U kakvom dobu živimo ako je toliko lako postati
„zabranjena umjetnica“?
Umjetnost jeste politička, ali nije politikantska.
Dragi ljudi,
Hvala vam na podršci, čak iako priču o povlačenju moje izložbe znate tek u fragmentima; hvala vam što stajete na stranu slobode izražavanja i što branite umjetnost, koja je, dakako, u opasnosti. U trenutku kada mi je javljena informacija o potpunoj cenzuri mog stvaralaštva, znala sam da neću biti saučesnica u sistemskom napadu na umjetnost. Kao što bi Mladen Stilinović rekao: „Napad na moju umjetnost napad je na socijalizam i napredak“, ja kažem: „Napad na moju umjetnost napad je na slobodu i napredak.“ Budući da je moje ime razvučeno u milion različitih konteksta i verzija minulih događaja, našla sam za shodno da vam se lično obratim i raskrinkam mitove, sada kada su se strasti djelimično smirile.
Site specific postavka rezultat je dugotrajnog promišljanja prostora u kojem sam dobila priliku izlagati, jer je moj rad „Kriminalni milje“ odabran kao najbolji na Završnoj izložbi AUBL prethodne godine od strane stručnog žirija MSURS-a. Posmatrajući nagradnu izložbu kao problemsku, nastojala sam izraziti stav o lokaciji u kojoj izlažem: da je ona mjesto održavanja moći prije nego mjesto njenog preispitivanja. Kao odgovor na prakse obnavljanja fetišizacije umjetničkih predmeta strategija izložbe počiva na njihovoj pretjeranoj glorifikaciji – naguravanjem objekata u prostor „vječno osvijetljenog“ izloga Galerije. „Pozornica“ izloga izmiče konstruktu radnog vremena prerušavajući se u sastavni dio svakodnevnice, od koje je u stvarnosti jasno fizički izdvojena uzvišenjem, tradicionalnim osvjetljenjem i staklom. Istorijski ideal muzejske dužnosti postignut je: zagarantovanim uspjehom postulata da se izložena djela ne dodiruju i očuvaju do u beskonačnost. Simboličkim izlaskom iz „bijele kocke“, a sugerišući publici da postavku mogu sagledati samo svana, otjelovljuje se transformacija galerijskog prostora.
Transformacija galerijskog prostora trajala je čitavih 18 sati.
Odlučujući se da ne djelujem odvojeno od institucije ako želim uticati na njezino mijenjanje (dok pritom ne nipodaštavam indirektne intervencije) odgovorno tvrdim: mi smo njeni stubovi, mi omogućavamo njen opstanak, i kao njen sastavni dio, kao „aparati istine“ mi je moramo konstantno preispitivati. Djelovanje iz pozicije umjetnosti bi tu trebalo imati specifičnu poziciju.
Koncept nije do kraja ispoštovan – unutrašnji prostor Galerije trebalo je da bude potpuno prazan. Svoju sam ideju izložila oko dva mjeseca pred postavku i naišla na hvalospjeve i odobrenja, kako od kustoskinje tako i od direktorice Muzeja. MSURS se, naime, predstavlja kao širokogrudan prema mladim neafirmisanim umjetnicima i umjetnicama sa narativom „da je sve dozvoljeno“ i da postoji „obilje prilika“ koje mi samo treba da uberemo sa stabla. Skeptična prema tom, skoro sakralnom, nadasve požrtvovanom samoproklamovanom identitetu ustanove, koji za posljedicu proizvodi imperativ osjećaja slobode („Što se žališ kada ti je sve dozvoljeno?“), riješila sam cijelu stvar preispitati.
Oduševljenje ovom idejom trajalo je do posljednje sedmice pred postavku izložbe, kada sam, dovedena pred svršen čin, naišla na dijapazon restrikcija: od toga da mi se ne dozvoljava željeni materijal (rigips), kojim bih pregradila izlog od ostatka prostora Galerije, vršenja pritiska da izložba bude u nekom drugom dijelu prostora (što nema veze s konceptom), do zabrane pražnjenja galerijskog prostora – dan pred izložbu – uz emocionalnu ucjenu da tu radi troje ljudi, i kako će to troje ljudi da zarađuje platu sjedeći u praznom prostoru? Na argumente da nikada ranije nisam vidjela da stalna postavka tako male galerije ostaje za vrijeme aktuelne izložbe i da je svim kolegama i koleginicama koji su tu izlagali bio na raspolaganju čitav prostor, dobila sam odgovor da prodaja ne može biti obustavljena, a da su prošlih godina svi prodavali radove, što ja ne želim. Ovo se ispostavilo kao netačno.
