Jedan dio rada “Komunista sam i to je sve što ćete od mene saznati” je replika maramice na koju je imena ubijenih drugova izvezla partizanka Rada Nikolić, zatvorena u logoru Banjica za vrijeme Drugog svjetskog rata. Prikazana u galeriji Brodac u Sarajevu, u zgradi gdje je nekada bio gradski zatvor i gdje su komunisti mučeni za vrijeme njemačke okupacije, instalacija ponovo u prostor grada upisuje prkosne glasove žena u antifašističkom otporu. Autorica rada je Adela Jušić. Njena umjetnost je društveno angažirana i jedinstvena na našim prostorima. U svom multimedijalnom radu, uključujući tu i performans, bavi se temama feminizma, prošlosti, rata i socijalizma. Adela Jušić je svoj rad prikazala na više od stotinu međunarodnih izložbi, prikupila razne nagrade, i opisana je kao “jedna od najaktivnijih mladih umjetnica iz Bosne i Hercegovine.”
Za Bonu je sa Adelom o reproduktivnom radu, nasljeđu ženskog aktivizma u bivšoj Jugoslaviji, ulozi arhivskih dokumenata u njenim radovima i položaju žene umjetnice u BiH razgovarala Tea Hadžiristić. Intervju je originalno objavljen u drugom štampanom broju BONE. Ovdje povodom godišnjice osnivanja AFŽ-a objavljujemo skraćenu verziju.
BONA: U radu “Rad ljubavi” koji si radila sa Andrejom Dugandžić poentirate da je ženski rad maskiran kao rad iz ljubavi kako bi se ekonomski obezvrijedio. Mnoge feministkinje tvrde da prvi val feminizma na Zapadu nije uspio da se izbori za rodnu ravnopravnost u privatnoj sferi, gdje je narativ ljubavi i dužnosti ostao dominantan nad narativom prava i privilegija. Danas je ipak diskurs rada sve prisutniji kada se govori o nejednakoj raspodjeli njege, emocionalnog te kućnog rada. Koliko misliš da norme ‘ljubavi’ i dalje pružaju okvir za devaluaciju ženskog rada u privatnoj sferi i kako to utiče na vrednovanje ženskog rada u javnoj sferi?
ADELA: Rad ljubavi smo Andreja Dugandžić i ja producirale prvi put za grupnu izložbu Moja kuća je i tvoja kuća, 2014. u Sarajevu, na zidu Istorijskog muzeja Bosne i Hercegovine, te smo ga producirale još i na izložbi MUNDUS VADIT RETRO, u Kibla portalu, u Mariboru, u Loft Project Etagi, u Saint Petersburgu i na festivalu Rdeče Zore, u Metelkovoj u Ljubljani. Rad je inspirisan djelovanjem Mariarose Dalla Coste, Selme James, Silvie Federici i pokreta Nadnice za kućni rad. Radi se o digitalnom kolažu velikih dimenzija sa tekstualnim intervencijama. Motivi za kolaž su dijelovi knjige “Knjiga za svaku ženu” koja je izlazila u Jugoslaviji od 1952. duže od 30 godina u milionskom tiražu, dok se tekstualne intervencije oslanjaju na tekstove Mariarose Dalla Coste, Selme James i Silvie Federici.
Do sedamdesetih godina prošlog stoljeća smatralo se da kućni rad nije produktivan. Mariarosa Dalla Costa je 1972. problematizirala ovaj stav i tada je prvi put kućna sfera prepoznata kao ključno mjesto ženske opresije. Zahtijevanje nadnica za kućni rad bilo je jedno od tad ponuđenih rješenja za borbu protiv ove opresije. Poenta nije bila samo dobiti nadnice za kućni rad, kako je to rekla Silvia Federici na predavanju kojem sam prisustvovala 2016. na Ohridu (School for politics and critique Regional Political Forum on Marxist Theory and Practice in the Southeast Europe). Ideja je bila šira – restrukturiranje društvenih odnosa, odnosno borba protiv dodijeljenih društvenih uloga. Kako su u svom radu objasnile Dalla Costa, Selma James i Silvia Federici, neplaćeni rad žena u sferi kuće je stub oko kojeg je razvijena eksploatacija žena. Žena besplatno reproducira najvažniju kapitalističku robu – radnu snagu. Ovaj rad nije prepoznat kao društveno-ekonomska aktivnost, već je mistifciran kao prirodni resurs ili lična usluga žene, spoljašnja u odnosu na kapital. Kapitalizam je stvorio modernu porodicu i ulogu domaćice unutar nje. Domaćica obavlja mnoštvo društvenih usluga koje bivaju pretvorene u privatiziranu aktivnost. Ona je izolirana u kući, prisiljena obavljati rad koji se smatra nekvalifciranim i nevještim, a to je rad rađanja, podizanja, discipliniranja i servisiranja radnika za proizvodnju. Njezina uloga u ciklusu društvene proizvodnje ostaje nevidljiva, jer je samo produkt njenog rada, radnik, vidljiv.
