Čitajući nedavno još jedan u nizu tekstova o odnosu feminizma i majčinstva, naiđoh na simpatično poređenje da se oni jedno prema drugome još uvijek odnose kao zavađene sestre: rijetko se sreću, osim na velikim porodičnim okupljanjima, ne razgovaraju ako ne moraju i uglavnom jedna od druge okreću glavu.
Postoji, dakako, čitav niz feministkinja (u nas su hvale vrijedni napori Ane Vilenice koja je ispisala sjajne redove o odnosu majčinstva, kapitalizma i roda, a kao urednica potpisuje i odličan zbornik[1]) koje izbor žene da bude majka pokušavaju depatrijarhalizirati i govoriti o iskustvu trudnoće, poroda i majčinstva izvan nametnutih društvenih pritisaka i očekivanja.
Malo je koji period u životu žene toliko orođen od nje same kao trudnoća. Kako raste njen trbuh, tako njeno tijelo postaje sve više predmetom društvene svojine, „briga“ za djetetom koje raste u njoj postaje „briga“ cijele zajednice. Poglavar zajednice, uz religijskog vođu u naoko sekularnim društvima poput našeg, svakako je kapitalizam koji decenijama medijski reprezentira i komunicira sliku trudnoće kao blaženog stanja, a buduće ili trenutne majke (osim kada joj prodaje tensilene i slične anksiolitike) kao vesele, smirene i nasmijane žene koje piju mnogo vode i jedu svježe voće.
Svaka trudnoća koja iskače iz zadane slike, ona koja se dešava u tijelu neudate žene, žene bez partnera koja dijete želi odgajati sama, u tijelu neheteroseksualne žene ili trans muškarca, nevidljiva je na jednak način kao što je nevidljivo i majčinstvo do kojeg se došlo na načine drugačije od biološkog produženja vrste zajedničkim radom partnericine jajne ćelije i partnerovog sjemena (bez izvanjske liječničke intervencije).
Okušavši se u dva, društvu toliko različita, iskustva postajanja majkom, utvrdila sam tri osnovna obrasca mobilisanja (a zašto ne i manipulisanja) žena da dobiju biološke nasljednike i nasljednice: produženje vrste, ispunjavanje prirodne uloge koja ženu čini ženom i, na koncu, investiranje u mirno i situirano starenje. Radi se, naravno, o klasičnim ideološkim zamkama gdje se roditeljstvo skreće u domen isključivo privatne (ergo ženske) sfere, a ona javna, društvena, politička oslobađa se odgovornosti.
U slučaju da postajete majka na „drugačije“ načine (u mom se slučaju radilo o posvojenju), ovi su obrasci unekoliko drugačiji. Prije svega, usvajanjem djeteta koje je neko već donio na svijet, ja ne produžavam vlastitu vrstu, a uz to svjesno pristajem i na rizike da me dijete koje primam pod svoj krov ubije na spavanju zahvaljujući svom lošem genetskom materijalu ili da se, za dvadeset-trideset godina, baš kad bi, da je biološko, trebalo da mi prinese famoznu čašu vode dok ležim nepokretna, oda u kriminal, alkohol i teške droge.
Šalu na stranu, ako se uopšte i može govoriti o šali, teror gena i glorifikacija genetskog materijala koje se smućka u tijelu žene dio su već pominjanih i prepoznatih ideoloških zamki. Ostavljanjem mogućnosti da žena izabere da li će dijete roditi ili do njega doći na druge načine zapravo joj se daje mogućnost ne samo da sama donese odluku o vlastitom tijelu već, u slučaju da se na posvojenje odluči sama ili sa partnericom, i da potpuno skrajne svetu nuklearnu heteropatrijarhalnu porodicu. Kada se svemu tome doda i pitanje miješanja „nečistog“ genetskog materijala jasno nam je zašto propagatori etno(mono)nacionalističke demografske obnove rado govore o svetosti gena u kontekstu produženja vrste.
