Intervju sa Selmom Spahić, rediteljkom predstave Moja Fabrika
Razgovarala: Lamija Begagić
Fotografije: Muhamed Bani Tunović
Na daskama Bosanskog narodnog pozorišta Zenica u februaru ove godine postavljena je predstava Moja Fabrika, zasnovana na istoimenoj knjizi Selvedina Avdića i razgovorima sa bivšim radnicama i radnicima, i glumicama i glumcima iz ansambla predstave.
Predstava je to kakva je Zenici trebala. Kroz svih stotinu minuta njenog trajanja, prateći priču o neobičnom, ali neraskidivom odnosu Grada i njegove Fabrike, suočavamo se s kulturnim pamćenjem grada, od predželjezarskih vremena kada je mir i uljuljkanost jedne kasabe na obalama Bosne koncem 19. vijeka prekinula izgradnja Fabrike („Za Zeničane se svijet srušio kada je Fabrika izgrađena“), pa sve do konačnog kraha kada je Bosna i Hercegovina, nakon rata, predala Željezaru kao dio duga Kuvajtu, a on je, potom, prodao Mittalu. U tom vremenskom rascjepu od stotinjak i kusur godina, nakon burnih vremena Narodnooslobodilačke borbe i prvih petoljetki kada se drastično podizala proizvodnja, Fabrika je rasla, a sa njom je rastao i Grad, kako po broju stanovništva, tako i infrastrukturno. Vrhunac se dogodio, kako to obično biva, pred sami kraj: zlatnih osamdesetih premašene su sve norme i postignuta rekordna proizvodnja („Zenica gori!“, pjevali su mladi zenički pankeri), da bi nedugo potom, na samom startu devedesetih obustavljena gotovo sva proizvodnja, a rijeke radnica i radnika otišli su na čekanje, što je mnogima bio tek eufemizam za otkaz ili odlazak u penziju uz otpremninu od sedamdesetak njemačkih maraka („Počeo od nule, vratio se na točak“, opisat će jedan radnik svoj željezarski radni vijek).
Mada je Moja Fabrika i kao knjiga, i kao teatarski preložak, označena zanimljivom odrednicom „intimna monografija“, čini se da prijeti postati mnogo više od intimne priče. Usudim se reći kako u njoj prepoznajem kapacitet da iznese neke daleko veće bitke od zadovoljenja potrebe sugrađanki i sugrađana za melankoličnom lokalnom pričom o sretnijim vremenima. Fabrika je predstava koja otvara mnogo fioka, ona nije samo čas historije za zeničke đake (mada i tu važnu didaktičku ulogu može dostojno iznijeti), već je i priča o klasnim pitanjima, ideologijama, socijalizmu, marksizmu, fašizmu, tranzicionoj pravdi, pravičnosti, te, naizbježno, feminizmu.
Ponajviše o tome, o feminističkoj borbi na daskama i ženskoj strani ove radničke priče, ali i srodnim i sestrinskim pitanjima, razgovarale smo s rediteljicom predstave, Selmom Spahić.
