Žene regije odlučile su da progovore o traumatičnim iskustvima seksualnog nasilja i uznemiravanja koje su prošle kao djevojke, djevojčice ili žene, u obrazovnim ustanovama i van njih, ali najčešće u okruženjima koja su trebala biti prijateljska i sigurna.
Kultura u kojoj su ponikle učila ih je da sve relativizuju, „okrenu na šalu“ ili pripišu izostanku manira muškarca za kojeg im niko nije rekao da je zlostavljač. Strah od „odmotavanja klupka“ spriječio ih je da adekvatno reaguju.
Klupko svih tih strahova i danas sprječava neke da daju podršku onima koje su progovorile, pa umjesto empatije svjedočimo o evociranju uspomena na sretne studentske dane za koje ne sumnjamo da su postojali. Ali oni sada nisu tema. Tema je zloupotreba pozicije moći i zloupotreba familijarnog odnosa na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu (ASU).
O tome za Bonu govore njene bivše studentice.
Piše: Kristina Ljevak
Nakon hapšenja Miroslava Aleksića u Beogradu povodom optužbi za silovanje i seksualno uznemiravanje polaznica njegove glumačke škole među kojima su i maloljetnice, javnosti se putem jednog intervjua (https://www.blic.rs/sudbine/milena-radulovic-miroslav-mika-aleksic-optuzbe-silovanje-seksualno-zlostavljanje/qkn12t4?fbclid=IwAR2NC4YStsFhiAnbTzm7LLTyP4-YXOvln9y2nF9GZWxGr785DVK8K2IN6g0) obratila uspješna beogradska glumica Milena Radulović koja je s još četiri kolegice slučaj prijavila. U četiri dana od objelodanjivanja informacije još 20 djevojaka prijavilo je „čuvenog dramskog pedagoga“ po istom osnovu.
Hrabrost i plemenitost Milene Radulović rijetko je zabilježena praksa u crnoj balkanskoj stvarnosti u kojoj se žrtva krivi za silovanje, ili joj se, kao u ovom primjeru, postavlja pitanje zbog čega nije prijavila seksualno zlostavljanje ranije.
Pored bespredmetnih komentara koje je iznjedrila patrijarhalna kultura nasilja, spremnost da otvoreno govori o traumi i prijavi počinitelja doprinijela je nesvakidašnjoj kolektivnoj reakciji koju najviše pratimo zahvaljujući Facebook stranici Nisam tražila. Ovaj sigurni online prostor u samo četiri dana postojanja okupio je više od 25 hiljada ljudi i stotine ispovijesti o različitim regionalnim iskustvima seksualnog nasilja ili uznemiravanja. U trenutku kada nastaje ovaj tekst pokretačice stranice objavile su kako je na čekanju za objavljivanje trenutno 1185 poruka što je i najbolji pokazatelj kolektivne dijagnoze društva nasilja u kojem živimo.
Od pokretanja stranice neke od najčešćih pritužbi ticale su se Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, odnosno njenih profesora/ica.
„Na prijemnom ispitu za glumu, ja i još desetak djevojaka koje smo prošle u uži krug, sjedile smo samo u gaćicama i jedna po jedna je ustajala i stajala dok je profesor kružio oko nje, dodirivajući je štapom, a potom i rukom po leđima, nogama, vratu i ramenima. Osjećala sam da to nije u redu, ali toliko sam htjela upisati glumu i baviti se poslom o kojem maštam od najranijeg djetinjstva. I poslije, kad sam upisala studij, taj profesor je neprimjereno dodirivao mene i moje kolegice. Brzo smo saznale od starijih kolegica da je to već godinama tako, da se o tome godinama priča, ali da nitko ništa ne poduzima. Taj čovjek ne da nije kažnjen, nego je danas prodekan za nastavu na istom fakultetu.“ (https://www.facebook.com/NisamTrazila/posts/103240155094805)
Ova ispovijest pokrenula je lavinu komentara zahvaljujući čemu smo saznali/e da je isti profesor prakticirao demonstriranje borilačkih vještina isključivo nad studenticama.