Budući da, dakle, s prvim djetetom nisam produžila vlastitu lozu, mogla sam slobodno upisati prvi minus u svoju roditeljsku knjižicu, a odmah potom i onaj drugi: nisam, naime, ispunila zadatu biološku funkciju i u svom tijelu iznijela novi život.
Zanima li me, na nivou iskustva, kako je kad u tebi raste malo biće, kad počne da se miče, štuca, diše, kad pomjera dijafragmu i unutrašnje organe i brćka se u plodnoj vodi, pitale su me, s raznih strana.
Zasigurno, da, glasio je moj odgovor, ali me jednako toliko zanima i sve ono o čemu sam kasnije, postavši majka i biološkog djeteta, na sav glas govorila, od mistifikacije trudnog ženskog tijela do depersonalizacije majke, naročito netom nakon poroda.
Trudnoća mi jeste otkrivala nova iskustva svakog dana. Kako je A. K. Summers, queerfeministkinja i butch lezbejka, rekla, ona se zaista može posmatrati kao devetomjesečni drag, novi identitet vlastitog tijela. No, nije da bih se u cijeli taj projekat upuštala iz radoznalosti i samo zato jer moje tijelo to može. Kako je simpatično primijetila jedna feministkinja: znam i da moje noge svašta mogu, pa ne gorim od želje da ih forsiram da istrče 400 metara s preponama.
Na koncu, budući neostvarena na prva dva plana, nadala sam se da kao majka posvojenog djeteta imam barem tu jednu dodirnu tačku s biološkim majkama: zalog za starost (jer zašto bi o tome svojim penzionim i zdravstvenim fondovima i sistemima socijalne zaštite skrbio državni aparat, kad mogu djeca, lično).
E, tu se otvorilo jedno novo, meni dotad nepoznato polje, uz zalog za starost (ukoliko, naravno, genetika ne zakaže), s posvojenim djetetom sam dobila i zalog za onozemaljski život, kao da sam se u čin posvojenja i postajanja majkom nebiološkom djetetu upuštala samo kako bih si osigurala prečicu za džennetske vrtove.
No, taj nenadani plus koji sam osvojila, ipak je vrlo brzo pao u zaborav, kada su se, četiri godine kasnije, uz neviđen tresak sudarila moja dva iskustva puta do majčinstva: kada sam zatrudnila s drugim djetetom.
Na roditeljstvo na koje se dolazi izvannormativnim načinima ako se i gleda, rasvijetlit će mi moje iskustvo, gleda se tek kao na posljednju mogućnost, očajnički vapaj žene da postane majkom, čak i kad to ne može učiniti na normativnije načine, oslanjajući se na svoje „prirodne zadatosti“.
„Stigao je Božiji dar“, „Nije li ovo čudo“, „E, ovo je željeno“, „Ovo je, Lamija, pravo majčinstvo“, „A nisi li malo i požurila s usvojenjem?“ – samo su neke od rečenica koje su mi upućivale mahom zdravstvene radnice, nakon što bih obznanila da porod jeste prvi, ali je dijete – drugo.
Ništa od toga ne znači da su moja reproduktivna, radna i ljudska prava opcionalna, naprotiv, nijedan od načina bivanja i postajanja majkom ne oslobađa državu da mi osigura adekvatne sisteme zaštite.
Moji su izbori da budem majka oba puta načinjeni svjesno i promišljeno. Majka sam željela biti, što ne znači da nisam propitivala svaki korak. Iskustvo majčinstva važno je i prekrasno, ali je moje koliko i drugi izbori koje u životu načinimo, od profesionalnih, do partnerskih.
To i dalje ne znači da je moj put do prvog djeteta birokratski, dočim je drugi prirodni, ne znači da to što sam jednom bila trudna podrazumijeva da se moja trudnoća da instrumentalizirati u desničarskoj proliferskojpropagandi: to što taj put nisam, ne znači da nemam izbor da koji drugi put abortiram ukoliko to želim.
