Piše: Ana Torenić
Narod se domunđava. Ispija svoje prve, druge i treće kafe. Dan ide svojim tokom. Ne čeka nikoga. Niko nije spreman na ono što će uslijediti. Mačke predosjećaju. Krzneni saučesnici. Sa prvim toplim danom. Sa prvim šorcem i majicom na bretele, kreatura se obznanjuje. Nastupa opšta katastrofa.
Saobraćaj je blokiran. Narod se povlači u sigurnost svojih domova. Samo jedna zvjerka u majici na bretele i jeftinom šorcu hoda gradom i uživa u prvim danima ljeta.
U večernjim satima narod se okuplja i pokušava da odgonetne trenutnu situaciju. Oni žedni krvi predlažu siledžijske metode ali bivaju ušutkani od strane humanista koji se drže svog konstruktivnog pristupa situaciji – ‘treba je naučiti lekciju!’.
Za to vrijeme zvjerka luta gradom, isteže svoje dlakave nogice, sunča svoje zvjerske pazuhe i uvrće svoje životinjske brčiće.
Zvjerka neobično liči na ljude, međutim, ljudi ne vide dalje od njenog krznenog kaputa. Narod odlučuje da su stare metode neophodne u ovom slučaju i da od modernog pristupa problemu nema mira niti blagostanja. Naoružani koferima punih nerazumijevanja, pakosti i straha kreću u grad da se obračunaju sa zvjerkom. Zvjerku zatiču u poslastičarnici kako halapljivo liže sladoled od limuna. Poput neke zvijeri. Hvataju je u zamku i privezuju je na stub srama. Iz kolone istupaju jedan po jedan i pale vatru svojim otrovnim, zapaljivim riječima koje se stropoštaju u snop samopouzdanja i sreće naše zvjerčice. Sloj po sloj dlaka se guli i otpada sa naše zvjerčice dok narod likuje i uživa u perverznosti samog čina. Sa posljednjim slojem, narod gubi interes i odlazi sa mjesta zločina dok se naša zvjerčica skuplja i grbi.
Život je vraćen u normalu, ljudi opet spravljaju kafe, saobraćaj je u funkciji.
Zvjerčica sada hoda gradom neprimjećena, ali jedna djevojka koja je prisustvovala tragičnom događaju osjeća iglice pod pazuhom i u glavi i sprema se da i sama postane zvjerka.