„Srušio bi nas i onda bi sjeo na nas i držao nam ruke iznad glave i onda bi dečkima vrlo zadovoljno rekao vidiš kako je sad nemoćna“, dio je još jednog svjedočenja.
Prigovore na nesvakidašnji odnos prema provjeri fizičke spremnosti za glumu smjenjuju oni koji se tiču pijanog profesora ASU koji po toaletu „ganja studentice“.
Pozovi sekretara radi seksualnog uznemiravanja
Veliki pritisak javnosti rezultirao je saopštenjem uprave ASU u kojem se studentice pozivaju na prijavljivanje iskustava seksualnog nasilja i uznemiravanja putem mail adrese sekretara ustanove. (https://www.asu.unsa.ba/index.php/ba/vijesti/1014-saoptenje)
Ponovne reakcije javnosti i možda bitno artikulisanija reakcija Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu iznjedrili su suvislije saopštenje sarajevske i konkretne namjere, mada i dalje bez priznavanja strukturne prirode problema i svijesti o nužnosti promjene paradigme. (https://www.asu.unsa.ba/index.php/ba/vijesti/1017-saoptenje)
Normalizacija neprimjerenog ponašanja uključujući i seksualno uznemiravanje koje kao takvo nije prepoznato učinili su da do ozbiljnih sankcija na ASU ne dolazi, jer pravo je pitanje kako je uopšte bilo moguće polagati dio prijemnog ispita u gaćama a da informacija o tome ne stigne do uprave.
Akademija je reagovala, ali ne na pravi način
„Akademija jeste reagovala u nekoliko navrata kada su bili prijavljeni neki od slučajeva, ali nisu reagovali na pravi način i studenticama se nije pružila adekvatna pomoć i zaštita. U ovom slučaju mora doći do sankcija. Akademija ovaj put ne smije ostati nijema, a također ni institucije u našoj zemlji. Zbog ovih stvari nastaju traume od kojih se ljudi liječe godinama a neki se često i ne uspiju izboriti s njima. Ovo je kršenje ljudskih prava i zbog toga Akademija mora poduzeti nešto. U ovolikom moru optužbi, ima dovoljno dokaza da profesor bude smijenjen. Podrška u obliku izjava na online platformama jeste nekada bitna, ali u ovom slučaju, akcija mora biti institucionalna i taj profesor ne bi trebao biti više uposlen na Akademiji. Ovako bi ovo bila samo performativna podrška koja će nastaviti da iznevjerava žrtve“, kaže jedna od naših sagovornica.
A primjer prijavljivanja slučaja jednom od profesora, voditelja klase, takođe svjedoči o tome da je Akademija bila upoznata sa ponašanjem profesora na čiju adresu je stiglo najviše pritužbi iako se na osnovu svega što je rečeno ispred zvanične ASU stiče dojam kako niko ništa o neprimjerenom ponašanju nije znao.
Mislim da su u upravi o tome znali, ali je to bilo smatrano metodom kroz koju su prolazile generacije djevojaka i niko na nju nije gledao kao da je sporna, što jeste upravo i najveći problem ovdje.
„Što se tiče skidanja na prijemnom, koliko se sjećam, moja klasa se žalila šefu klase i rečeno nam je da toga više neće biti i evo već par godina na polaganju prijemnog nitko se ne skida“, kaže jedna od sagovornica. Da je uprava ASU iz više izvora saznala o neprihvatljivim uslovima polaganja prijemnog potvrđuje i druga sagovornica, bivša studentica glume na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu koja, kao i ostale, u ovom tekstu neće biti potpisana: „Prijavile smo ga profesoru i profesor je prenio to kome je trebao. Mi smo se založile da ne izgubi posao jer je izvrstan profesor i sigurno nije jedini koji je počinio nešto takvog karaktera u historiji Akademije. A nas je bilo strah propjevati i strah nas je bilo posljedica – šta ako se krene kopati dalje, ako to pokrene lavinu – šta bi se sve moglo otkriti pa da dobijemo po nosu od nekoga drugoga“. Prethodni citat ukazuje na jedan od ključnih problema patrijarhalnog odgoja i kulture koja normalizira seksualno zlostavljanje i nasilje nad ženama: studentice su smatrale kako je njihova obaveza bila zaštititi profesora od gubljenja posla, strahovale su od reakcija zbog nedostatka bilo kakvog sistema podrške, te barem one koje smo kontaktirale nisu istrajavale u daljem sankcionisanju, pozivajući se na profesorovu stručnost iako je ona potpuno nerelevantna u kontekstu zloupotrebe pozicije na kojoj se nalazio i još uvijek nalazi. „Mislim da su u upravi o tome znali, ali je to bilo smatrano metodom kroz koju su prolazile generacije djevojaka i niko na nju nije gledao kao da je sporna, što jeste upravo i najveći problem ovdje. Znam da su par godina unazad tu metodu ukinuli jer su se djevojke pobunile, a dotični profesor negodovao“.