I nikada nije proglašena za narodnu heorinu…
BONA: Fabrika i Grad bili su u tijesnoj vezi, od samih svojih početaka. Rasli su skupa, i u miru, i u ratovima. U Fabrici je, među radnicima i radnicama, posijana i klica ilegalne Organizacije KP Zenica čiji je rukovodilac bio Todor Vujsanović o kojem se, također, govori u predstavi. „Ja sam preduzeću iznajmio svoju radnu snagu, a ne svoju savjest i svijest!“, reći će nadahnuto direktoru Fabrike Dušanu Radoviću. Priče o borbi, o zalaganju i o savjestima, čistim i nečistim, u doba tinjajućeg ali i otvoreno plamtećeg fašizma dok je Zenica početkom četrdesetih godina prošlog vijeka bila u sastavu NDH, ispričane su glasovima Franje Lera, Ibrahima Perviza, ali i članica i članova tetovske grupe. Tu se naročito ističe priča o hrabrosti Sabahe Čolaković koja, iako je tokom cijelog NOR-a bila glavna karika takozvane tetovske grupe, nikad nije dobila status narodne heroine. I ne samo to, rijetke su Zeničanke i Zeničani koji znaju za Sabahu i njenog brata Rifata, makar iz usmene predaje, ako ne iz, toliko već puta revidiranih, udžbenika historije. Da li si prije čitanja Sefketove knjige znala za Sabahu Čolaković i zašto ti je bilo važno ispričati priču o njenoj borbi? Čini se da ti je bilo od velike važnosti potcrtati i tu društvenu nepravdu, replikom koju Snežana Vidović otjelovljujući mladu Sabahu Čolaković vrlo dojmljivo izgovara: I nikada nije proglašena narodnom heroinom? Misliš li da je zaista toliko malo žena učestvovalo u NOR-u ili je nešto drugo razlog nedovoljnom broju odlikovanih žena? I je li vrijeme da Zenica dobije ulicu po svojoj heroini, makar i neodlikovanoj?
SELMA: Kada smo se sastali_e na prvoj probi, Selvedin nam je rekao da sa materijalom radimo ono šta mislimo da treba, ali da bi volio da priča o Sabahi Čolaković bude dio predstave. Odmah sam znala da ćemo se lijepo slagati. Ništa nisam znala o Sabahi prije nego što sam pročitala Moju Fabriku. U knjizi Todora Vujasinovića ona je spomenuta uzgred, s visine njegovog autoriteta, kao vrijedna i angažirana drugarica. Bez ikakve namjere da se ogriješim o Vujasinovića spočitavajući mu mizoginiju (možda se nisu ni poznavali dobro i Sabahino vrijeme će tek uslijediti) – ali će mi to poslužiti kao znakovit primjer. Patrijarhat je najsnažniji kada je na djelu ispisivanje historije. Naročito ratne. Cijela udžbenička historija čovječanstva je veličanje muškog ratničkog herojstva. Ženi je, u najboljem slučaju, data sporedna uloga. Za nju je, pogotovo u recentno revidiranim udžbenicima koje spominješ, rezervisana uloga žrtve. Uloga submisivne posmatračice i održavateljice doma, majke i vjerne supruge. Ta pasivnost koja je ženi pripisana je jako iritantna. Žene su, one koje nisu bile na ratištu, potpuno preuzele funkcionisanje društva na sebe, i na selu i u gradu, svojom aktivnošću i toliko osporavanom fizičkom snagom. Da se razumijemo, uopće ne umanjujem ulogu žrtve, neupitna je u ratnim okolnostima, ali ona ne smije biti rodno zasnovana. Ta dihotomija muškarac heroj i žena žrtva je problematična. Svega deset žena iz Bosne i Hercegovine proglašeno je za narodne herione. Što se tiče imenovanja ulica i škola, to je uvijek političko pitanje i svako vrijeme ih sebi prilagođava. Da budem krajnje iskrena, možda bi bilo najbolje da se zovu po biljkama i životinjama. Ali kada je već ovako, nije nevažno. Ja sam, na primjer, za Lauru Papo Bohoretu saznala tako što sam se zapitala ko je bila ta žena po kojoj je nazvana uličica u Sarajevu. Isto tako, u Zenici je donedavno postojala škola koja se zvala Sestre Ditrih. Preimenovana je u Miroslav Krleža. Eh sad, uz dužno poštovanje Krleži, kojeg će ionako djeca čitati za lektiru, nadam se, i saznati ko je, šta je smetalo da se škola i dalje zove po sestrama Ditrih? Naučili_e bi o njima. Tihoslava, od milja Lina, Borislava, od milja Borka i Miroslava, od milja Mira, Ditrih djelovale su aktivno u pokretu otpora. Odvedene su u Jasenovac 1944. Ubijene su 1945. Imale su 20, 18 i 17 godina. Njihov otac kasnije je za Našu riječ rekao: »U tri maha moje kćerke su se pismom javile iz Jasenovca. Pisma su im bila puna briga za nas, njihove roditelje i za drugove!« Njihova uvjerenja i humanističke vrijednosti bile su univerzalne i za mene se veličina epohe ogleda u priznavanju velikih ljudi prošlih sistema. Mi nažalost ne živimo takvu epohu.