Ništa od toga ne znači da su moja reproduktivna, radna i ljudska prava opcionalna, naprotiv, nijedan od načina bivanja i postajanja majkom ne oslobađa državu da mi osigura adekvatne sisteme zaštite. Samo neke predlaže u svom tekstu feministkinja Ankica Čakardić propitujući libertarijansku zamku slobodnog izbora žene da bude majka: puna rodiljno-roditeljska prava, trajnu zaposlenost, rasterećenje od kućanskog rada, dostupnu kvalitetnu hranu, javno osigurano žensko reproduktivno zdravlje, javno osiguranu njegu djece itd.
Možda ne istovjetna, ali u mnogo čemu slična iskustva svojih nevidljivih trudnoća i iskustava majčinstva s čitateljkama Bone podijelile su još četiri žene iz Bosne i Hercegovine propitujući za feminizam važne teme poput tijela, roda, granica tjelesnog integriteta, ljubavi i (ženske) solidarnosti.
Mada su s nama podijelile svoja iskustva, probleme, nedoumice i (ne)razumijevanja, sve su sagovornice ipak duboko svjesne da same spadaju u red najprivilegovanijih članica društva, te da njihovo iskustvo nije najreprezentativnije u širem kontekstu.
Ovdje nisu prenesena iskustva onih žena koje ne mogu priuštiti pelene i osnovnu opremu za dijete, koje se, iz gole egzistencije, sedam dana nakon poroda vraćaju na posao, koje svojoj djeci ne mogu pružiti ono najbolje, jer nemaju od čega, a uz sve su to pod stalnim pritiskom i stigmatizira ih se kao loše majke zbog ekonomske potlačenosti koju trpe. No, to nikako ne znači da je svjesna namjera autorskog dvojca i naših sagovornica njihova iskustva svjesno skrajnuti ili zanemariti.
Aida
& Ester
„Prvo šok. Definitivno prvo šok i osjećaj da život staje. Potom su se na neki čudan način prepleli osjećaj samoće, jer nemate stvarne i sistemske grupe podrške, sa osjećajem ponosa, solidarnosti i sestrinstva s drugim trudnicama.“
Ovim riječima iskustvo trudnoće opisuje Aida Spahić, majka jednogodišnje Ester, navodeći da kao društvo ne posvećujemo dovoljno prostora tome da izuzetno važno iskustvo, svojevrsna trauma koja ženu promijeni i obilježi, bude ugodnije i lakše. Ako je tokom trudnoće i gajila bilo kakve iluzije, sam čin poroda za Aidu je bio, kako kaže, ogroman šok.
„To je zaista najbrutalnije suočavanje s realnošću. Sve što je do juče mirisalo na bijelo i čisto, svi oni trenuci u kojima mi krečimo sobicu i montiramo krevetić, ostaju negdje drugo i najednom sve miriše na bolnicu u kojoj ti se cijelo vrijeme daje do znanja da ni ti, ni tvoje dijete, ni tvoje tijelo niste ništa posebno, naprotiv, ako ti se trudnoća ne vodi kao rizična i nemaš nikakve, uslovno govoreći, poteškoće, tim si još nebitnija.“
Uz ovo iskustvo, Aida ističe nešto što pamti kao najtraumatičniji momenat vezan uz sam porod, a to je njegova ogromna invazivnost po ženu.
„Vi, dok se porod priprema, a u mom je slučaju to trajalo satima, imate konstantan osjećaj potpunog gubljenja vlastitog tjelesnog integriteta. Konstantno neko njime gospodari, dolazi, prilazi, način na koji se mjeri ta famozna otvorenost žene kako bi se znalo koliko je blizu sam čin poroda jako je invazivan, a vi nekako niste na to pripremljene, niti vam se u trenutku dok vam se nad tijelom interveniše uopšte govori šta vam se radi. Ja nikad nisam imala strah od bolnice, ali sam se retraumatizirala na prvom pregledu nakon poroda. Mislim da sam tek nakon šest do osam mjeseci počela ponovo osjećati svoje tijelo, a osjećaj kontrole i ugode u njemu steći ću tek s povratkom menstruacije.“
S kćerkom je, kaže, od početka razvila odnos bliskosti i njihov međusobni kontakt nikad nije dovodila u pitanje. No, osjećala je, naročito u trenucima netom nakon izlaska iz bolnice, osjećaj potpune depersonalizacije žene.