„Ja sam dolazila iz drugog grada i znala sam da me to čeka u užem izboru, pričalo se o tome. U užem izboru otprilike bude 10-12 kandidata i da baš niko nikada to nije izgovorio nekom drugom profesoru? Da baš ni jedna djevojka to nije odbila, da se baš ni jedna nije pobunila? Sumnjam. A pogotovo sumnjam zbog naše kafane na Akademiji i svih priča koje su tamo kružile. Kolege će znati o čemu pričam, a ja ću samo da kažem da to nije bila kafana samo za nas, studente“, sjeća se još jedna sagovornica.
„Tokom prijemnih ispita na svim odsjecima, skoro svi profesori sa odsjeka su prisutni u nekom dijelu procesa biranja kandidata i kandidatkinja. Studentice pričaju međusobno, sa drugim profesorima i profesoricama – mislim da ovdje nije pitanje neznanja, već svjesnog korištenja moći prosto jer mogu. Žalba studentica je prošla dosta tiho u krugovima van glumaca, ja sam saznala za situaciju koju godinu nakon upisa i koju godinu nakon što se segment prestao prakticirati“, kaže još jedna studentica. A da neprihvatljivo ponašanje nije samo pojedinačni eksces, već institucionalni, sistemski problem, potvrđuju i druge sagovornice.
Je li vam trljanje i češanje o tijela studentica u sitne noćne sate u kafani zvuči kao glumačka metoda? Je li vam korištenje opijata pred studentima zvuči kao dobra glumačka metoda? I je li pozivanje studentica u kuću u dva ujutro zvuči kao sjajna glumačka metoda?
„Iskoristiti ću ovu priliku da pozovem djevojke iz grupe Nisam tražila da objave i svjedočanstva u odnosu s ostalim profesorima ASU, a ne samo s ovim. Bilo je nekih svjedočanstava studenata koji su doživjeli ranije strašna seksualna uznemiravanja nekih profesora, koji nakon što su malo oladili kući danas rade, predstavljaju se kao moralna vertikala i pričaju o etici studentima i u novinama“, kaže jedna od sagovornica.
„Je li vam trljanje i češanje o tijela studentica u sitne noćne sate u kafani zvuči kao glumačka metoda? Je li vam korištenje opijata pred studentima zvuči kao dobra glumačka metoda? I je li pozivanje studentica u kuću u dva ujutro zvuči kao sjajna glumačka metoda? Loptica se stalno prebacuje, a nikako da se zaustavi, reagira i educira o tome svemu. Zašto je teško priznati da si pogriješio? Glumci smo i najbolje znamo da je to ljudski i da svi sve imaju u sebi. Ljudski je griješiti i priznati, tražiti oprost. Ali guranje pod tepih, ignoriranje i zataškavanje i taj ponos će kad-tad eksplodirati. Također prebacivanje odgovornosti na dijete u smislu da su studentice sve izmislile i da su lude je jako bolno“, smatra jedna od sagovornica.
