Goran Samardžić, suvlasnik izdavačke kuće Buybook, poslao je poruke Jeleni Kalinić, naučnici i autorki bloga Quantum of Science, u kojima nudi da joj izmuze “malo onog u fildžan” i zaledi za trenutak kada ona odluči postati majka. Poruke su došle nakon diskusije na Facebooku u kojima je Samardžić insinuirao da žene postaju potpuna bića kroz majčinstvo. Jelena Kalinić je skupila poruke i objavila ih na Twitteru, što je uzrokovalo val javnih reakcija i osudu Samardžića, ali i njegovog biznisa. Samardžić je isti dan na svom Facebook profilu objavio “izvinjenje” u kojem se između ostalog izvinio jer je o njemu “kreirano mišljenje kao o seksisti”, te jer je “uvrijedio feminističke i LGBT aktiviste/ce”. Izvinjenje nije sadržavalo detalje iz prepiske, niti cijelog incidenta, koji je okarakterisan kao “nepromišljeni komentar.” Buybook je na svojoj stranici pratio ovu strategiju, ogradivši se od “nepromišljenih izjava”. Polovičnost i površnost izvinjenja i pokušaji predstavljanja poruka kao manjeg lapsusa izazvali su reakcije na oba posta. Spisateljica Lejla Kalamujić i novinar Dragan Bursać raskinuli su ugovore sa Buybookom. Onda je izdavačka kuća na društvene mreže postavila slike sa novih događaja, a Samardžić je deaktivirao svoj korisnički nalog na Facebooku. Strategija sve po starom nije uspjela, priča nije nestala. Uslijedilo je nekoliko novinarskih tekstova o incidentu, objavljenih pretežno van mainstream medija, koji su ipak uspjeli doći do poprilično široke publike, zahvaljujući društvenim mrežama (Tijana Cvjetićanin je uradila detaljnu analizu događaja i do sada objavljenih tekstova o incidentu na raskrinkavanje.ba). Potom još komentara. Deset dana kasnije Goran Samardžić se izvinio drugi put.
Drugo izvinjenje je kraće, na prvo čitanje manje problematično no prvo, te ja proizvelo pozitivnije reakcije i generalno odobravanje jer je Samardžić “preuzeo odgovornost za svoje postupke”. Također je preneseno u Oslobođenju, iako se prethodno u toj novini nije izvještavalo o slučaju. Tako je čin “preuzimanja odgovornosti” dobio znatno više publiciteta nego sama djela. Samardžićevi pokušaji izvinjenja i javne reakcije zaslužuju detaljniju analizu, jer ukazuju na širi problem dominantne verzije feminizma koji valorizira individualnu odgovornost, individualni izbor i tokenističke intervencije, a prešućuje činjenicu da tlačenje i izrabljivanje žena nije incident na nivou greške pojedinca, već temeljni odnos moći na kojem počiva čitavo društvo.
Samardžić počinje tvrdnjom da najbolje saznamo “koliko smo seksističko društvo” na vlastitom primjeru, “misleći da je šala ono što je ozbiljna uvreda”. Možda muškarci tako misle. Žene iskuse koliko smo seksistično društvo kada nas kao male počnu učiti da braći i očevima podgrijavamo hranu i peremo; kada nas počnu seksualizirati u osnovnoj školi; kada nam počnu govoriti da smo manje logične, manje sposobne, kad nas manje plate za isti rad; kad nam kažu da je rintanje za druge naša prirodna zadaća. Suočavamo se sa seksizmom u tramvajima i na ulicama; izjeda nas u odnosima; napada nas u kafanama, na dernecima, u sobama i u parkovima, ostavlja modrice i uči nas da noću idemo samo osvijetljenim ulicama sa ključevima u šakama. Većina žena nema luksuz da se sa seksizmom ne suoči, jer to ne želi, većina nema luksuz da izabere da ne vidi i ne čuje, ili da izabere sa koliko seksizma može da se izbori. Za žene, u društvu koje počiva na valorizaciji toksičnog maskuliniteta, militarizacije i nasilja, ne postoji prostor koji je siguran i izolovan od seksizma. Većina žena nema izbora kako i kada će saznati za oštricu seksizma. Sa druge strane, muškarci ne saznaju, jer ne žele da znaju; ne saznaju jer ne pitaju, jer ne slušaju, jer ne čitaju; jer kada im se skrene pažnja na problematično ponašanje imaju potrebu da se prisjete ljubavi prema svojoj majci, svih žena koje “poštuju kao osobe”, te ženskih ljudskih prava koja zagovaraju u pauzama od seksizma.