„Kako je beba stigla, ona postaje fokus, prati se njeno stanje, njen napredak, postavljaju se silna pitanja da li je jela, spavala, plakala. Jedine osobe koje su zaista postavljale pitanja i brinule kako sam ja, kako se osjećam, da li sam tužna, uplašena, kako sam fizički, da li sam krvarila, spavala, plakala, jesu moj partner i moja sestra. I meni je jasno da to zapravo i nije samo, da sam u svojoj poziciji bila višestruko privilegirana.“
Vi, dok se porod priprema, a u mom je slučaju to trajalo satima, imate konstantan osjećaj potpunog gubljenja vlastitog tjelesnog integriteta. Konstantno neko njime gospodari, dolazi, prilazi, način na koji se mjeri ta famozna otvorenost žene kako bi se znalo koliko je blizu sam čin poroda jako je invazivan, a vi nekako niste na to pripremljene, niti vam se u trenutku dok vam se nad tijelom interveniše uopšte govori šta vam se radi. Ja nikad nisam imala strah od bolnice, ali sam se retraumatizirala na prvom pregledu nakon poroda.
Upravo zato što je svjesna vlastitih privilegija, Aida je znala da je situacija u koju je beba došla prilično sređena, partnerstvo je zdravo, radi se o situiranoj zajednici.
„Utoliko mi je bilo jasnije kad sam vidjela koliko je meni teško i koliko karika u lancu nedostaje, kako stvari tek mogu biti složene za žene koje se nalaze u daleko nepovoljnijim pozicijama: i materijalno, klasno, bez podrške u porodici, same, još ako su žrtve bilo kakvog obiteljskog nasilja… Zato je zaista cijeli sistem skrbi o majci, od obavezne psihoterapije do niza besplatnih socijalnih programa, nužan i presudan za zdravlje zajednice.“
Uz smijeh, na kraju našeg razgovora, dok Ester pokazuje prvi ovogodišnji snijeg, dodaje kako za kompleksna pitanja majčinstva nije imala interes dok sama nije postala majkom i da s ove tačke gledišta misli kako feministička teorija ovu važnu temu ipak nedovoljno često delegira na stol.
Indiana
& Adi i Jan
„U jednom sam trenutku shvatila da sam zapravo postala profesionalna pacijentica. Da sam već sedam godina profesionalna pacijentica! Ili idem na tretmane, ili sam na terapijama spremajući se za njih ili izučavam i istražujem. Naručivala sam časopise na engleskom, stručne, čitala sve što se da naći, jer su me naši medicinski stručnjaci prisilili na to da o neplodnosti i vantjelesnoj oplodnji moram naučiti sama i naučiti više od njih, jer mi drugačije niko, a naročito država, pomoći neće.“
Ovako o svom sedmogodišnjem putu do biološkog potomstva, danas četverogodišnjih blizanaca Adija i Jana, priča Indiana Husić-Šabanović.
Da od države ne može očekivati pomoć u liječenju neplodnosti jasno je i samom činjenicom da Bosna i Hercegovina još uvijek nema usvojen zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji.
