Rano sam se probudila. Onako, bez nekog povoda. Vrat mi je utrnuo. Ustajem polako iz kreveta, odlazim do prozora. Bjeličasta je magla stopila jezero s nebom. S druge strane je mjesto Cham, ali se ne vidi ovog jutra. Na brzaka se oblačim, zaključavam ulazna vrata, pa se strmom ulicom spuštam do obale. Sredina je oktobra. Ovo je Zug, mali grad nadomak Züricha. Šesti je mjesec otkako sam došla. Boravim na rezidenciji za pisce. Jutro je svježe. I sve je bijelo. Mogla bih stajati u toj bjelini satima, dok oblaci silaze u jezero i kupaju se u zemaljskim kapima. Iz jakne vadim cigare, pronađem i upaljač, ali sam mobitel zaboravila u sobi. Nema veze, svakako niko ne zove u ova doba. A pričala sam jučer s tatom. Pitala sam šta ima dole, i on odgovorio da je umrla jedna komšinica. Stara žena. Dugo je bolovala. A onaj put prije, kad smo se čuli, i tad je govorio o starici. O tome kako se njena smrt čeka. Tačno ovako je rekao: gotovo je, počela je dozivat’ majku. S prvim zrakama jutarnjeg sunca, nanovo se odvajaju nebo i zemlja. S njima i mlađahni sivi labudovi izlaze na kopno. Volim njihove oči u kojima nema straha od čovjeka. Prilaze mi i lijeno grickaju travu s mojih dlanova.
S obale odlazim u Plazu, restoran u kojem pijem kafu svakog jutra. Hodajući razmišljam o tom kazivanju koje sam toliko puta čula. Priči koja govori da umirući, pred sam kraj, kao djeca nesvjesna bilo čeg’ drugog počinju dozivati svoje majke. Konobar mi je donio espreso s malo hladnog mlijeka. I čašu vode. Potom je upalio TV. Jedna te ista vijest se stalno vrti. Jučer je Nobelova nagrada za fiziku otišla u ruke trojici naučnika za dokaz o postojanju gravitacijskih valova. Ali ne govore mnogo o njima, sva je pažnja preusmjerena na činjenicu da je zapravo postojanje putujućih deformacija u prostoru-vremenu još 1916. predvidio Albert Einstein. Ovo je Albertova zemlja. Mislim da u Švicarskoj nema nijednog grada u kom ne postoji nešto njegovo, ili se barem po njemu ne zove. Kad bolje razmislim, cijela je Zemlja Albertova. On je titan koji na svojim plećima nosi svu težinu našeg nebeskog svoda.
Penjem se polako prema svojoj sobi. Idem obilaznicom, kroz park u kojem živi jedno masivno drvo sa širokom krošnjom zagasitih boja. Po mojoj procjeni mora da je staro nekoliko stotina godina. Primiče mi se povratak kući, još samo dvije sedmice, a ja ne bih da ga zaboravim, pa navraćam ovdje svakog dana. U sobi me čeka toliko toga za uradit. Dobrano kasnim sa obavezama. Zaista bih morala raditi, ali sam nemirna. Svi značajni svjetski portali pišu o Albertu i njegovim crnim rupama. Gorostasnim nemanima, kojima ni svjetlost ne može ništa. Čitam sve to i jasno mi je gdje moram ići. Odgađam taj posjet otkad sam stigla u proljeće. Ali danas je taj dan. Otvaram Google mapu i tražim njen grob. Jer ovo jeste Albertova zemlja, ali pod njom je Mileva. Einsteinova prva žena, matematičarka i fizičarka koju je ljubav uništila.
Na željezničkoj stanici je gužva. Čekam voz za aerodrom u Zürichu. Vidjela sam na mapi da mi je tako najbolje. Izaći ću jednu stanicu prije, u Oerlikonu, odakle imam pješke još nekih kilometar i po. Putnici užurbano vuku velike, čvrste, kofere – uglavnom marke Samsonite. Gledam ih i pomalo brinem hoće li u moj kofer, kad budem odlazila, moći stati sve što trebam ponijeti nazad. Voz stiže. Ulazimo. Oko mene su glasovi i razni jezici. Većinu tog što govore ne razumijem. Ali znam, u to sam sigurna, da ne postoji nijedno mjesto na ovom svijetu, ispod čije zemlje ja ne bih pronašla nekog svog. Recimo Mileva, jedno vrijeme Einstein, a po rođenju Marić, bila je Vojvođanka. Kao i moja majka. Odrastala je u Titelu, Kaću i Novom Sadu. Moja majka u Bačincima i Šidu. Među njima samo Fruška gora.
