UMJESTO UVODA
Draga Farah,
nekada riječi jednostavno ne dolaze. Uradiš sve kako treba. Uzmeš papir i olovku, zavališ se u udobnu stolicu i zagledaš u nebo. U tebi i oko tebe sve se strahovito stiša, i najednom iz tog muka provali sva silina života, sve što je u njemu lijepo i strašno, i osjetiš da imaš toliko toga da kažeš, da u sebi nosiš toliko riječi, učini ti se da će bujica svakog trena nahrupiti kroz pukotine na brani i odnijeti čitav svijet. Ushićena, zgrabiš olovku, postaviš je na početak retka i onda – ništa.
Željele smo ti reći i opisati sve. Međutim, kad se podvuče crta, s ove strane se skoro ništa nije promijenilo. Još uvijek su tu parkovi i drveće, lepršave zavjese na otvorenim prozorima, puste ulice u julskoj vrevi, željezničke stanice, daleki gradovi i bulevari, razgovor s neznancima u prolazu, pozivi u tri ujutro, okus prve jutarnje kafe, cvijeće na balkonima, jata ptica, miris kestenja u novembru, starke koje uvijek puknu na istim mjestima, kosa zamršena vjetrom, držanje za ruke, ustajali mrak antikvarnica, ćilibarska boja stranica starih knjiga, zaboravljene fotografije pronađene u kutiji na dnu ormara, prvo paljenje uličnih svjetiljki u suton, kiša kad je najmanje očekuješ, drijemanje na zadnjem sjedištu tramvaja, ruke hrapave od hladnoće – sve one sitnice u koje si bila beznadežno zaljubljena, fragmenti kaleidoskopa koji, kad se sklope, sačinjavaju beskrajno tužnu ljepotu života.
Pokušavamo pisati onako kako si nas učila: smijući se naglas, kao da je lako, kao da vršak olovke nije žilet spreman da zareže najtanje mjesto na koži.
Pokušavamo te pamtiti onako kako si nas učila: s neopisivom radošću, kao da je lako, kao da svaka misao o tebi nije zvjersko stiskanje srca.
Draga Farah, nekada riječi jednostavno ne dolaze. Nekada se jednostavno ne može reći sve što se htjelo. A nismo htjele previše. Samo na trenutak povjerovati da smrt ne postoji.
Gdje god da si, nadamo se da to mjesto ima ogromnu biblioteku, da je puno muzike i ljudi koji plešu do zore i da u svakom ćošku odjekuje zvuk tvog smijeha.
S ljubavlju,
Tvoje drugarice
IZ DNEVNIKA
U Ljubljani, 30. juna 1993.
Iako znam, idem glavom kroz zid. Kad bi neko, barem na tren, zavirio u moju glavu, obreo bi se usred lavirinta, i bez ikakvih šansi da iz njega izađe. Da, da, u mojoj glavi, jedan do drugog, stoje zid mašte i zid jave, u mojim mislima se, kao pletenica s tri guste, sjajne trake kose, prepliću blesavi snovi, gola stvarnost i vječita nada. Uostalom, do kojih međa uopšte puštam svoje skrivene sanje? A šta je s tobom? Da, tebe pitam, šta je s tobom? Da li ti uopće skidaš ramove dozvoljenog i odobrenog, prkosiš li, izazivaš li, iako znaš, sigurno znaš, da ne smiješ, da ne možeš? Hajde da se igramo. Šta si se ukočio? Ne boj se, neću nikome reći, to je samo igra na papiru, mali san (ili stvarnost?). Sjediš na času, profesor priča o uticaju vodostaja na sjaj zečije dlake, a ti misliš: a šta da ustanem, otpjevam svoju najdražu pjesmu i onda opet sjednem? Ljepotice iz prvih klupa okreću se pune srdžbe jer su propustile šest riječi predavanja. Trojka iz posljednjih klupa, gdje već godinama igraju gradova na slova T, M i S, prasne u smijeh. Profesor bilježi u svesci riječ do koje je stigao, skida naočale, savija obrve u luk tipa „ma kako se usuđuješ?” te tihim, ljutitim glasom izdeklamuje: „Sutra u 12:00 čekam tvoje roditelje. Djevojko, vaše ponašanje prelazi sve granice pristojnosti!”
Ljubazno mu se osmjehneš, osmijehom K-2 izvučenim iz vlastite osmjehoteke samo za ovakve prilike, pa pokorno spustiš pogled. I, dok se čas nastavlja, s posebnim merakom isplaziš jezik curici ispred sebe i spustiš glavu. Hej, zamisli ovo! Šetaš naveče s dečkom, slušaš cvrčke više nego njega, kad – počne kiša. „Brzo pod strehu, pokisnućemo!”, vrisne on i čupa ti ruku iz ramena. Još uvijek se smiješ i kažeš mu: „Hajde da pokisnemo, hajde da skinemo cipele i hodamo bosi!” On se izbezumljuje: „Pa oprao sam kosu, i ne mogu hodati bos, bode me pijesak!” Onda mu vikneš: „Hej, pazi auto”, on se okrene (iako ste usred parka), a ti zbrišeš koliko te noge nose. Poslije te mama pita zašto se više ne viđaš s njim, on je tako pristojan i šarmantan dečko. Šta da radiš osim da uzmeš jabuku i pobjegneš u svoju sobu.
Ili, zamisli ovo! Poslije kiše ugledaš dugu. Ogromnu. Blistavu. Tu, kraj prozora, nadohvat ruke. Izađeš kroz prozor, pređeš preko duge i uđeš u jedan grad. Tamo – sve od knjiga. Kuće od knjiga, trgovi od knjiga, drveće raste u stihovima, ptice lete u sonetu, gospođice metafore šetkaju ulicama, debele hiperbole se kotrljaju i zezaju, poređenja šetaju u parovima… Na jednom zidu Ana trkeljiše s Mišelom, na drugom Isadora Wing u Beču kupuje avionsku kartu, na plafonu Ahmet Šabo priča s Tijanom. Gradom teče Modra rijeka, u bašti na obali Baltazar Bastijan Bux i Pipi Duga Čarapa jedu krempite. Pored tebe projuri kočija, a u njoj Šerlok Holms žuri da spasi Anu Karenjinu. Kad se vratiš kući, pričaš gdje si bila, uskovitlana, nasmijana. Onda ti tetka kaže:
„Drago dijete, misliš li ti odrasti? Djevojke se s dvadeset godina udaju!”
Odoh ja na spavanje! I sve tako. Svaki dan. Cijeli život. Radiš li ti to? Smiješ li? Ideš li preko duge?
Zaista?
Isto tako? Bio si u Knjigozemlji?
Super!
Hoćeš li večeras šetati sa mnom po kiši?
Važi!
Autorica: Farah Tahirbegović
*Fondacija “Farah Tahirbegović” trenutno priprema zbirku njenih pisama, kratkih priča i dnevničkih zapisa. Sve informacije bit će objavljene na http://www.farahfondacija.ba.