Kućni rad nije ženski rad po prirodi. Kada čisti ili pere, žena nije više ispunjena, niti se iscrpljuje manje od muškarca koji obavlja istu radnju. Jako je važno, takođe, da su domaćice, odsječene od društveno organizirane proizvodnje, lišene iskustva učenja o vlastitim kapacitetima i vlastitoj moći, društvenog iskustva organiziranja. One su lišene iskustva socijalne pobune. Izolacija koju su žene pretrpjele potvrdila je za društvo mit o ženskoj nesposobnosti.
Denaturalizacija kućnog rada je političko pitanje. Ne trebamo postati savršene domaćice, već protagonistkinje u borbi protiv eksploatacije. Nije potrebno trošiti vrijeme svaki dan peglajući posteljine i zavjese, čisteći pod, brišući prašinu. Pa ipak, mnoge žene još uvijek to čine, zato što samo u tom poslu mogu ostvariti svoj identitet koji im je kapital oduzeo izolirajući ih od procesa društveno organizirane proizvodnje. Uloga kućanica, iza čije izoliranosti je skriven društveni rad, mora biti uništena. Radile smo dovoljno. Oprale smo posuđe bezbroj puta, obrisale milione podova, odgojile cijelo čovječanstvo.. Izazov ženskog pokreta je pronaći načine borbe koji oslobađaju žene iz kuće, ali istovremeno izbjegavaju dvostruko ropstvo unutar kapitalističkog aparata.
Sedamdesetih, kada je pitanje neplaćenog kućnog rada problematizirano kroz pokret Nadnice za kućni rad, na tržištu rada žene su još uvijek bile velika manjina. Tada je već bilo jasno da njihov izlazak na tržište rada neće riješiti probleme eksploatacije unutar sfere doma. Naprotiv, žene su postale duplo eksploatirane, na radnom mjestu, ali i kod kuće. Često su radile za jako niske plate, dok su iste poslove muškarci obavljali za ponekad duplo veće plate. Uz to su kod kuće radile besplatno i često obavljale iste količine posla kao i kad su bile isključivo domaćice.
Danas svjedočimo istim problemima kako u Bosni, tako i u regiji. Patrijarhalne norme, čini se, postale su još snažnije u postratnom periodu. Uloga žene u nacionalističkim agendama vladajuće elite je jasna, ona je majka, njegovateljica i poslušna domaćica. Ona je religiozna, odana svom plemenu i ne traži nikakva prava za sebe. Naša prava nisu dio programa političkih opcija, niti se o njima previše diskutuje, osim kada se šire desničarske ideje ponovnog uskraćivanja već izvojevanih nam prava, kao što je npr. pravo na abortus. U društvu u kojem vlada velika nezaposlenost, mi smo te koje su bez posla prije nego muškarci ili smo te koje prve dobijaju otkaz, bilo da se radi o višku radne snage ili npr. o situaciji u kojoj radnica zatrudni. Najniže plate i nikakva radnička prava imaju žene koje uglavnom rade “na crno”, kao bejbisiterke, njegovateljice, čistačice i slično, odnosno na onim poslovima koji se smatraju “radom (iz) ljubavi”, koji predstavljaju samo produžetak neplaćenog kućnog i reproduktivnog rada.