Fabrike radnicama!
BONA: Pored priča borkinja poput Sabahe Čolaković, Moja fabrika postavila je na scenu i skice iz života radnica, žena koje je jugoslovenski socijalizam, na krilima ubrzane industrijalizacije, široko prihvatio i otvorio im vrata fabrika. Tu je odlična epizoda o Đuki, najboljoj variteljki koja je razbila nametnute rodne uloge, pa o ženama koje su radile u smjenama, ali i mnogo intimnih, naizgled malih porodičnih priča o svim našim mamama, tetkama, bakama i nanama, koje su ideju i kult radništva nosile na svojim plećima, jednako i ravnopravno sa muškarcima. Čini li ti se da je u doba sve učestalije repatrijalizacije i regresije kad su u pitanju generalno radnička prava, a naročito prava radnica, neophodno podsjećati na prava koja su za nas izborile naše bake, a koje smo sklone zaboraviti? Koliko si ti, ali i tvoje saradnice Bojana i Emina, dramaturginje, vodila računa o tome pri radu na predstavi?
SELMA: Čime god da se bavim, stavim si u zadatak da propitam uvriježeni narativ. On je najčešće muški, kada se radi o prošlosti, bilo da je dokumentarni materijal ili dramski tekst. Lično tako propitivanje doživljavam i kao važan aspekt feminizma. Ako treba propitati Šekspira, jer ima mizogina stajališta, moramo ga propitati. I cijelu historiju drame, koja je jako problematična. Nema izgovora da to pripada određenom vremenu, jer nije u redu replicirati to u današnjicu. Interpretacija je ključna. Moramo imati odgovornost prema publici, čijem dijelu, na primjer, prikazivanjem zlostavljačkog odnosa na mizogin način možemo osnažiti predrasude ili uvjerenja. Tu veliku opasnost vidim u zabavljačkom teatru na našim repertoarima. Smijeh kroz šovinističke šale nije oslobađajući, nego je opasan. U slučaju Fabrike, kada smo krenule u istraživanje, uglavnom smo dobijale odgovore da žena nije bilo u pogonima. Samo u administraciji. Da su bile sekretarice, ponekad pravnice ili inžinjerke, ali su uglavnom radile u menzi. Malo po malo, počele su da izranjaju priče poput Đukine. Nekada je samo pitanje osvještavanja, znalo se desiti i sa sagovornicama da im nije jasno zašto toliko naglašavamo to pitanje. Jako mi je žao da nismo uspjele do kraja razbiti heteronormativnost tog fabričkog univerzuma. Bilo bi mi značajno da smo uspjele saznati za neku gej priču, ali svi_e su to jako negirali_e. Iskopat ćemo mi to, pa ćemo dodati. Imamo veliku odgovornost da očuvamo ono što su izborile sve žene prije nas, ali i zadatak da tu borbu nastavimo na drugim poljima. Teško je i pliva se uzvodno, ali nema izbora. Nisu ga ni one imale, pa moramo, kao što kaže Szymborska, ishabati rukave od zasukavanja.
