Poštovane,
Želim reagirati na članak pod naslovom “Ima izać, nema nazad”, objavljen na
Vašoj stranici, a koji potpisuju autorice Marina i Selma. Iako sam član
Organizacionog odbora prve Bh. povorke ponosa, ovu reakciju pišem
samostalno i iznosim isključivo vlastita viđenja. Prije svega Vam se želim
zahvaliti što ste učestvovale, podržale i propratile prvu povorku ponosa u
BiH. Tokom proteklih pet mjeseci, podrška nam je bila iznimno važna, i ne
bismo mogli i mogle izvesti ovako težak zadatak bez svih naših prijatelja i
prijateljica.
Moram, nažalost, primijetiti da Vaš članak značajno odstupa od vrijednosti
koje je povorka promovirala, posebno kada su u pitanju mizandrija kojom
članak odiše, insistiranje na heteronormativnim dihotomijama, te paušalno
insinuiranje ideoloških antagonizama unutar samog Organizacionog odbora
kako bi se na temelju istih gradio samopromotivni narativ koji nema nikakve
stvarne veze sa upravo održanom Bh. povorkom ponosa.
Banalizacija pretpostavljene spolne strukture, kako organizatora i
organizatorica tako i učesnika i učesnica povorke (a koja pritom strogo
slijedi heteronormativnu dihotomiju “muškarac-žena”), jedino se može
uporediti sa banalizacijom koju smo mogli i mogle vidjeti na Danu
tradicionalne porodice. Baš kao što su “tradicionalisti i
tradicionalistkinje” muškarce i žene sveli na ključ i bravu, tako autorice
ovog članka uspostavljaju jednodimenzionalnu sliku dobrih
žena-feministkinja spram loših muškaraca-antifeminista (slučajnih ili
namjernih protivnika).
Mizandrija je u ovom slučaju posebno zabrinjavajuća kada se uzme u obzir
deklarirana feministička misija ovog magazina. U svijetu koji kroje dvije
autorice, žene su drugarice, hrabre i prkosne, ili samo “djevojke”. Njihova
“sama uloga” je bila “presudna”, a sam narativ povorke su “krojile žene”.
Muškarci su nabildani homofobi, “novinari koji fetišiziraju liberalni duh
tolerancije”, heteroseksualci koji “nameću narativ”, “tradicionalisti,
liberali i antifašisti, ali koji ne izlaze iz patrijarhalne matrice” i koji
nemaju “bilo kakvog ozbiljnijeg političkog angažmana”.
Dok autorice u jednom trenutku ističu kako im “nije namjera zaglibiti u
jeftine politike identiteta i pretvarati se da su ‘žene’
ideološko-politički homogena grupa”, u cijelom tekstu rade upravo to –
pakujući “žene” i “muškarce” (u najužem heteronormativnom smislu) u banalne
kategorije dobro-loše, crno-bijelo, nula-jedinica, a sve na osnovu paušalne
binarnosti zasnovane na prebrojavanju ključeva i brava.
Zaista je žalosno da članak za koji autorice tvrde da treba “pokrenuti
razgovor o feminističkom krojenju javne diskusije oko značaja i budućnosti
LGBTIQ aktivizma” radi upravo suprotno. U članku se afirmiraju
heteropatrijarhalne dihotomije, sa tek tolikim odmakom od
“tradicionalističkog” narativa da se promijeni puki predznak, odnosno
zamijene mjesta “dobrih” i “loših”.
Stvarnost je, kao i uvijek, daleko kompleksnija od bilo kakve dihotomijske
banalizacije. Na primjer, jedna od ključnih karika u kreiranju
najstrašnijeg homofobnog narativa odmah nakon najave povorke bila je
kantonalna zastupnica Samra Ćosović-Hajdarević. S druge strane, brojni cis
i trans muškarci, homoseksualni, biseksualni, heteroseksualni i drugi – a
mahom feministi – učestvovali su u povorci kao organizatori, volonteri,
redari ili šetači. Ove osobe ne postoje u tekstu zato što se ne uklapaju u
banalizirajući narativ.
Moja najveća zamjerka, ipak, odnosi se na sljedeću tvrdnju: “Trenutno se
među članovima i članicama Organizacionog odbora, te svima koji su pružili
podršku Povorci ponosa, mogu primjetiti dvije struje: jedna koja teži
gorepomenutoj liberalnoj komodifikaciji protesta LGBTIQ zajednice, i druga
koja želi da Povorka ponosa postane sredstvo kojim ćemo se boriti protiv
svakog oblika eksploatacije.”
Bilo bi uistinu korisno da su nam autorice objasnile na koji način su došle
do ovog zaključka, imajući u vidu da je Organizacioni odbor sve vrijeme
nastupao jedinstveno i kohezivno, te imajući u vidu upravo stepen
političnosti i društvene odgovornosti same povorke! Izmišljotina o dvije
struje (još jedna binarnost, što se nameće kao omiljeni diskurs autorica)
predstavljena je kao datost, temelj na kojem se treba fabricirati dalji
narativ bez bilo kakvog propitivanja ili bilo kakvog obrazloženja.
Premda ovu reakciju pišem u svoje ime, a ne kao član Organizacionog odbora,
mogu odmah, “insajderski”, riješiti Vašu dilemu i ustvrditi da niti u
jednom trenutku Organizacioni odbor nije bio podijeljen ili u sukobu oko
prirode i političnosti Bh. povorke ponosa. To je nešto što se vrlo lako
moglo i provjeriti, da su autorice to željele. Za sve poruke, transparente
i pjesme zaslužni i zaslužne su organizatori i organizatorice, naši divni
saradnici i saradnice, te sami članovi i članice LGBTIQ zajednice.
Zanimljivo je i da autorice same naglašavaju kako je sve djelovalo “kao dio
dobro uhodane mašine, i učesnici i učesnice Povorke, nas oko 3.000, koji
smo skupa koračali okruženi mnoštvom duginih boja i transparenata, i
novinari koji su svoj posao radili uglavnom odgovorno i profesionalno, i
policija koja je bila dovoljno neupadljiva da smo mogle zamisliti budućnost
u kojoj nema potrebe za militarizacijom Povorke.” No, ne piše gdje su se u
ovoj dobro uhodanoj mašini dale primijetiti dvije struje, toliko radikalno
ideološki suprotstavljene – neoliberalna, eksploatatorska i inkluzivna,
antieksploatatorska!
Možemo li uistinu zamisliti da bi Organizacioni odbor sa takvim dramatičnim
ideološkim jazom zaista bio u stanju da ostane na okupu više od pet mjeseci
i organizira ovakvu povorku ponosa? Kao da se sama povorka ovdje prikazuje
kao privremena prevaga jedne fantomske struje nad drugom, samo zato da bi
se mogli iskopati izmišljeni rovovi, i kako bi se moglo pozvati na
izmišljenu borbu protiv izmišljenog neprijatelja, te kako bi se autorice sa
sigurne distance mogle ugraditi u cijelu priču o prvoj Bh. povorci ponosa.
Nažalost, samim takvim pristupom, upravo preuzetim iz dominantnog binarnog
diskursa, autorice upadaju u zamku da “kidaju veze solidarnosti i uvjere
nas da je lakše i važnije dobiti individualne bitke, nego kolektivni rat” –
nešto protiv čega gorljivo upozoravaju.
Nadam se da ćete, u skladu sa profesionalnom novinarskom praksom, ovu
reakciju objaviti u cijelosti i bez intervencija.
Srdačan i solidaran pozdrav,
Amar Bašić