Tijela studentica kao instrumenti za naštimavanje
„Generalno smatram kako se na mnoge nenormalne stvari na Akademiji gleda kao na normalne te se s vremenom studentice i studenti privikavaju na to da su naša tijela u bukvalnom smislu instrumenti koje se smije dodirivati, naštimavati, brusiti, kako naša tijela nisu dovoljno dobra, te samim tim mi nismo dovoljno dobre/i te je to nešto što smatram da ostavlja trajne posljedice koliko na naše mišljenje o nama, toliko na naše mentalno zdravlje.“
Osim normalizacije seksualnog uznemiravanja, strah od neupisivanja glume i neispunjavanja vlastitih snova razlog je za izostanak reakcije studentica.
„Kada sam prvi put čula za tu informaciju nije mi baš bilo najjasnije zašto je skidanje brusa potrebno kao dio testiranja. Kasnije je profesor objasnio da je to zbog provjere tjelesnih mana, tetovaža i slično. Nije mi baš bilo ubjedljivo opravdanje i prolazilo mi je kroz glavu da su mnoge kandidatkinje prije mene napravile i valjda je to rutinski i uobičajena praksa. Nisu ni moje koleginice, a ni ja pravile strku oko toga, iako nam je svima evidentno bilo neprijatno. Dobro se sjećam te neugodnosti kada smo jedna po jedna izlazile u gaćicama i stale na sred vježbaone ispred nastavnika te njegovo odmjeravanje sa svih strana. Sada mi je naravno žao što nisam bila drčnija, ali mislila sam da ću si odbijanjem zatvoriti vrata za ispunjenje mojih snova.“
Nažalost, konverzacije bi se često završavale na tome da ne bi htjele izaći u javnost sa tim informacijama zbog straha padanja ispita, godine, nemogućnosti nastavka studija.
„Ponekad se odreagovalo u nekoj šali, ali da je neko sa stavom nešto rekao, rijetko. Sjećam se da sam se jednom osobno pobunila kada sam poslužila kao sredstvo dok smo učili samoodbranu i rekla (pola kroz šalu, a pola kroz nevjericu) profesoru da prestane da mi prilazi. Što na kraju i jest. Meni se više činilo da je javna tajna to skidanje s prijemnog, ali možda nisam u pravu“, još jedno je svjedočenje, kao i naredno, koje potvrđuju nejasnu sliku o pravima tokom studija i strahu od ishoda studiranja.
„Kolegice bi relativno često razgovarale o takvim događajima u privatnim prostorima. Nažalost, konverzacije bi se često završavale na tome da ne bi htjele izaći u javnost sa tim informacijama zbog straha padanja ispita, godine, nemogućnosti nastavka studija.“
„Prestani patiti i kreni raditi“
„Reputacija naše Akademije je takva da proizvodi izvrsne glumce i glumice, to je razlog zbog kojeg smo i htjeli studirati baš na ASU. Studij glume je specifičan sam po sebi. Dio pedagoškog procesa je da vas očeliče za sve moguće uvjete u profesionalnom životu, dakle – da ste spremni igrati bez obzira na razne okolnosti. I to zaista jeste ono šta vas čini vrhunskim profesionalcem. Tako su izlike i žalbe raznih vrsta uvijek dočekane sa „prestani patiti i kreni raditi“ i „ako imaš vremena za patnju i razmišljanje, znači da ne radiš dovoljno“, šta ide u prilog tom čeličenju. I to vam se ureže kao mantra. Drugo bitno pravilo je da ništa ne smijete shvatati lično, da morate razgraničiti svoje glumačko biće od vašeg ličnog. Ova pravila, vrlo disciplinovana i zahtjevna radna atmosfera, i studij koji se bavi istraživanjem ljudske naravi i njenih granica, onda postanu potencijalno pogodno tlo za ispoljavanje raznih frustracija ponekih profesora/profesorica i iskorištavanja predanosti i zahvalnosti studenata/studentica koji su primljeni na prestižnu Akademiju, kroz psihičko, verbalno, pa evo i seksualno ugrožavanje zamaskirano u „pedagoške metode“ i „stara škola“. Akademija školuje studente i studentice godinama i ne dovodite u pitanje njezin integritet. Stoga je jednostavno pomisliti da je to možda dio tog treninga ili da je to samo subjektivni doživljaj. U većini slučajeva bismo odabrali neki odbrambeni mehanizam – relativizaciju problema ili ismijavanje. Čini vam se da niste dovoljno dobri ako vas nešto boli. Ako su tolike generacije uspjele, zašto ne mogu i ja? Stisni zube i nastavi raditi. Ako nešto i kažeš, nosiš taj teret „zašto se baš na meni mora lomiti koplje, znači li to da nisam mogla izdržati standardni pritisak, ne želim se zamjeriti nikome da ne steknem lošu reputaciju – isti ljudi koji mi predaju mogu odrediti hoću li sutra dobiti posao ili ne“, još jedno je od studentskih razmišljanje koje bismo mogle imenovati kao prepoznavanje problema, ali i izostanak mehanizama njegovog rješavanja, posebno unutar sistema koji neće sam reagovati kada se problem pojavi.