BONA: Koliko su ti bila važna lična iskustva glumica i glumaca angažovanih na predstavi, mahom članica i članova uigranog ansambla Bosanskog narodnog pozorišta Zenica? Jedna od dojmljivijih scena zasnovanih na porodičnoj priči meni je svakako ona glumice Selme Mehanović. Dojmljiva mi je jer je britka, kratka, a toliko slojevita. Ukratko, priča je to o Selminoj nani koja zarađuje novce baveći se preprodajom robe iz Turske i Italije, kako bi prehranila porodicu, jer joj suprug, premda zaposlenik Fabrike, platu, kao toliki tadašnji radnici, ostavlja u kafani. I o tom sociološkom fenomenu alkoholiziranja radničke mase i dolazaka supruga s djecom u kafane, u zoru, kako bi tražile muževe i spasile barem nešto novca, također govoriš u nekoliko sjajnih scena u predstavi. Selmina nana, pak, nije išla u kafanu tražiti supruga („On kad je doš’o, dobro je doš’o, a kad nije doš’o, ja neću nereda!“), već je preuzela stvar u svoje ruke. Priču o njoj njena unuka zaključuje riječima „Moj djed je radio u Željezari od 1951. do smrti. Moja nana nema dana radnog staža.“ Za mene, Selmina nana i cijela armija tih žena izloženih ili dvostrukoj opresiji ili neplaćenom kućanskom radu, još jedna je od neodlikovanih heroina onog vremena. Jesu li se stvari mijenjale? Ili su se mijenjale nagore, pa žene danas i dalje rade dva posla, samo su ovaj put, i jedan, i drugi, neplaćeni? Nekad se barem rad u fabrici adekvatno vrednovao. Zašto je tebi bila važna priča Selmine nane?
SELMA: Zbog svega što si rekla. To je bila sudbina nebrojenih zeničkih porodica. Alkoholiziranje koje je svoje vrhunce doživljavalo na dane primanja plate, kada bi fabrički radnici doslovno propili cijelu zaradu i ostavljali svoju porodicu bez primanja pola mjeseca do predujma. To je bilo usko povezano sa porodičnim nasiljem. Anegdotalno su nam ljudi koje smo intervujisali_e prepričavali_e kako bi žene čekale na kapijama na dane isplate i molile supruge da idu kući, nekada im otimale novac da ga ne odnesu u kafanu. Još uvijek se u tome ne vidi nikakav problem. Te supruge su i danas predmet ismijavanja. Zbog toga mi je, između ostalog, bila važna priča Selmine nane. Snažna, snalažljiva, inteligentna, društvena i duhovita, ona je primjer osobe koja je razbila okove koje joj je društvo nametnulo, proputovala svijet i usput finansijski obezbijedila porodicu. Sistem me kategorizira kao nekoga ko nemoćno čeka i ovisi o drugome? E, ne može. Ako ne legalno, onda ilegalno. Švercom. Zapravo, čisti građanski neposluh. Kakva žena!
Vjerovatno je već opće mjesto da je neoliberalni kaptalizam dvostruko suroviji po pitanju prava radnica. Dugo već razmišljam o tome da se pozabavim temom srednjovječnih radnica u Bosni i Hercegovini, koje su bile zaposlene u trgovinama, na primjer, i koje su mahom dobijale otkaze zbog tehnološkog napretka za koje im nije dato vrijeme da ga savladaju ili standarda ženske ljepote nametnutih potrošačkim društvom. Na primjer, radiš cijeli život u prodavnici obuće, imaš iskustvo i znanje i dobiješ otkaz sa 47 godina. Niko više ne želi da te zaposli, jer si nepoželjna na tržištu rada. Potpuno nevidljiva. Preostaje čuvanje djece ili čišćenje kuća, ako imaš sreće. Ako ne, neplaćeni kućanski rad, kastrirana društvena uloga, gubitak samostalnosti i, iako generaliziram, često reteriranje na submisivnost u porodičnoj zajednici.