BONA: U svojim radovima si se dosta bavila Antifašističkim frontom žena (AFŽ) i njihovim radom u ratnoj i poslijeratnoj Jugoslaviji. Odmah nakon rata, AFŽ je organizovao javne praonice, komunalne restorane i brigu za djecu kako bi se žene oslobodile teških poslova u kući, da bi se mogle pridružiti radnoj snazi. Ipak, ovaj pokušaj kolektivizacije kućnih poslova i rješavanja dvostrukog tereta nije uspio. Zašto misliš da jugoslovenske politike nisu bile u mogućnosti da riješe problem eksploatacije ženskog rada unutar sfere doma i reproduktivnog rada?
ADELA: Tokom Drugog svjetskog rata na frontu se borilo oko 100 000 Jugoslovenki, a u pozadini, uglavnom kroz rad AFŽ-a, nekih dva miliona njih. Rat bi bez nas bio teško izvojevan. Nakon rata, žene su se masovno uključivale u radne akcije izgradnje razrušene zemlje. Pod krilaticom “heroizam rada” one su gradile puteve, pruge, škole, nosile balvane i kamenje, bez da se dovodila u pitanje ikakva moguća razlika između spolova kada je u pitanju fzička snaga za obavljanje ovih teških poslova.
“Ideja osobnog osnaživanja i subjektiviranja na kojoj je počivala kampanja za opismenjavanjem žena i izlazak na izbore, a kasnije i projekt društvene integracije, ustuknula je pred partijskom retorikom radne borbenosti (…) Ideja kako će povećani broj radnih sati, te natjecateljski duh riješiti sve probleme nagle industrijalizacije zaostale poljoprivrede ponekad je graničila s apsurdom: [Mljekarice će] postati… borci za veći prinos mlijeka i u toj će borbi nastojati da pribave kravi što više hrane, tj. da uzgoje što više krmnog bilja, da zasijavaju livade, kako bi dobile više sijena (…) naše će žene uspjeti da uzgoje takve krave, koje će dati i do 16.000 litara mlijeka godišnje.” (Renata Jambrešić Kirin, “Žene u formativnom socijalizmu”)
Žene Jugoslavije su u dotad najvećem broju ušle na tržište rada u nove fabrike nove Jugoslavije. Trend povlačenja žena iz javne sfere počinje 1950-ih, a tome se kao glavni uzrok navodi uvođenje dječijeg dodatka, zbog kojeg žene postaju demotivisane za rad u privredi. Bilo je nekih pokušaja podruštvljavanja poslova koji se obavljaju u domaćinstvu, te je krajem pedesetih godina bilo sve više uslužnih servisa. Ipak, ove usluge koristio je mali broj žena. Osnivani su i restorani društvene ishrane, ali su njih uglavnom koristili muškarci samci. Donesena je uredba da fabrike i ustanove koje zapošljavaju više od 20 žena majki imaju dužnost osnovati dječije jaslice i vrtić, ali se ova uredba nije poštovala. Dvostruka opterećenost žena radnica i majki bila je jedna od tema Titovog govora 1950. na Trećem kongresu AFŽ-a Jugoslavije, gdje on govori o ženi koja se trga na dvije strane, “jer ne bi željela da izgubi obraz napredne žene Jugoslavije, a istovremeno ne bi htjela da njena djeca stradaju ili se unesreće kod kuće.” Ovaj govor nam potvrđuje kako je vladalo vjerovanje da brigu o djeci treba da vodi i dalje samo žena, čak i ako je zaposlena. Kampanje koje je vodio AFŽ o društvenoj ulozi jugoslovenske žene bile su nažalost upućene samo ženama, ne i muškarcima, i to je bila greška, ista ona koja je napravljena i kada su vođene kampanje za skidanje zara. (Žene su zbog skidanja zara osjećale stid pred muškim pogledima. Zbog tih osuda one su se osjećale ogoljeno i poniženo, te je shodno tome kampanje o osvještavanju trebalo kreirati i za muškarce, podjednako kao i za žene.)
