Jedan te isti san. Ne znam kud, ali žurim. Trpam stvari u kofere. Što brže praznim ladice, one se brže pune. San mi kaže da su to moje stvari, ali ja ih ne prepoznajem. Znam samo da užasno kasnim. To mi stvara paniku. Trpam i trpam. Kraja nema. Ladice su krcate. Jeste, to je samo san. U njemu uvijek pomislim da ja iz te sobe naprosto ne mogu da odem.
Gledam ulicu. Lišće na granama miruje. Stari vodoinstalater s alatnom torbom izlazi iz svoje kapije. Osmjehuje mi se. Mašem mu. Stepenice škripe pod mojim nogama. Stojimo u avliji. Pokazujem mu račun za vodu.
– Mora da negdje curi – kažem.
On zabrinuto vrti glavom.
– Sad ćemo vidjeti šta je.
Skida poklopac sa šahta. Klekne, spušta ruku i zaviruje. Potom se odmiče. Osluškuje. Zna on ove cijevi bolje od svih koji su živjeli ovdje. Uvijek je bilo problema s vodom. Ledila bi zimi. Cijevi bi pucale. Bilo je kvarova, začepljenja i poplava. Mokrih podova i čarapa. U pola noći bi znao doći. I sad kad ovdje više niko ne stanuje, čim iskrsne neki problem, eto ti ga.
– Tu dole – prstom pokazuje u rupu.
Naginjem se, a on vadi alat iz torbe. Usput priča. Interesuje ga: gdje sam, šta sam, kako život … Kažem mu da je vremena malo. Teško se stiže. Ne bih ni jutros dolazila da nije ovog s vodom. Stari majstor razumije. Gleda u kuću. Pustoš se cijedi kroz raskriljene prozore.
– I vaša kuća prazna ostade.
Uzdiše. Sve se promijenilo. Njega godine sustigle, pa mu sve češće naumpadnu starine.
– Gledam te maloprije na prozoru i sjetim se Hanife. Isto je tako ona znala stajati. Sjećaš se ti nje?
Hanifa je moja pranana. Majka mog dede. Muž joj poginuo na dan oslobođenja. Dole na križanju kod slatkog ćošeta sustigla ga dva metka. Ne zna se ko i zašto je pucao, ali je njegova smrt ovjenčana zvijezdom na spomen ploči na Vracama, uz druge oslobodioce. A ona ostala sama s malom penzijom i sedmero djece.
– Hanifa je umrla prije mog rođenja. Njena je soba kasnije postala moja.
– Da, da – govori on. Sve češće mu se u glavi zgužvaju godine. Ali lica ne. Njih vrijeme ne dotiče. Hanifa je imala blage oči. Nasmijane usne. I glavu pod maramom, kao sve starice – Dobra žena bila. Tiha ko voda, al’ znala je ona svoje.
Vidim da će popravak trajati. Da on to natenane. Ruke mu se tresu. Dah mu zapinje i jutro odmiče. Neće kafu, kaže ne može. Tu smo gdje smo, pa mu pričam anegdotu koja se godinama vukla po kući. Snahe su voljele Hanifu. Uvijek im je držala stranu. Bila im zaštitnica i utjeha. Imala je taj svoj sobičak: uzan krevet, stolčić, dvokrilni ormar… I cijeli svijet zadjenut u prozor. Niko nije bolje od nje poznavao ljudske korake. Tih godina u kasarnu Jajce počeli su stizati vojnici iz cijele zemlje na služenje. Svaka je žena u mahali imala svoju simpatiju u uniformi. Kad bi začula bat njihovih čizama, Hanifa bi se brže-bolje pridigla, otvorila vrata i poimence dozivala snahe. Dok bi se one rumene u licu tiskale iza zavjese, ona bi s osmijehom ponavljala: ‘Eto vam. De ih malo gledajte’.
Smijemo se i nas dvoje. On zna tu priču. Kaže cijela mahala je to znala. Nije im bilo jasno.