„Mi zakon nemamo, on iz različitih vrsta pritisaka uvijek biva oboren na nekoj instanci. Interesantno je da se to uvijek dešava kada se radi o regulisanju stvari koje se tiču tijela žene. Pratimo evo razne manipulacije oko pritisaka o pravu na izbor i pokušaju zabrane abortusa. Mislim da su slične vrste pritisaka i ovdje u pitanju. Mi smo nakon pet inseminacija krenuli u procese vantjelesne oplodnje, to su zahvati izuzetno skupi i jako invazivni, oni iscrpljuju tijelo žene. Ja sam ih prošla pet. Ukupno, sa inseminacijom, to je deset tretmana, vađenja jajnih ćelija, pravljenja embrija, embriotransfera… I onda prolazite sve to, sedam godina radite na tome, dižete kredite, a patrijarhat vas uporno gleda kao da morate da mu se izvinete što niste dovoljno dobre.“
Indiana kaže da sama nije lično iskusila to u porodici, ali da su mnoge njene prijateljice sličnog iskustva bivale žrtve stigmatizacije i da su i danas, bez obzira da li se radi o urbanim ili ruralnim sredinama, česti stavovi da je neplodnost uvijek ženski problem i da se s prezirom gleda na ženu koja ne može roditi dijete.
„Neplodnost je uvijek bolest oba partnera. I bez obzira ko bio njenim uzročnikom, cijeli je proces opet usmjeren ka ženskom tijelu, žena je ta koja trpi bolove, moguće posljedice. No, ako ja pristajem na to, ako ja dozvoljavam da se to vrši nad mojim tijelom, ako partner i ja pristajemo na to sve iz želje za djecom, jer mislimo da vrijedi, onda je to naša stvar, i nema potrebe da se ikom izvinjavam. A u današnjem društvu, vi stalno imate potrebu da se izvinjavate. Izvinite, eto, jer nisam dovoljno dobro, izvinite, mi smo malo neplodni, izvinite, mi bismo da nam djeca govore, pa ne bismo baš da čekamo na logopedski tretman godinu dana. Mi ne tražimo sažaljenje, ali želimo prava na liječenje. Ili barem minimum zakonske regulative.“
Indiana se ne samo za izglasavanje zakona, već i za sistemsku podršku, kako psihološku, tako i pravnu i savjetodavnu ženama i parovima koji se žele podvrgnuti medicinski potpomognutoj oplodnji, namjerava boriti i kroz udruženje u povoju.
„Malo sam obustavila aktivizam, mada je Fertilitas bio pred osnivanje i dok nisam imala dječake. No, kada su oni stigli (jednog petka trinaestog!), stavila sam malo aktivizam na čekanje, no, sad bih mu se opet vratila, jer tolike žene trebaju pomoć da shvate da nije do njih, da je uredu ne moći zatrudnjeti, da je uredu i da odustanu i da nemaju hrabrosti, da je sve uredu, dok znaju da je odluka njihova, a ne rezultat bilo čijeg pritiska. Za to se želim boriti u Fetilitasu. Da svrgnemo stigmu, razbijemo predrasude i dobijemo zakonsku regulativu, jer puna su nam usta djece, a ona u slučaju neplodnosti bivaju privilegijom bogatih: ništa od troškova ne snosi zavod za zdravstveno osiguranje. Nekad, 2009. godine, moj suprug i ja smo saznali da možemo preko Zavoda dobiti novac za dva postupka izvantjelesne oplodnje. No, sreća je kratko trajala – ubrzo potom otkrivamo klauzulu koja kaže – jedino ukoliko se radi o osobama sa invaliditetom. Neplodnost, kao bolest, nije dovoljna. Tada smo shvatili da smo u tome sami. Da neko drugi ne bude sam, treba da se borimo, da dobijemo tu bitku.“
Dok guli mandarine blizancima i bori se da Jan koji ih u slast jede ostavi malo i Adiju, dodaje kako joj je drago da je o ovoj temi prvi put progovorila za jedan feministički časopis.
„Postoji veliko nerazumijevanje ili bolje reći neznanje, needuciranost. Nisam jednom čula čuđenje kad se izjasnim kao feministica. Žene me otvoreno pitaju kako se ja, žena koja sedam godina biva spremna na sve da bi postala majka, mogu zvati feministkinjom. Do čega je taj navodni razdor između feminizma i majčinstva, ja ne znam, ali nipošto ne mislim da se radi o suprotstavljenim pozicijama.“
Alina
& Borna
Sina Bornu Alina je rodila u Sarajevu prije osam godina. Za sam porod spremala se s partnerom, izabrali su muziku, donijeli svoju playlistu, ali se, kako kaže, sve završilo potpuno pogrešno, temperatura vode je pala, beba koja se spustila u kanal naglo se, zbog zime, povukla, i prebačena je u klasičnu rađaonu.