„Mislim da problem Akademije ne leži u golotinji na prijemnom, nego u nečem mnogo indoktriniranijem i dubljem, a to je neakademski odnos između studenata i (pojedinih) profesora“, još jedno je od mišljenja naših sagovornica koje su spominjale i prisustvo seksističkih komentara na račun izgleda studenata/ica koji prema iskustvu bivših studentica takođe nisu rijetki i ne idu samo u pravcu „pohvala“, naprotiv, često se procjenjuje kako s određenim izgledom i težinom neće postići nikakve rezultate u profesiji.
Do formiranja Komisije za prevenciju seksualnog i rodno zasnovanog uznemiravanja na Akademiji scenskih umjetnosti koja se dogodila u utorak, 19. januara, studentice nisu imale povjerenja da prijavljuju seksualno uznemiravanje. Podsjećamo, i kada bi se požalile to bi bilo djelomično uz kasnije vlastite intervencije da se slučaj dalje ne procesuira u strahu od „odmotavanja klupka“ i posljedica po njihovu diplomu i profesionalnu budućnost.
Priče o seksualnom, psihološkom i profesionalnom uznemiravanju kruže našim krugovima godinama, decenijama, i moje je osjećanje ako se do sada nije interno riješilo, neće nikada. Ljudi za koje znamo mnoge negativne priče su nažalost na vrlo visokim pozicijama, na Akademiji i van nje. Jedini način da se počne rješavati problem je da neko sa višim autoritetom preuzme kontrolu nad situacijom i natjera ih da se bave ovim, ali i mnogim drugim problemima.
„Fakultet je dovoljno mali da će svi saznati sve, samo je pitanje vremena; anonimnost ne postoji. Čim ne postoji anonimnost, osobe su vrlo jasne mete frustriranih profesora. Zadnje dvije godine smo dobili pravo da anonimno evaluiramo sve profesore koje nam predaju, no kad je na klasi između 4 i 10 ljudi, vrlo se lako prepozna rukopis ili struktura rečenice. Ne osjećate sigurnost da iskažete bilo kakvo nezadovoljstvo jer su pred vama ljudi koji odlučuju o vašem uspjehu na akademiji, a kad završite, vrlo moguće i o profesionalnoj karijeri.“
„Uglavnom smo pisali pozitivne stvari, iako nisu uvijek bile istinite, zato što nas je malo na klasi i bilo nas je strah da nam taj profesor ili profesorica idući semestar ne zagorča život. Bilo bi možda bolje da postoji nezavisno etičko povjerenstvo ili psiholog/inja (koji/a nije vezan/a za ustanovu kao predavač/ica) pa da znaš da ako nešto kažeš, da neće procuriti na krivo mjesto i potencijalno ti se obiti o glavu.“
„Atmosfera kakva je na ASU nažalost ne ostavlja prostor za povjerenje, baš zbog toga se jako dugo šutilo o ovome, ovo je jedan veliki i dugoročni problem koji se veže za Akademiju. Donekle svi mi koji smo studirali na Akademiji ovo smo znali, ali zbog načina na koji nam je ovo bilo predstavljeno, nismo ni smatrali ni doživljavali da je nešto veliko ili važno. Ali, traume su tu i o njima nam upravo kolegice i pišu na FB stranici Nisam tražila.“
Sa bivšim studenticama ASU smo razgovarale nakon prvog saopštenja ove institucije te ih pitale da li im poziv djeluje kao iskrena namjera da se posvete rješavanju ozbiljnih problema za koje se kuća tereti (sa sve tadašnjom adresom sekretara ustanove).
