Kad sam u Bosni napunila dvadeset godina, u mojoj sobi je bilo tek sedam popodne. Nekoliko čestitki od ljudi koji ne mare za vremenske zone nisu me lansirale u odraslost. Onda se moj sat iz 23:59 prebacio u 00:00 i odjednom sam počela drugačije osjećati stvari.
Odjednom, moje lice se razvuklo pa zateglo. Negdje duboko pod kožom, na čelu, iznad lijevog oka se počela stvarati bora koja će se pokazati tek za nekoliko godina. Vrat se istegnuo i naježio, uši izoštrile. Negdje u beskraju kose, korijen neke deset hiljadite dlake postao je sijed. Ožiljak od bubuljice na lijevom ramenu skoro da je u potpunosti nestao. Koža se osušila, oljuštila, pa zategnula i zauzela oblik koji će čuvati narednih nekoliko mjeseci. Zanoktice na svim prstima, osim na malom desne i kažiprstu lijeve ruke, postale su dublje, krvavije i bolnije. Sav svoj nemir, tugu, zbunjenost mogla sam osjetiti pod vrhovima jagodica.
*
Sanjala sam kako me nečije duge ruke grle i grle i grle. San je trajao čitavu noć. Nije bio jedan od onih lažnih dugih, a u stvarnosti kratkih snova. Sinoć, kao da je svaka minuta bila tačno jednaka minuti preko dana. Probudila sam se i osjetila kako mi čitava lijeva strana tijela bridi. Nikad ne spavam samo na jednoj strani. Sva sam se ukočila. Već sedamdeset i sedam dana me niko nije zagrlio.
*
Kad sam imala petnaest godina, napisala sam pismo za sebe dvadesetpetogodišnjakinju. Nekoliko prvih trenutaka dvadesetgodišnjaštva, jedino o čemu mogu da mislim je kako sam sada samo pet godina daleko od tog pisma. Pokušavam se sjetiti šta sam napisala u njemu. Rodbina i mamini i tatini prijatelji su uvijek govorili da sam bila pametna i dosjetljiva djevojčica. Govorili su i da to ne govore samo zato što su rodbina i mamini i tatini prijatelji. Ali gledajući na sebe od prije nekoliko godina, ne mogu zamisliti da sam stvarno mislila i razmišljala.
Ustvari, uopšte se ne sjećam da sam bila osoba koja osjeća i razmišlja prije početka srednje škole. Ne sjećam se ničega. Mogu prepoznati svoj rukopis u starim dnevnicima i crtežima. Mogu se i natjerati da povjerujem da sam stvarno uradila nešto zanimljivo, ali mi ništa ne može okinuti niz sjećanja.
(Ustvari, ponekad se samo sjetim riječi lizena. Nekad dok šetam, dok čitam, dok jedem, dok perem zube. Čak više ni ne znam tačno šta su lizene, možda one vertikalne ispupčine na fasadama, možda sam za njih čula na likovnom, možda je to neki znak da sam trebala studirati arhitekturu.)
Nekad u tom neznanju oformila se nervoza oko shvatanja da je svijet savršeno postojao prije mene, i da će savršeno postojati poslije mene. Nekad sam pogledala onaj video koji malog čičaglišu uporedi sa beskrajem planete Zemlje, pa svih planeta Sunčevog sistema, pa Sunca, pa drugih zvijezda, pa drugih galaksija, pa drugih galaksija tih drugih galaksija. Nekad sam mislila kako ima više smisla da će čitav beskraj u mom mozgu nestati, nego da će se formirati u drugu dušu i živjeti ugodni beskrajni život na nebesima. Otkad to znam, ne dišem dobro. Tek kada slučajno udahnem duboko, osjetim da uopšte nisam disala do tada.
*
Skoro da sam ponovo zaspala, kad odjednom, u mozgu se rodi najgenijalnija ideja. Tijelo nastavlja da leži mirno. Oči nastavljaju da žmire čvrsto. Mozak pršti, sija, buni. Nešto govori da ću se sigurno sjećati i sutra. Da ne mogu nešto takvo zaboraviti. Nešto glasnije štipa i podsjeća na sve izgubljene genijalnosti. Tijelo odjednom skače, ruke se protežu, oči osljepljuju od jačine svjetlosti ekrana. Prsti žure prema tastaturi. I onda, od moždanih vijuga do vrhova prstiju, od jagodica do tastature – ideja je nestala. Najgenijalnije misli, odjednom ispodprosječne rečenice. I kako onda da ikad pišem. Kad je neko moje najposebnije misli već pomislio. Već napisao. Napisao i da je neko već napisao. I onda tačno napisao i ovo i ovo i ovo.
*
Nešto stalno vrišti u glavi. Neki glasovi stalno pričaju. Gledaju me sa svih strana: koliko pravo sjedim, kako pričam, kako moje misli izgledaju nekome drugome. Tako sam umorna od svih misli. I kada spavam, mislim, i kada ne mislim, brinem, i kada brinem, trnem, i kada ne trnem, zujim i kada zujim, ne dišem i kada dišem – to je tako rijetko.
Jedva čekam da napunim dvadeset i pet, pa da mi dvadesetogodišnje misli budu šega.
A u međuvremenu, budim se
dan sedamdeset osmi
bez zagrljaja.
Autorica: Hana Huskić