ljubim je. ljubim je polako. ljubim je isprepletenih prstiju. ljubim je tako da mi palac prelazi preko vanjske strane njene šake, tako da nam se nosovi dodiruju, tako da nam se trepavice igraju, tako da se topimo, jedna u drugu, tako da postajemo jedna. ljubim je tako da sve ostalo blijedi, tako da nestaje, polako, bijela buka, pozadina, blur.
onda kreće.
galama.
erupcija.
prvo mislimo da je zbog našeg poljupca. mislimo da je euforija i ljubimo se duže, jače. ruke koje grabe, ruke koje privlače. mislimo da su usklici. shvatamo da su krici. shvatamo da nije sreća već panika. odmičemo se. usne natečene, kapci sneni, spušteni, oči zamućene. ruke zapetljane, spojene.
zemlja se trese. zemlja se trese tako da se vidi. zemlja se trese tako da izgleda kao more. zemlja se trese tako da vidimo kuće koje se talasaju, drveće koje se diže i spušta, kao da zemlja diše. zemlja se trese. zemlja puca. zemlja puca u velikim, debelim krivudavim linijama. zemlja puca u munjama. munje se šire. munje gutaju. kuće u daljini. cvijeće. drveće. igrališta. eno, tamo, na istoku, gutaju i nebodere. eno ode i stadion. ode i džamija. ode i crkva. ode i šoping centar. ode i parking i sva auta. guta.
iz munja izlazi vatra. iz munja izbija vatra kao iz vulkana. frca. frca u varnicama, šiklja u plamenovima. sa neba pada kiša.
onda snijeg.
onda grad.
grad veličine šljunka. pa grad veličine šake.
pa grad veličine paradajza. velikog. volovskog srca. onog što tetka kupuje u kasno ljeto od tete na zadnjem štandu markala. onom štandu koji sada propada u munju u zemlji.
iz procjepa se čuju alarmi auta na koja pada grad. čuju se alarmi banaka, alarmi prodavnica, alarmi osiguranih ureda i kuća sa protuprovalnim vratima.
zemlja guta.
zemlja vari.
privlači me.
rukom mi sklanja kosu iza uha. drugu ruku mi stavlja na pas. plešemo. vrtimo se u krug uz ritam haosa. jedan-dva-tri. kako smo vježbale. kako smo vježbale u kuhinji. uz doris dragović i magazin i patti smith. kako smo vježbale. okreće me. okrećem se. vrtim se i gledam u nebo koje pada na grad. gledam kako se spušta, kako guta, kako svijet nestaje u oblacima. gledam i vrtim se. vrti me.
privlačim se. spuštam joj glavu na rame.
– ovo je bolje od vatrometa.
ljubi mi uho. smije se. osjetim stomak koji se grči i opušta, pluća koja se šire i skupljaju, tijelo koje prijanja uz moje tako da ga mogu slušati, osluškivati, znati.
– ne budi blesava.
– ne, fakat. strejt ljudi se vjenčaju i po njima pada riža. mi se vjenčamo i ide armagedon. pada grad, pada nebo, pada svijet, pada sve.
– da smo znale da će fakat, mogle smo ranije baciti svemirski reset.
smijem se. tako da osjeti. tako da čuje. tako da zna.
plešemo. polako. valovi su sve veći. horizont nestaje. nema više buke. nema više alarma, nema više ljudi sa osiguranjima i stvarima koje vrijede živaca, nema više auta, nema šoping centara, crkvi i džamija, nema više ničega, nema više nikoga.
plešemo i ljubimo se na kraju svijeta.
ovako izgleda početak.
dobro došle u veliki prasak.