Ideja da se dubina seksizma u društvu spoznaje tek kada vas neko javno prekori zbog seksističnog ponašanja je problematična, jer podrazumijeva da muškarci mogu otkriti empatiju i solidarnost tek kada seksizam ima posljedice po njih kao pojedince: da mogu shvatiti da je pogrešno tući svoju partnericu tek kad ih za to uhapse, ili da je pogrešno skinuti kondom tokom seksa tek kad ih neko optuži za silovanje. Takva logika implicira da su postupci kvalitativno određeni posljedicama, što je problem, jer u patrijarhalnom društvu posljedice izostaju i kasne, a reakcija često nema. Izostanak reakcije ne mijenja pogrešnost samog čina. Samardžićeva “šala” bi bila uvreda i da Jelena Kalinić nije objavila poruke. Nije prihvatljivo tvrditi da se svijest o sopstvenom seksizmu najbolje gradi kroz reakcije žrtava.
Samardžić post nastavlja izvinjenjem Jeleni Kalinić, te “cjelokupnoj javnosti zbog seksizma”. Nije baš jasno na koji se ovdje tačno seksizam misli – na poruke i komentare? Na prethodno izvinjenje koje je samo po sebi bilo problematično? Na akumulaciju seksizma koji je ispoljio tokom svog životnog vijeka? Prvo, zašto je izvinjenje upućeno javnosti, a ne Jeleni Kalinić direktno? Osim ako cilj nije sačuvati sopstveni ugled i izbjeći financijske posljedice, upitna je funkcija drugog izvinjenja (pogotovo jer je prvo maknuto sa javnog profila). Ponovo se aludira na to da je Samardžićevim seksizmom povrijeđena javnost. Koja javnost? U prvom izvinjenju javnost je bila konkretna, Samardžić se prvenstveno izvinio feminističkim i LGBT aktivistkinjama za koje vjerovatno smatra da im je “povrijeđenost seksizmom” u opisu posla. Da li se Samardžić obraća javnosti koja je kupovala i više ne kupuje knjige, autoricama i autorima, drugim izdavačima, Facebook komentatoricama i komentatorima? Koji je oblik njihove (naše) povrede? Vrijeđanje inteligencije?
Seksizam nije apstraktan kakvim se ovdje predstavlja, već su to konkretne i svakodnevne radnje – seksizam su neprimjerene poruke, seksizam je objašnjavanje ženama šta misle i osjećaju, seksizam su pretpostavke da su žene manje kvalifikovane za poslove koje rade, te potreba da se njihovo iskustvo i znanje konstantno propituje, seksizam je ideja da je ophođenje prema ženama kao prema ljudskim bićima hvale vrijedan poduhvat, seksizam su loše šale, sise koje prodaju pivu, te insinuacije da su žene postigle to što jesu seksom. Seksizam se mistifikacijom izmiče iz domene svakodnevnog, praktičnog i političkog, postaje teorija, postaje nerazumljiva mreža sve mnogobrojnijih pravila koja feministkinje izmišljaju između paljenja grudnjaka i jahanja na metlama, nešto što prosječan muškarac prosto ne može razumjeti. Mistifikacija otvara prostor za isprike zašto muškarci ne mogu bolje. Mistifikacija otvara prostor unutar kojeg su polovična izvinjenja dovoljna, jer ne uviđamo konkretnost povreda. Mistifikacija relativizira odgovornost – daje javnosti moć da definiše povrede, da ih kvalifikuje, da odluči je li žrtva seksizam zaslužila, je li ga sama tražila, je li provocirala. Mistifikacija, dekonkretizacijom postupaka, otvara prostor za dekonkretizaciju posljedica.