„A Erykah Badu nastavila je da svira…“, dodaje, sad kroz smijeh, no, tada joj nije bilo do njega.
„Nevolja je što ja volim imati stvari pod kontrolom. Na porodu, stvari definitivno nisu u kontroli žene, ona objektivizacija koju osjećate još dok ste trudne nastavlja se i kasnije dok donosite dijete na svijet. No, jedina stvar za koju sam zaista sigurna je da tokom cijelog procesa odgoja, od ranog uzrasta, nisam podlegla pritiscima i očekivanjima okoline. Sve smo, nekako, otkrivali u komunikaciji sa njim, većina interesa koje on ima u potpunom su raskoraku sa interesima vršnjaka, jedva se nekako, nedavno, prisilio da skuplja sličice fudbalera da bi imao minimum interakcije s djecom u razredu, pa ni tu ne može da zapamti da se zovu sličice, već ih zove karticama.“
Uz smijeh kojem se (na svoj račun!) pridružuje i sin, Alina dodaje da je zapravo njegovanje njegove individualnosti jedna od osnovnih agendi njenog odgoja. Tome dodaje i razvoj empatije i solidarnosti, ali i ostavljanje sebi dovoljno prostora slobode.
„Jako je važno da o tome pričamo. Bojim se da s mladim majkama niko ne razgovara kako bi im skinuo to vječno breme krivice koje titra nad njima: da im neko kaže da imaju pravo izaći vani, otići na koncert, ne dojiti, prespavati čas plesa…“
No, dodaje, kako je svjesna da priča, čak i kad nudi rješenja, u okvirima vlastite privilegije.
„Neke žene žive ispod granica teškog siromaštva, borba za goli život im ne omogućava da koriste porodiljni dopust; u tom je slučaju, naravno, nemoguće govoriti o izlascima vani ili odlascima na koncerte.“
„Moraju“, dodaje u nastavku, „postojati sistemi zaštite, ozbiljni sistemi socijalne brige i podrške za koje se valja boriti sve dok si ne uzmemo resurse koje sve zaslužujemo, a to zasigurno nisi otkazi sa stomakom do zuba, ginekolog iz vlastitog džepa i smanjenje porodiljnog dopusta na šest mjeseci…“
Na kraju našeg razgovora Alina dodaje kako se sjeća jednog teksta o neplaćenom kućanskom radu u kojem je pročitala misao koja joj se svidjela: da jedini neplaćeni rad treba biti revolucionarni rad, ali da to podrazumijeva i odgoj svjesne djece.
„Iskreno se nadam da svakodnevno izvodim malu revoluciju. I da nisam sama.“
Selma
& Asija
„Sve te podsjeća. Podsjeća te tvoj ožiljak, podsjeća te svaka djevojčica od osam godina, podsjeća te dijete tvoje prijateljice s kojom si skupa bila trudna, podsjećaju te datumi. Kad ti kažu da će vremenom biti lakše, lažu te, ali ljudi ne znaju šta bi ti rekli. Nije mi se jednom dešavalo da u svom bolu tješim druge, da vadim maramicu iz svoje torbe, a imala sam ih na tone, i pružam je uplakanim poznanicima.“
Ovako priču o djetetu kojeg je izgubila usljed komplikacije na porodu priča Selma Karić, danas majka četverogodišnje Asije.
Mada su je nakon njenog gubitka prijatelji i porodica tješili i pokušavali pomoći, ističe koliko je ženi u tim trenucima važna stručna pomoć.