Profesori/ce se, očekivano, razlikuju i dok neki/e uživaju puno povjerenje studentica, nekima se nikada ne bi obratile povodom loših iskustava tokom nastave.
„Postoji zamka licemjerja. Ne bih se svim profesorima obratila za određene probleme jer su neki u više navrata dokazali da nisu etički kompetentni, a uostalom tu postoje i lobiji. O tome se isto zna. Već se u prošlosti štitilo koga se nije trebalo – i to upravo po osnovu seksualnog uznemiravanja. Savjetovala bih profesorima da i oni nešto od nas nauče, kao što smo i mi od njih – da spuste malo svoj ego i reaguju za dobrobit pravde i studenata. Jedino će tako biti zaista cijenjeni.“
Neka ostane među nama
„Nakon dugogodišnjeg iskustva sa Akademijom, taj poziv mi se čini kao pokušaj da sve ostane u obitelji, da se napravi neki dogovor koji bi samo trenutno riješio problem. Priče o seksualnom, psihološkom i profesionalnom uznemiravanju kruže našim krugovima godinama, decenijama, i moje je osjećanje ako se do sada nije interno riješilo, neće nikada. Ljudi za koje znamo mnoge negativne priče su nažalost na vrlo visokim pozicijama, na Akademiji i van nje. Jedini način da se počne rješavati problem je da neko sa višim autoritetom preuzme kontrolu nad situacijom i natjera ih da se bave ovim, ali i mnogim drugim problemima.“
Znam zasigurno da postoje profesori i profesorice sa svih odsjeka kojima se želudac prevrnuo od ovoga svega i kojima je istinski stalo do ovog problema. No, također sigurno ima i ovih koji bi što prije saprali odgovornost ili uprli prstom u pojedinca, prije nego što bi doveli u pitanje čitav sistem (jer u njemu uživaju određeni status).
„Smatram kako se svako uznemiravanje i zlostavljanje treba odmah prijaviti jer ga neprijavljivanjem odobravamo, te da bi sama Akademija trebala dati veću podršku studenticama i studentima koji se ohrabre na takav korak te da se ne smije čekati da se dogode ovako kobne stvari kako bi imali pravo na takav korak. Htjela bih vjerovati u to da ovo nije nešto što je samo pro forme ali zar je moguće da ovo na ASU toliko dugo traje i da se o tome šuti a da će se sada nešto promijeniti?“
„Znam zasigurno da postoje profesori i profesorice sa svih odsjeka kojima se želudac prevrnuo od ovoga svega i kojima je istinski stalo do ovog problema. No, također sigurno ima i ovih koji bi što prije saprali odgovornost ili uprli prstom u pojedinca, prije nego što bi doveli u pitanje čitav sistem (jer u njemu uživaju određeni status). Nije pitanje većine i manjine, nego pozicije moći. Svjedočila sam i sama raznim manipulacijama i zakopavanjima manjih problema, tako da mi je teško (ili lagano?) predvidjeti daljnji tijek događanja“, neka su od razmišljanja na temu seksualnog nasilja i uznemiravanja. U međuvremenu je, kako je rečeno, korigovano saopštenje Akademije i formirana Komisija za prevenciju seksualnog i rodno zasnovanog uznemiravanja. Prema informacijama koje smo dobile već su neke prijave upućene Komisiji što potvrđuje da prijavljivanje ne izostaje onda kada postoji adekvatan sistem i kreiranje prostora povjerenja.
Ako se iskoristi aktuelni trenutak, pažnja javnosti i intenzitet anonimnog prijavljivanja seksualnog zlostavljanja općenito, promjene unutar obrazovnog sistema u BiH i van njega mogle bi biti istorijske.
„Buduće generacije glumica moraju znati da nije normalno kad vam kažu – objesile su vam se sise kolegice“, objašnjava jedna od glumica. Naše sagovornice s razlogom misle kako bi od velike koristi bila medijska pažnja koja neće trajati samo nekoliko dana. Mi ćemo dodati da osim prisustva teme u medijima treba voditi računa o pristupu temi.