U oblasti proizvodnje žene su najviše zapošljavane u tekstilnoj i kožnoj industriji – najmanje plaćenoj. One su dalje najprisutnije u oblasti obrazovanja, socijalne zaštite, zdravstva i ugostiteljstva, dakle, na onim poslovima koji su se smatrali logičnim produžetkom njihovog rada u kući, tzv. “ženskim poslovima”, radom ljubavi. Na rukovodećim poslovima bilo ih je jako malo. Dugo su čekale na unapređenja, ukoliko su ona bila moguća. Lični dohodak žene u prosjeku je bio niži od ličnog dohotka muškarca sa odgovarajućom stručnom spremom. Radilo se o različitim oblicima diskriminacije žena na tržištu rada. “Nepisano je pravilo da se čak i u radnim organizacijama sa velikom većinom ženske radne snage na rukovodećim mestima nalaze muškarci”, kaže Slobodanka Nedović u svom istraživanju.
Zanimljiv primjer tzv. dvostruke eksploatacije je dokumentarni flm “Od 3 do 22”, Kreše Golika, gdje vidimo Jugoslovenku, radnicu, majku i domaćicu koja ustaje u tri ujutru, sprema hranu za dijete i muža, sprema krevete, kuhinju, oko pet doručkuje s mužem kojeg je tek probudila, te zajedno s njim odlazi na posao u fabriku. Po završetku dugog i napornog dana provedenog na fabričkoj traci, oboje idu kući u isto vrijeme. On zatim odmara s nogama u vazduhu, dok ona sprema ručak ili večeru, pere veš, provodi vrijeme s djetetom i tako sve do kasno uvečer kada umorna liježe u krevet, na nekoliko sati, dok sat ne zazvoni i ne probudi je kako bi opet počela svoj dan u tri ujutru, ponavljajući sve isto.
Renata Jambrešić Kirin piše o jugoslovenskim politikama spram ženske društvene uloge od 60-ih naovamo i kaže: “Rivalitet dva kolektivistička projekta (patrijarhalnoga i komunističkog) koji su disciplinirali, socijalizirali i iskorištavali žensku radnu snagu i reproduktivnu moć za očinsko ili opće dobro, sada je pronašao zajednički interes u obnovi diskursa ženstvenosti i kućevnosti (…) Ubrzani privredni razvoj i relativni prosperitet tijekom 50-ih, uz početak proizvodnje kućanskih aparata i artikala široke potrošnje, sintetičkih materijala i plastike, ženama je zasigurno olakšao svakodnevni život i odškrinuo vrata socijalističke utopije (…) sugeriralo im se da svoju težnju za srećom, blagostanjem i boljom budućnošću ostvare tamo gdje imaju relativnu moć i kontrolu: u prostoru svog doma i u materijalu vlastitog tijela čiju su (auto)erotičnost, utilitarnost i političku funkcionalnost tek trebale osvijestiti.”
Najveća greška je bila misliti da se klasna borba i feministička borba, odnosno borba zaženska prava vode na istom frontu, odnosno da će klasna borba riješiti i “žensko pitanje”. Mislilo se tako, ne samo u Jugoslaviji, već širom svijeta. Ove su borbe trebale i trebaju i danas da se vode paralelno, na dva fronta, i obje su za žene podjednako važne. Nažalost, patrijarhalne vrijednosti i shvatanja opstale su i u socijalističkom projektu, odnosno ideal socijalističke porodice bio je na njima zasnovan.
BONA: U umjetnosti često koristiš tekst i oslanjaš se na arhivske dokumente. Čini se da tako omogućavaš zaboravljenim glasovima iz prošlosti da odjekuju.
ADELA: Tako često koristim narativ-tekst u svojim radovima da ponekad pomislim da zapravo nisam vizualna umjetnica. Ženska historija je zapravo oralna historija, to nije historija u slikama, niti je historija koja je zapisana. Svojim radom pokušavam da obznanim i problematiziram taj nevidljivi dio ženske historije, i da ga sačuvam od zaborava, odnosno da ga kroz umjetnost pokušam upisati u historiju. Radovi koji se bave učešćem žena u Drugom svjetskom ratu i ženskom historijom neposredno nakon rata oslanjaju se uglavnom na arhivske materijale koje sam u saradnji sa Andrejom Dugandžić prikupljala za online Arhivu antifašističke borbe žena Bosne i Hercegovine, i Jugoslavije (www.afz.org). Bitno je da ženska iskustva sačuvamo od zaborava kako bi se ženski pokret na našim prostorima nastavio i dalje razvijao.