Strašno. Jako me pogodio taj nemar zdravstvenih radnika
„Ja sam imala sreće da imam divnu psihoterapeutkinju, ona je radila sa mnom suočavanje sa posttraumatskim stresom, hrabrila me. Bila sam jako tužna, ali ne i depresivna. Nisam nijednog trena izgubila vjeru, nije mi postalo besmisleno, ni moj život, ni partnerstvo. Ali tuga je bila ogromna. Liječila sam je pisanjem, ono je zaista imalo terapijski učinak na mene. Mnogo sam šetala. I plakala. Imala sam rituale, izađem na Vilsonovo, stavim sunčane i plačem. Hodam i plačem. Onda sam u jednom trenutku uhvatila sebe kako i nemam potrebu da se skrivam. Zaista, zašto je sramota pući? Ne biti dobro? Reći da nisi dobro. Ja sam imala urednu trudnoću do 41. sedmice, izgubila sam bebu na porodu, ja sam jedva ostala živa, naravno da nisam bila dobro!“
Periodi nakon gubitka djeteta, a prije podvrgavanja medicinski potpomognutoj oplodnji iz koje će dobiti kćerkicu Asiju, za Selmu su bili ispunjeni konstantnim propitivanjem koncepta majčinstva.
„Na ženi je stalni pritisak. U mom su slučaju ljudi imali razumijevanja, pa nakon našeg gubitka nisu upadali sa onim strašnim pitanjima Ima li novine,ali osjeti se to u pogledu. Ja sam dijete silno željela. I uživam u majčinstvu. Ali sam vodila te duge razgovore sa sobom. Okej, moram li biti majka? Radim li to zbog pritiska sredine? Onda sam shvatila, ne, ne moram. Ali želim. I teško je, jako je teško biti mama, nije kao na reklamama. Ali još je teže ne biti, ako želiš.“
Prvo suočavanje s traumom kroz koju je prošla, Selma je imala deset dana nakon gubitka djeteta, na dan otpusta iz bolnice.
„Strašno. Jako me pogodio taj nemar zdravstvenih radnika. Ja sam na tom odjelu ležala sama. Jedino meni se desio taj scenarij. A oni mene otpuštaju iz bolnice u isto vrijeme kad se otpušta cijeli odjel, sve žene koje su rodile svoju djecu. I sve one izlaze s korpom, a ja izlazim s torbom. Ja zaista ne razumijem, zar žena kojoj se to desi ne bi trebala imati odvojen tretman, zar ne bi i taj odjel trebao biti izoliraniji, ja sam deset dana ležala odmah pokraj sale u kojoj su žene rađale na carski rez. U tih deset dana, tu se porodilo pedesetak žena. Pedeset puta ja osluškujem, pedeset puta odahnem kad čujem da proplače. Živo je! Nečija je beba živa!“
Dok briše suze, Selma dodaje kako zapravo treba tako malo da bi se žena osjetila kao osoba, ne kao stroj.
„Ne radi se o pojedincima, već o sistemu. S pojedincima sam imala sjajno iskustvo, doktor koji me porađao prvi put je toliko energije uložio da mi spasi život, on je, na koncu, na svijet donio i moju Asiju i rekao da sam mu ja i najteži, i najljepši trenutak u karijeri. Ali ne može sve biti na pojedinačnoj inicijativi. Mi nekako majčinstvu pristupamo kao da se sve to podrazumijeva. Kao da te žene nisu ljudi.“
Dok Asija rastvara dječiji kišobran na sred sobe i kikoće se pod njim, Selma prepričava tretman potpomognute oplodnje, jedini kroz koji je prošla, budući da se nakon prvog embriotransfera dva embrija jedan odmah primio.
„Evo ga, to je taj, najjači embrij“ – smije se i pokazuje na djevojčicu – „I oduvijek smo znali da će se zvati Asija, jer to znači liječnica, ona koja liječi.“
Autorica: Lamija Begagić
Fotografija: Bojan Hadžiabdić
[1] Ana Vilenica (prir.): Postajanje majkom u vreme neoliberalnog kapitalizma, UZ)BU))NA))), Beograd, 2013.