Bitno je reći da je zbog nastojanja da pregradni materijal bude obično platno (iako sam naglasila da mi je krucijalna čvrsta konstrukcija radi izvođenja instalacije) ili nešto iz skladišta Muzeja, povrijeđeno oglašavanje o izložbi pa je događaj na Fejsbuku objavljen tek tri dana pred otvaranje, kada su obaviješteni i mediji. Postavljanje je bilo pomjereno na dan pred izložbu i na dan otvaranja. Naglasila bih i kontradiktornu odrješitost da sama odradim dizajn vizuelnog identiteta izložbe pored živućeg dizajnera Muzeja, a s druge strane strogo odbijanje sredstava koja sam nudila za „preskupo“ postavljanje rigipsa, jer to Muzej mora isfinansirati.
Naglu odluku da se stalna postavka Galerije ne ukloni shvatam kao prvu cenzuru.
Druga se cenzura desila sat vremena pred otvaranje kada mi je dojavljeno upozorenje da je segment instalacije „Bez naziva“ potencijalna prijetnja po poslovanje i održivost MSURS. Znajući da će ona svakako biti, pa i na silu sprovedena, jer ja nisam ta koja ima apsolutnu moć nad odlukama na nivou institucije niti je kustoskinja, modifikacija je dobila moju saglasnost. Taj je segment instalacije bio izložen na prošlogodišnjoj završnoj izložbi kao studentski rad, stoga mislim da bi s njim svi sa kojima sam sarađivala u ovom projektu trebalo da budu upoznati, a štampan je i na letku izložbe bez ikakvih sugestija.
Ovdje valja pojasniti ideju rada „Bez naziva“. To je platforma, univerzalna mapa uma, dokument „šizofrenih uvida“. Nastala je postavljanjem praznog natron papira iznad kreveta gdje sam danonoćno bilježila diskurse i iz njih izvlačila narative koji na određenom nivou komuniciraju. Rad obitava na granici svakodnevnog i umjetničkog, pri čemu nastoji demistifikovati ulogu umjetnice kao genijalne (prešaran tekst su greške), sam umjetnički proces i autonomiju umjetnosti. Promjena je sastavni dio rada, on nikad nije završen. On je čvorište iz kojeg izrastaju samodovoljni radovi što znači da su svi zapisi koje sadrži – tek potencijalne početne ideje nekog budućeg rada i ne mogu se čitati kao posebni, odnosno van tog konteksta.
Zbog svega navedenog sam u času otvaranja izložbe odbila dati izjavu, svjesna da još uvijek nisam stigla promisliti sva dešavanja i „neminovne“ modifikacije, i svjesna da je time moj umjetnički integritet ozbiljno narušen.
Sljedećeg dana izložba je uklonjena. Određena religijska skupina (dobila sam paušalne informacije da se radi o Baštioniku) izrazila je negativne reakcije na „krstove“ u postavci i, optuživši me za bogohuljenje, prijetila demoliranjem izloga u Božje ime. Očekivano, stala sam u odbranu svoje prve samostalne izložbe i izrekla jasan stav da mi se postavka ne dira bez obzira na sve, no kustoskinja je bila, a tek ja, nemoćna pred imperativom nadređene. Uslijedio je niz poziva punih emocionalnih ucjena, jer sam mlada i neiskusna klinka koju valja preplašiti. Tako mi je predočen strah od povrede imovine Muzeja i potencijalna šteta koju institucija ne bi mogla iznijeti, strah od gubljenja određenih pozicija, što bi trebalo da bude moja odgovornost (kao da je tu imam neku moć), i odluka da se ne zove policija, na šta sam se u nevjerici neslano našalila da se iznajme zaštitari. U ponudi sam dobila dve moguće opcije: da mi se obesmisli rad tako što će biti premješten unutar Galerije, nazad u četiri bijela zida gdje je „izložba i trebalo da bude“, ili da se ona potpuno ukloni – i, gle čuda, ja biram! Mapirajući atak na svoj rad, pritom ne vidjevši značaj ni relevantnost u mišljenjima da je unutrašnjost Galerije veoma reprezentativna ili da su svi prethodno izlagali tu, pa zašto ne bih i ja, odbila sam biti podređena i ukroćena.
Nije postojao izbor osim toga da li ću ostati dosljedna svojoj ideji ili ne. Sve ostalo je bilo na strani imperativa slaganja.
Na statusu Fejsbuk profila MSURS-a, iščitava se potpuno suprotno: na zahtjev umjetnice (i kustoskinje) ili autocenzura. Kako na zahtjev umjetnice ako se umjetnicu samo pro forma nešto pita? Kako na zahtjev umjetnice ako je ona smještena na dno hijerarhije u bilo kakvom, gotovo nasilnom, donošenju odluka, na nivou institucije? Ali, ako se priča svede na autocenzuru, skandal je upola manji, dakako, „umjetnica je za to sve sama kriva, što se povukla, trebalo bi da životom brani vlastiti rad!“ Okriviti „male ljude“, to je strategija moći.
