Anita Pajević, Redukcije, Vrijeme, Zenica, 2020.
Redukcije Anite Pajević na odličan način pokazuju koliko snažnih slika stane na malo prostora. Reducira se prostor, bjeline nadvladavaju tintu, zato ćete imati priliku da vidite kako naslov i/ili moto zauzimaju čitavu stranicu. Time se nastoji ukazati na njihovu interpretativnu vrijednost. Naslovi su naglašeni kao jake pozicije teksta još i više time što su oni oneobičeni—njena pjesma ima svoju geografiju, njena amigdala ima svoj novi centar. Ako je Anitin pjesnički prvijenac Perlinov šum pjesnički izraz jedne matematičke funkcije, Redukcije kao da u sebi nose značenje koje se iz jezika prirodnih nauka transponira u pjesnički jezik; odnosno, u jeziku hemije se pojam redukcija koristi u značenju hemijske reakcije koja podrazumijeva oduzimanje kisika nekoj tvari (suprotno od oksidacije).
Anita Pajević eksperimentiše sa redukcijama u pjesničkom jeziku; pjesnikinja bježi od konvencija koje bi redakcija nametnula njenim Redukcijama—stranice nisu numerisane, nema sadržaja, predgovora, ni pogovora. Ako se u hemiji neka tvar u reakciji redukcijom razlaže na jednostavniju, u jeziku književnosti, s obzirom da književnost nije egzaktna nauka, raspolažući jezikom kao materijalom, a stihom kao formom, reducira se jezik kao forma. Anitini stihovi taku se reduciraju do svega jedne ili dvije riječi: “nada mnom se / izdaleka /razdanjuje pjesma” piše Pajević u geografiji jedne pjesme. Međutim, treba napomenuti da se reduciranje jezika ne provodi nauštrb kvaliteta; štaviše, Anitin jezični bunt je izraz otpora pojavnoj stvarnosti. Zato kod Anite nalazimo jednu oneobičenu stvarnost, stvarnost koju treba da nam nudi umjetnost kao postupak. Stoga kod ove talentirane mostarske pjesnikinje nalazimo neobične slike, primjerice u sljedećim stihovima: “sve me je manje u sebi / nebo se suncem prevrće / nagriza zubnu kost” (mračni pokret), “a možda bih / da se nisam u kućici obeskućila / u prsima napipala kost koker španijela” (amigdala). Neprestane metamorfoze koje se oslikavaju u njenim stihovima su duboki izraz sebstva, u neprestanom osluškivanju Drugog koji tvori njen lirski subjekat. U želji da poezija postane univerzalno iskustvo i način za buđenje svijesti i bunta, pjesnikinja je podijelila svoj “opći mrak” (amigdala), onaj mrak iz kojega se budi svaki dobar poetski pokušaj alhemije riječi.
Reference na popularnu kulturu i dašak orijentalne filozofije su katalizator za otkrivanje novih svjetova i vidova sebstva; stoga ne treba da nas čudi što je za pjesnikinju ljubav “žustrina plave” (amigdala). Jednako kao što je za Rimbauda pravi život odsutan (v. Délires 1) tako i Anita traga za njegovim pravim formama koje se nalaze u deautomatiziranoj percepciji svakodnevnog i iskustvenog.
U pretapanju onoga što je dio pojavne stvarnosti, Anita Pajević čini svoju poeziju angažiranom, ali na jedan fantastički način. Njene slike su fluidne kao što je, uostalom, i stvarnost. Intersemiotičke transpozicije joj nisu strane—spirited away postaje idealna poveznica za formu Anitinog pjesničkog izraza: intuitivnost i metamorfoza su njegov sadržaj.
Njena amigdala se puni čudesnim slikama koje su opet tako prirodne. Njena pjesma dolazi sa privremenog mjesta, jer obiluje neprestanim metamorfozama koje joj ne dozvoljavaju da se uništi u svojoj konačnosti i forme i sadržaja.
Autorica: Hana Hot