Vožnja je trajala malo manje od sat. Izašla sam na maloj stanici, a voz i ljudi s koferima su produžili dalje. Okrenula sam se ka zapadnoj strani. Sad samo trebam naći to staro groblje Nordheim i u njemu Milevin grob, na livadi u polju broj 9, parcela broj 9 357. Barem je tako pisalo u jednom novinskom članku. Nije me strah da ću se izgubiti. Mene, koja se hladno gubim i po nekim dijelovima Sarajeva. Nije me strah jer ja groblja nikad ne promašujem. Njih mogu namirisati izdaleka. Sva mirišu kao grob moje majke. A ja nju samo po tom mirisu znam. O nemanju majke sam napisala knjigu. I ta me je knjiga dovela na rezidenciju u Zug.
Pogodila sam iz prve. Pomoglo je i to što je u ovoj zemlji sve dobro označeno, pa su im groblja ko autoputevi. Stojim pored mramorne ploče i njenog brončanog lika. Nisam došla ništa da joj kažem. Šta bih ja to mogla reći o životu, gubljenju, ludilu, smrtima, a da ona za života u svojim kostima nije osjetila? Samo sam došla. Onako. Kako sam nekad išla na majčin grob. A njih dvije, obje djevojčice s livade, njih su život i ljubav odveli iz Vojvodine. Obje umrle u drugom gradu, tamo i sahranjene, samo Mileva mnogo prije, i mnogo dalje od svoje kuće. Stajala sam tako pokraj nje sve dok iz oblaka nisu potekle sitne kapi. Možda baš one jutrošnje, s kojima se jezero vraća tlu i natapa stare zaboravljene grobnice. Udaljavajući se prema stanici obećala sam sebi da ću, ako me put ponovo dovede do Švicarske, svratiti joj opet.
Voz je u povratku, čini mi se, vozio brže. Bilo je tiho. Neki su putnici na svojim sjedalima čitali knjige. Drugi su se, opet, skopčali s muzikom preko svojih Bluetooth slušalica. Samo su neki sjedili tek tako i odsutno gledali u prazninu ispred sebe. Sunce je kapituliralo na nebu. Bio je mrak kad sam otvorila vratila svoje sobe. Na mobitelu nije bilo novih poruka. Tako je kako je, u životu, i u svijetu. Drugi pisci pišu svoje knjige, ili su možda već zaspali u svojim sobama. Trebala bih raditi. Sjedam za radni sto. U Chamu gore svjetla. Ali ja kroz prozor piljim u tamu nad jezerom. Razmišljam o Hansu i Teteu.[1] O njihovim smrtima. Hansovoj koja ga je stigla u 69. godini Massachusettsu. I onoj Teteovoj, za mene mnogo težoj, koja ga je u 55. godini odvela iz psihijatrijske klinike Burghölzli. Vidim ih obojicu, Hansa i Tetea, kako u svojim posljednjim časovima odriješeni od ljutnje, mržnje i ludila dozivaju svoju majku.
Onda se pitam kako će to izgledati? I kažem sebi da bih mogla malo vježbati za taj posljednji poziv, dok je još ove tišine i ove samoće. Dosta i s obavezama. Njih ću strpati u kofer kad budem kretala. Sad je vrijeme za uvježbavanje tog glasa i tog imena. Moja će smrt biti zadnja šansa da se upoznamo ona i ja. Jer postoji nešto što nijedan titan, nijedan bog ne može. Kad Zemlju probode zov umirućih glasova, tad samo žene, po posljednji put, ustaju iz smrti da bi kroz toplinu vlastitih utroba vratile svoju djecu nazad svemirskim tišinama.
Autorica: Lejla Kalamujić
[1] Milevinim i Albertovim sinovima