvidimo kako su žene super, ono tipa, pametne i lijepe i mogu rađati djecu i bit super mame, i te neke stvari, a ustvari je počelo kao ideja da su žene potlačene (pored toga što su super, pametne i lijepe, rodilje i super mame), i da je ta potlačenost nefer i da se treba boriti protiv nje.
i eto, tako meni sestra to priča. ja se uživila, zaboravila na slatkog, notifikacije i mobitel, jer – što bi sestra rekla – ne može feminizam da ispašta zbog dječaka (mada, ona ima curu, pa nisam baš sigurna koliko je ta izjava fer, jer njen feminizam nekad ispašta jer je neraspoložena što se sa curom posvađala, ali o tome drugom prilikom). i skontam tu da je stvarno bitno da se o tome malo više priča u školi. a i clara mi je bila pravo zanimljiva. bila teoretičarka, ali i aktivistkinja, i jedna od najboljih jaranica rose luxemburg (evo gifovala sam sliku njih dvije jer mi je bila totalno genijalna)! ono, sve što ti treba za uništenje patrijarhata je znanje, volja i najbolja jaranica.
i tako ja na likovnom nacrtam claru. mislim, ženu koja je blago bacala na nju, mada, ono, ja više bacam svojim vještinama na impresionizam, nego na realizam, tako da je sličnost (ako ćemo iskreno) bila minimalna. i napišem ono za reproduktivni rad. i nastavnica pita – šta je to, ja rekla da mami ne treba cvijeće, nego da tata ponekad opere suđe, ja usisam i sjetim se kad moram kod zubara, i da prestane šef da je maltretira. onda sam (što vjerovatno nisam trebala) rekla da mi je dosta da crtamo iste glupe čestitke svake godine, i onda sam dobila dva, jer nisam ispoštovala temu (ali je rekla da mi tehnika kao nije bila loša, što je prilično upitno, jer mi je tehnika bila odron, ali valjda nije htjela da mi da jedan). sa druge strane, mama se oduševila čestitkom, sestra mi je dala cvaju, a tata se sam od sebe sjetio da je vrijeme da se odledi frižider, i onda *drum roll* uzeo sam da ga odledi, umjesto da kaže mami da bi, eto, trebalo.
tako da, #win totalni u suštini. ja sam uzela još malo da guglam i vidjela da se u zagrebu sutra naveče žene okupljaju na PRAVOM PROTESTNOM MARŠU, i to bi trebalo da ih bude pravo puno i bore se da im se ne oduzme pravo na abortus. genijalnost čista. i biće u toni drugih gradova u isto vrijeme, tipa split, zadar, šibenik, i kod nas u mostaru i banja luci. da nije u sred sedmice, naložila bi sestru da idemo, ali ovako ne može ona zbog posla, ja zbog škole. ali eto, ako je koja od vas može, naložite mame, sestre i tetke da odete. nama je sestra, kada već ne možemo to, za sutra pripremila prilično solidan plan. poslije škole će me povesti da pomognem njoj i curi da dijele neke letke, jer sam kao mala i slatka, pa neće ljudi moći da ne uzmu od mene. onda u 6 idemo u muzej književnosti na neku izložbu o nafiji sarajlić, koja je bila jedna od prvih spisateljica u BiH. onda poslije toga idemo na neku izložbu u duplexu, nešto o ženama u socijalizmu, jer me sada sve više zanima taj momenat žena i radničkih prava, a i trebala bi biti neka skroz kul atmosfera i muzika. pokušava nagovoriti i mamu da ide sa nama. djelimično da malo izađe, a djelimično da bi mogla mene povesti kući, da njih dvije mogu ostati. eto, ironija 8. marta, reproduktivni rad i granice sestrinog feminizma.
i zamalo zaboravih! poruke nisu bile od slatkog, nego od one drugarice što sam vam pisala da mi je zanimljiva. tako da odoh sada sa njom u kino. on se još ne javlja, a vala neću ni ja prva. baš me briga što je inat, i što je glupo, ne mogu uvijek biti pametna. nek sam ja na likovnom izdominirala.