Dominantan predmet rasprave bila je instalacija „Bez naziva“, odnosno jedan od njenih brojnih segmenata, koji se, kako sam već objasnila, ne mogu čitati zasebno. Crveno platno u formi krsta na kojem su natpisi „sise“ i „pička“, isječeno je iz haljine stare horske uniforme, koja je za razliku od tog segmenta, samostojeći rad imena „Usnila je dubok sanak“. Ideja ovog rada najbliža je simboličkom spajanju dihotomije žena-kao-seksualni-objekt i žena-kao-savršena-domaćica-supruga-majka, dva dominantna konstrukta unutar registra ženske rodne uloge, čija je funkcija održavanje lagodnog života muškog dijela populacije, a koji su nastali ili se hrane unutar konstrukta religije kao takve. Stavljam fokus na hrišćanstvo jer krećem iz ličnog, s obzirom na iskustvo odrastanja u pravoslavnoj porodici gdje se gradila ambivalentnost unutar mog identiteta na granici između ova dva pola ženske rodne uloge, od kojih se za jedan „moram odlučiti“. Vršim intervenciju u kroju haljine, koji odgovara tradicionalnom hrišćanskom kodeksu oblačenja za žene: duga haljina dugih rukava i bez dekoltea. Oslobađam je tkanine u području reproduktivnih organa materijalizovanjem negativa forme krsta, a rezultat je univerzalna uniforma „prostitutke“ i „poštene žene potčinjene porodici“.
Okriviti „male ljude“, to je strategija moći.
Teško mi je da uvidim povezanost između izolacije koja me zadesila poslije otvaranja izložbe usljed kontakta sa osobom koja je zaražena koronavirusom i odluke o zatvaranju izložbe, a što je bilo navedeno u saopštenju kao jedan od razloga. „Negativne konotacije građana“, kako kaže status institucije kulture, izmjestila bih u drugi plan. Umjesto da prijavi prijetnje policiji, MSURS je odlučio da savije kičmu bez pogovora i skloni izložbu od očiju javnosti, osjetljivih na ženski reproduktivni organ iz kojeg smo svi nastali, a neosjetljivih na nasilje. Uostalom, šta god da je bio sadržaj izložbe, krajnje je licemjerno da me nagrade pa me se kasnije odreknu. Institucija bi kao „mjesto otvorenog dijaloga i umjetničkih sloboda“ trebalo da garantuje zaštitu prava umjetnika i rada, a ne da se povlači pred fašističkim cenzorskim konceptima, pravdajući ih time da „ljudi ne znaju koje su to slobode koje umjetnost ima“.
Umjetnost jeste politička, ali nije politikantska.
S tim u vezi, bilo bi preče zapitati se ko kontroliše umjetnost i zašto? Ko određuje gdje je granica umjetničke slobode ili šta se, gdje i kako smije prikazati? Zar umjetnost ne bi trebalo da bude u poziciji unutar koje ona može da preispituje moć, da postavlja neugodna pitanja, da suočava sa stvarnošću, da otkriva ono što za imperiju ne postoji? Zašto MSURS nije stao iza svoje odabrane mlade umjetnice koja se tek probija na scenu i u odbranu umjetnosti i umjetničkog integriteta? Zar jedna ustanova koja pretenduje na vodeću poziciju u domenu recepcije i reprezentacije savremene umjetnosti regiona treba da podilazi opštim ukusima i stavovima? Kad se „sve je dozvoljeno“ transformisalo u cenzuru sat vremena pred otvaranje izložbe i njeno uklanjanje sljedećeg dana? Do kada će se gušitelji naših napora samoproglašavati feministkinjama, herojima i heroinama svijeta umjetnosti? U kakvom dobu živimo ako je toliko lako postati „zabranjena umjetnica“?
Zar umjetnost ne bi trebalo da bude u poziciji unutar koje ona može da preispituje moć, da postavlja neugodna pitanja, da suočava sa stvarnošću, da otkriva ono što za imperiju ne postoji?
Budući da i sam Ustav RS garantuje slobodu umjetničkog izražavanja, mislila sam da bi bilo zgodno prisjetiti se pitanja koje izložba promišlja, a koje sada više nego ikad odgovara proteklim dešavanjima u podneblju čiji je vrhovni bog – nasilje: „Šta da radimo sa svom ovom slobodom?“
Autorica: Milena Ivić