– Moja mati i druge žene bi je upitale: Draga Hanifa, pa kako ti tako? Misliš li na svoje sinove? A ona bi se samo smijuljila u bradu, odmahivala rukom i govorila: Hajde bogati, a šta oni rade u čaršiji po cijele dane.
U neka sam doba ostavila majstora samog s cijevima. Hodala iz jedne u drugu sobu. Otvarala vitrine i ladice. Ničeg vrijednog tu više nema. I kako je moguće da ih nekad, u tolišnoj kući, živjelo petnaest. Kasnije su počeli odlaziti. Jedan po jedan sin, njihove porodice. Preduzeća su im dodijelila stanove u modernijim dijelovima grada. Dedo je mogao isto tako. Ali nije htio. Firma mu je onda odobrila kredit za popravku i proširenje kuće. Uvedena je voda. Napravljeno kupatilo. Renovirao je Hanifinu sobu, kupio nov namještaj – barem starost da joj lijepa bude. Ali nije potrajalo. Hanifa je umrla ujesen 1969.
Sišla sam niz stepenice kad me pozvao.
– Je li gotovo? – pitam.
– Uradio sam šta sam mogao. Vidjećemo dokle će.
Rekao je da je teško popravljati kad u osnovi cijevi nisu postavljene kako treba. Nisam znala kako da mu kažem da ih je on i postavljao, pa nisam rekla ništa. Pokupio je alat i zatvorio torbu. Ispratila sam ga do avlijskih vrata.
– A znaš li ti kako je Hanifa umrla?
Meni su rekli od moždanog udara, ali je majstor znao više. U noći joj je jako pozlilo. Dedo je u malu torbu pokupio nešto njenih stvari i odveo je u bolnicu. Ostavili je gore.
– Bila je subota. Majka me poslala u vašu kuću da pitam za Hanifu. Tvoj dedo otvorio vrata. Blijed. Oči su mu lutale. Pitam ga, kako je. I onda mi on ispriča… Svakog dana kad ode u bolnicu ona ga zaklinje svim na svijetu da je vrati kući. Da u svojoj sobi umre. Doktori ne daju, ali ona ne prestaje… Vodi me i vodi me… Na kraju doslovno pobjegne od nje. Ali njen ga glas prati.
– Pa šta je bilo? – pitam.
– Kaže on meni tad: ja ću nju danas dovest pa šta bude. Hajmo odmah, kažem mu. Upalim auto i nas dvojica put bolnice. Ulazimo na vrata. Krevet prazan. Sestra skida posteljinu, doktor prilazi, pruža mu ruku i kaže: primite moje saučešće. Umrla vam majka.
Gledam za njim. U ulicu kojom više ne prolazi vojska. Nema više ni kasarne. Samo te slabašne, staračke noge. Rekao mi je da ostanem još koji sat. Da budemo sigurni, da ne procuri opet. Tako da ništa od ovog dana. Otvaram vrata svoje sobe. Tipkam jednu po jednu poruku: otkazujem obaveze. Legnem u stari krevet. U daljini se čuje školsko zvono. Život rasprsnut u žamoru dječjih glasova. Razmišljam o Hanifi. Voljela bih da smo se znale. Šta bi rekla? Da li bi vjerovala u mene barem upola koliko ja cijelog života vjerujem u njenu dobrotu? Ova je kuća prazna. Umrli su i njeni sinovi i snahe. A ljudi kad umru, presele se u tebe. Nosiš ih kako i koliko možeš. Još malo pa ću krenuti. Zatvorit ću prozore i zaključati vrata. Do nekog novog kvara, neće me biti. Svoj ću život živjeti negdje drugdje. Ko zna kako i dokle. To se ne da domisliti, ali bih da na kraju ipak ovako bude: Da zidovi izdrže, pa kad dođe vrijeme da se vratim u Hanifinu sobu. Ako ne mognem sama, neka me donesu. Otvore prozor. Polože me na krevet i ostave. Kad puhne vjetar da tu na miru umrem za nas obje.
Autorica: Lejla Kalamujić