sladak život Koke Tadić
kad je bila mala
Koka je jednoj bolesnoj babi
odsjekla pletenicu.
babinu je kosu zapalila
u dvorišnom ognjištu
i uspješno posvađala
majku i oca.
govorila mi je o tom podvigu
decenijama kasnije
sa zadovoljnim smiješkom
na izboranom licu.
zamišljala sam je visoku
oko sedam pedalja
svu u crnini
sa zašećerenim jagodama
umjesto očiju,
koje je na dlanovima
nudila u nadoknadu
za svaki nestašluk
a potom ih sama jela
sve dok nije porasla
za još čitav metar.
Kokin režim
Koka je voljela da izmišlja
pjesme poznatih pjesnika
ratne pjesme
pjesme koje su joj nekad
pjevali mladići.
dovoljno je bilo zrnce istine
da ona napravi pogaču
koju smo silom rituala
dijelili i jeli
dok ne mine glad –
njena.
mi smo uvijek tražili još.
jedno lice Koke Tadić
Koka se jednom svukla
kad je mislila
da je niko ne gleda.
njene kruškaste grudi
skoro da su dodirivale
pupak na vrhu
zamašnog stomačića
a nožicama koje su bile
kao isklesane
od komada mjesečeve kore
špartala je po sobi
tamo-amo
tik iznad zemlje.
pustila je srebrnkastu kosu
da se sliva niz pjegava
ramena
a crno nebo njenih gaćica
njihalo se
do izdašne konačnosti
zaobljenih kukova
pod još uvijek
tananim strukom
nad kojim su se uvijale
ruke
dizale u vazduh
prateći ritam sitnih stopala
odvajale od tijela
probijale plafon
krov
odlazile uz vjetar
na nebo.
Koka i puška
Koka nikad nije
a) išla u pozorište
b) čitala kratke priče.
ipak, nije voljela
što u kući ima pušku.
djeca su je jednom
krišom uzela
i brat je u sestru opalio
vazduh.
baš tad je Koka
banula na vrata
i presamitila se od plača
pred djevojčicinim
stopalima.
kad su je pitali
pa šta ti je, Koko?!
jecajući je odgovorila
a) ako je igra
ne znači da nije stvarno
b) ako nema metka
ne znači da je promašio.
Koka na srebrnom potoku
Koka je uvijek negdje žurila
stalno bila zauzeta
a svi su govorili kako je lijena.
jednom je otišla na potok
da donese lamicu vode
i vratila se
poslije tri dana i tri noći
pregazivši tri staze
bora njenih ukućana.
po povratku
zabezeknutoj porodici
objasnila je:
išla sam do potoka
korak po korak
nogu ispred noge
stazom zaobilaznom
neutabanom
jer je preko poznate
palo staro stablo
koje nijesam mogla
ni željela da pomjerim.
hrabrila me izvjesnost
srebrnkaste, hladne tečnosti
na kraju mog puta
gdje sam konačno
umorena pala
spustila lamicu na zemlju
sačekala najčistiji talasić
izvorske vode
podigla ručku jednom
a dno drugom rukom
brzo zahvatila nalet
koji je tukao
iz srca zemlje
i probio dno lamice
tekao sa potokom
daleko
do neke vode s imenom
koja se dizala u nebo
da opet padne na zemlju
na lišće, na krovove
i mačke
na vaša lica
vaša lica pod dlanovima –
to me trglo
i natjeralo da se vratim
ta voda u vašim šakama
voda što prolazi
kroz ruke.
Koka nikad nije
bila vična, ili uopšte
domaćica.
ipak, redovno je čistila
prozore pod olucima
obrva.
kroz dva vlažna stakla
uvijek si mogao vidjeti
prostranu, šumeću
noć
i duboko u njoj
svjetla uhvaćena u okna
velike, ljubičaste kuće
iz koje trčke izlijeću
toplo obučeni
glasovi.
možda Koka sada opružena leži
na vrhu kose i posmatra
planinske porebrice
dok se niz njih
u nevidljivim krdima
ne spuste
prisojni
sati.
s mrakom, i ona silazi niz padinu,
u djetinjstvo,
kroz koje se nekad kotrljala
po snijegu
dok se ne bi razbila
na parčiće smijeha
u zagrljaju
brižne
podbrežne ravnice.
sigurno se smješka i sada,
u sebi,
stupajući na ledinu
prozirna, i tiho.
baš kao sunce što je sišlo
za podnožje smrekove
šume
i tek se kroz noćnu maglu
sjeća
da je sunce.
Autorica: Marija Dragnić