Gladna duša kreveta
Mi lako skliznemo jedna u drugu
krevet kaže ništa nas ne zaustavlja da prođemo s onu stranu kože
krevet kaže kičmu pridržava njeno nastojanje da bude most
a prste hrani njihova zapitanost gdje je početak i može li se on dotaknuti
jesu li vrhunci naša stalna nestajanja i vraćanja
u plahtama njeno tijelo drhti tek porođeno
a već se brojne smrti nadviruju nad nama
jedan soko i vrana i sova kandžom i kljunom u naše meso zaviruju
zamahnemo rukama treba rastjerati ptice
treba rastjerati divljač
vukovi i lisice povlače nam krzno niz kožu
priroda neprestano nadražuje i plaši
kako nas naša neoprezna tijela smiju ostavljati gole na proplancima
među gladnima
ništa ne sprečava dugoprsti užas da posegne za nama
ali noći je žao i zaklanja nas tamom
moja ljubav ne mari za pogibelji gladi
za nju je tijelo krevet na rasklapanje
sve je sklopivo rasklopivo i ima svoju namjenu i svrhu
ne postoji ništa mimo savitljivih zglobova i metalnih opruga i kože
nema skrivenih očiju zuba i duša koje pritišću sa zidova i iz nas
nema mraka mimo mraka i nema smrti mimo smrti
ni svakodnevnih umiranja nema
to su samo predasi
samo ulegnuća u gladnu dušu kreveta
u kojoj te sklupčano čeka biće drugog
gdje ne znaš gdje su proplanci
gdje su zvijeri gdje su ptice radoznale raspoređene
Na dokovima stoje ljudi
Dolaziće i odlaziće i biće veliki brod i pristanište
rekla si poezija je oduvijek bila i proroštvo
voljela sam muškarce i žene i ljubav i njene zablude
a putovanja ona su bila pokazatelj da se mogućnost širi u svim pravcima
i preko rubova
Prekomjernost rekla si mjereći korake od kreveta do vrata
prekomjernost je bolest kojom sve ispunjavaš
a mjesec je bio gore i more dolje i luka je bila puna ljudi koji su razastirali oči jedni po drugima
grebu mi tuđi nemiri potiljak rekla si
želim se zatvoriti u mračnu sobu i čekati da prođu užurbani koraci grabežljivaca
i uplašeno disanje njihovih žrtava
želim se vratiti kući
kuće su izmicale u magli među brdima
kuće su bile mjesto u zmijskom kolopletu tijelo jedne je gutalo drugu
kuće su bile čežnja za mjestom dolaska sa putovanja
ali mi nemamo kuću
samo brod i pristanište dolje u luci za koji kačimo oči kada polazi kada se vraća
mi smo dio tog prizora mi tu stanujemo u mogućnosti dolaska u mogućnosti odlaska
kada ulaziš kada izlaziš iz mene na dokovima stoje ljudi koji čekaju svoje putovanje
koji čekaju veliki brod
Da se okliznem
Previše svega loše izobilje otrovno izobilje
izobilje koje boli i pritišće jutro
mačka još spava i njeno tijelo i njen san okrugli su
moje tijelo je razdijeljeno udovima
moje tijelo je šestar šiljak i jedan krak podbada drugi
vani je led i sunce kakav sudar želje i hladnoće
kud ćeš kud se ide u ovakvo jutro sa injem koje blista pod svjetlom
ali ova ljepota opasna je
mačka je dremljivi podstanar sna i baš je briga
što toplina koja nju grije mene plaši ako se predugo zadržim
biću svezana biću porobljena krznom toplinom disanjem
misli su zli drugar koji te gurka niz nizbrdicu
moraš ustati pokrenuti se
moraš izaći iz raja ka oštrim ivicama stvarnosti
klizavo je sunce lažno tetoši i obećava toplinu
previše svega unutra
a napolju hladno je jutro podbočilo čelo
i čeka da se okliznem
Autorica: Tanja Stupar Trifunović