Svaka žena mora da zna…
BONA: „Svaka žena mora da zna da je ravnopravna s muškarcem“ kaže Riba, junakinja filma Uzavreli grad Veljka Bulajića koju tumači Olivera Marković. Dok na ekranu gledamo inserte iz filma, tu repliku, na sceni, nebrojeno puta ponovi sjajna Lana Delić. Sve to popraćeno koreografijom bacanja stolice po pozornici. Ograđujem se da sam možda to i učitala, ali činilo mi se, a gledala sam premijeru i jednu repriznu predstavu, da ta scena, što duže traje, izaziva neko blago komešanje, možda i nelagodu, u publici. I ne bih rekla da je razlog tome to beskrajno ponavljanje jedne iste rečenice, jer toj sceni prethodi ona u kojoj se također mnogo puta ponovi replika „Željezara je svakom nabavila kašiku“. Dok prva izaziva smijeh jer je zbilja dovedena do komičnosti, druga ipak izaziva drugačije reakcije. Kakav je tvoj stav, da li misliš da si uspjela prenijeti poruku i koliko si inače zadovoljna kako predstava komunicira sa publikom, zasad samo lokalnom zeničkom? Imaš li ideju kako će to izgledati kada se prikaže i drugdje? Da li će, bez obzira na lokalnost, biti prepoznata i univerzalnost radničke, rodne i klasne stvarnosti u Jugoslaviji i onome što je došlo poslije?
SELMA: Predstava diše sa lokalnom publikom i čuli_e smo divne stvari od bivših radnika i radnica, onih čiji su roditelji radili u Željezari, ali, što mi je posebno drago, i od vrlo mlade publike. Srednjoškolcima i srednjoškolkama je Zenica uzbudljiva kroz prizmu više jezika koji su se u njoj govorili, bogatog noćnog života 30-ih godina ili punk scene 80-ih. Njihov grad je kul. To je jako važno, zbog toga što predstava zagovara vrijednosti koje su u suprotnosti sa konzervativnim, čak nacionalističkim ozračjem koje se već decenijama nameće tom gradu. Iako postoji dio publike koji ne doživljava predstavu toliko emotivno, kao mi koji smo u Zenici odrastali_e, vrlo dobro s njom komuniciraju. Ona priča lokalnu historiju, ali je tematski puno šira od Zenice.
Scena sa Ribom je namjerno bezobrazno duga. Činjenica da je Riba i danas subverzivna i njena borba i danas aktuelna, ako ne i aktuelnija, bila mi je poražavajuća. Lana pred kraj iz takvog odnosa i govori, sa podtekstom: dokle ćemo više govoriti da žena mora da bude ravnopravna sa muškarcem? Kad će to morati da se podrazumijeva? Ja bih dodala, kad će prestati i to usko shvatanje roda kao binarne kategorije? Toliko puta doživljavamo da nas se u javnom prostoru ušuti ili nam se uskrati prostor (obratite pažnju na emisije sa više gostiju i gošći) i da nam se nešto danonoćno mensplejnira, da sada svjesno iskorištavam prostor scene upravo kao polje moći. Antu Cvitanovića, koji je ugasio požar na visokoj peći ne igra slučajno glumica Snježana Vidović. Na slikama sa početka XX vijeka u Fabrici nema nijedne žene. U predstavi sve glumice igraju scene prvih dana Fabrike. To se, sigurna sam, subliminalno ureže publici. Nemam ama baš nikakav problem sa tom vrstom fabriciranja stvarnosti. Jer da je ženama bilo dopušteno, bile bi tu. Ako nas se milenijumima brisalo, sad ćemo se same upisati u prošlost kako mislimo da treba, makar u scenskom jeziku. Jer je nevažno da li je neko muškarac ili žena ili i jedno i drugo ili nijedno ni drugo, dok god se osjeća slobodno u svojoj koži. Pozorište za mene treba time da odiše. Lanu u sceni Ribe niko ne prekine i mogla bi još sigurno deset minuta da govori, dok prva publika ne bi počela revoltirano da izlazi. Ovo nije predstava isključivo o tome, pa smo joj našli trajanje koje će istomišljenicama_ima biti opravdano, a šovinistima_kinjama izazvati nelagodu. Ili će ih makar iznervirati, a bit će privremeno nemoćni da to prekinu, kao što su navikli_e.