Prenošenje traumatičnih iskustava sa stranice Nisam tražila na portalima kao put do klikova a ne povod za ozbiljnu analizu ukupne situacije neće ništa postići. Kao ni salijetanje fotografa dok Milena Radulović, od koje je sve krenulo, ide prema tužilaštvu kako bi dala izjavu o silovanju koje je preživjela.
Nužnost postavljanja granica
Stavljanje glumačke profesije u fokus tematiziranja seksualnog nasilja i uznemiravanja nije posljedica namjere stvaranja iluzije kako u drugim profesijama ne postoje jednaki problemi. Sjetimo se samo afere na Pravnom fakultetu u Sarajevu od prije nekoliko godina za koju se sad većina ponaša kao da se nije ni dogodila. Ali ono što stvara razliku je priroda profesije. U elektrotehnici neće jedna osoba odlučivati o vašoj budućnosti, a i kad bi pokušala imate tačne rezultate svojih zadataka kojima ćete je demantovati.
U glumi od jedne osobe može zavisiti upis, kao kasnije od reditelja svaka uloga. Zbog ranjivosti i stalne izloženosti ovim ljudima, posebno dok se obrazuju, trebalo bi prilaziti s posebnim senzibilitetom.
Teško je, ako ćemo zaista pravedno gledati na stvari, ne izostaviti činjenicu da na našoj Akademiji ima puno umreženih ljudi koji su u jaranskim odnosima. Dosta njih je jedan čovjek doveo da rade i sigurno postoji zahvalnost prema njemu zbog toga što su tu. Stvaraju se lobiji među njima, ali i strah od gubitka posla, pa se zbog toga šuti. Mnogi od njih su bili svjedoci, a mnogim se nasilnicima progledalo kroz prste.
„Teško je odvojiti svoj privatni život od profesije te ona nužno utječe na njega nažalost. Posebno zbog toga što nas uče da moramo biti snažne i snažni, jake i jaki, a lome nas oni koji nas to uče“, zaključuje jedna od sagovornica i dotiče jednu od najvažnijih tema koja je bila dijelom razgovora sa svih šest bivših studentica Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, a to je porodična atmosfera koja se njeguje tokom studija. Zahvaljujući tome teško je postaviti granice, što će u budućnosti biti nužno kako se ne bi zloupotrebljavala familijarnost, normaliziralo seksualno uznemiravanje a potom i zlostavljanje, te zamaskiralo u nečije neloše namjere i manjak manira kako se dešavalo do sada.
Naše sagovornice na kraju naglašavaju kako često spominjanje jednog profesora, jer je informacija o njemu prva dospjela u javnost, ne znači isključivo njegovu odgovornost.
„Teško je, ako ćemo zaista pravedno gledati na stvari, ne izostaviti činjenicu da na našoj Akademiji ima puno umreženih ljudi koji su u jaranskim odnosima. Dosta njih je jedan čovjek doveo da rade i sigurno postoji zahvalnost prema njemu zbog toga što su tu. Stvaraju se lobiji među njima, ali i strah od gubitka posla, pa se zbog toga šuti. Mnogi od njih su bili svjedoci, a mnogim se nasilnicima progledalo kroz prste. Ovaj optuženi profesor u kojeg su sada uprti svi prsti služi kao paravan da se pokriju tuđa nedjela. I sada je on sigurna zona o kojoj svi mogu ponešto uznemiravajuće ispričati“, kažu na kraju.
Srž problema svakako nije u pojedincima, niti pojedinačne sankcije donose trajne rezultate. Suština je u tolerisanoj mačističkoj kulturi i potlačivanju, u ovom slučaju na ASU, ali i u nizu drugih obrazovnih institucija. Već spomenuta promjena paradigme i iskrene namjere za izgradnju društva nulte tolerancije na svaki oblik seksualnog, fizičkog, verbalnog ili bilo kojeg drugog nasilje nad ženama i djevojčicama jedini su način stvarnog odgovora na višestoljetni problem za kojeg mjesta pod tepihom više nema.