Izvinjenje se nastavlja najavom da se Samardžić povlači “sa svih pozicija u Izdavačkoj kući Buybook”, svjestan štete koju je učinio. Nije jasno sa kojih pozicija, s obzirom da je suvlasnik. Ovaj dio izvinjenja je dobio najviše pažnje i najviše pohvala. Povlačenje se vidi kao pobjeda za feminizam. Ta interpretacija je fascinantna iz nekoliko razloga. Prvo, iz posta je potpuno nejasno o kojim pozicijama se radi, te koje odgovornosti i privilegije su vezane za te pozicije. Ako povlačenje Samardžića znači da će manje raditi, a dobivati istu količinu novca kao suvlasnik, to djeluje više kao nagrada, nego kao posljedica. Dalje, ukoliko Samardžić ostaje suvlasnik izdavačke kuće, izvinjenje nije potez koji dolazi iz neutralne pozicije nekoga ko nema više šta izgubiti, već dolazi iz pozicije nekoga čiji je profit ugrožen njegovim postupcima i neadekvatnim izvinjenjem; dolazi iz pozicije nekoga u čijem je interesu maknuti se s očiju javnosti dok se biznis ne oporavi. Ova saga nema isključivo rodnu dimenziju – Samardžić nije samo neosviješteni muškarac, Samardžić je suvlasnik jedne od najuspješnijih izdavačkih kuća u Bosni i Hercegovini, i njegovo “preuzimanje odgovornosti” za seksizam znači povratak mušterija, potpisivanje ugovora sa novim autorima i autoricama, manji pritisak na trenutne autore i autorice da se izjasne po pitanju incidenta i zauzmu stranu – njegovo “preuzimanje odgovornosti” je prigodan kraj koji sprječava bilo kakvo dublje zadiranje u stanje izdavaštva u Bosni i Hercegovini, u odnose moći između izdavača, urednika i autorica. Izvinjenjem se otklanja pritisak sa bosanskohercegovačkih pisaca i novinara, te fondacija, udruženja i organizacija, čija je tišina odzvanjala proteklih deset dana. Njime se odgovornost individualizira – pozornost se usmjerava na pojedinca, ne na sistem – i prikriva se briga za profit, kao ključni element ovog slučaja.
Samardžić u svom izvinjenju također ne spominje svoju funkciju u Upravnom odboru Federalne televizije, za koju mu je mandat istekao prije četiri i po godine, a u kojem je trenutno jedini, od zakonski propisana četiri člana. Ukoliko istinski smatra da je svojim ponašanjem povrijedio i javnost, a ne samo da je naljutio svoje mušterije, poznanike i Facebook komentatore koje su javno iznijeli svoje mišljenje, onda se postavlja pitanje kako može nastavljati obavljati javnu funkciju, koja se finansira javnim sredstvima.
Samardžić u drugom paragrafu izražava nadu da će “nedopustivi sadržaj poruke i komentara” ipak doprinijeti “depatrijarhalizaciji našeg društva i otvorenom razgovoru o problemima sa kojima se susreće većina žena”. Teško. Teško jer problem nisu otvoreni razgovori, već činjenica da nemamo sigurne prostore u kojima bismo te razgovore javno vodile; teško, jer sigurne prostore nećemo imati sve dok se ne prepozna strukturna priroda problema; teško, jer se strukturna priroda problema ne može prepoznati sve dok se seksizam mistificira, sve dok izbjegavamo pogledati u njegovu konstantnu reprodukciju, ukorijenjenost u svim aspektima društva, u strateške tišine muškaraca kada treba reagovati na seksizam kolega i prijatelja, i u činjenicu da se tišina više čak i ne čini strateškom, već prirodnom; teško jer ovo, drugo, izvinjenje pokazuje koliko smo spremni_e prihvatiti minimum tuđe odgovornosti da ne bismo morali_e preispitati sami_e sebe.
Saga ima dva potencijalna kraja. Jedan je istinsko povlačenje Samardžića kao suvlasnika izdavačke kuće, i istinsko prihvatanje posljedica odustajanjem od svoje pozicije privilegije i profita. Drugi je zaštita njegovog interesa u izdavačkoj kući, te kasnije, postepeno vraćanje na prijašnje pozicije. Ako se obistini ovaj drugi scenarij, onda izvinjenje nije prihvatanje odgovornosti, već spasonosno uže za očuvanje biznisa, manipulacija autorica i autora. Dalje, ukoliko Samardžić nastavi u pozadini profitirati od ženskog rada i stvaralaštva, onda je prešućivanje politički i ideološki izbor koji reproducira društvo kakvo jeste; izbor koji poručuje da je jedina uloga feminizma osigurati nevidljivost seksizma, ali ne i njegovo iskorjenjivanje; koje poručuje da seksizam nosi povrede, ali ne i posljedice.