(odlomak iz romana)
- Plivanje
Sasvim je sigurno da je bilo potpuno nepotrebno postaviti to pitanje. Naročito tada. Zapravo ne zna da li je pogrešnije bilo pitanje, ili trenutak.
Ipak, morala je znati, i morala je odmah. Ležali su preblizu, osjetila je tuđu kožu na svojoj, tuđi dah je probadao iza uha, tijela su grijala jedno drugo. Kad se disanje primirilo, nakon jednog dužeg udisaja, upitala je:
– Voliš li ti rijeke?
– Spavam. – odgovorio je.
Osjećala je kako se njegove grudi bespovratno lijepe uz njena leđa, a dlan koji joj je držao na stomaku postaje otežao kao namočena spužva. Sve dok nije zaspala, nije je napuštao osjećaj zarobljenosti.
Ujutro je ustao prvi i pravio kafu.
– Voliš li mlijeko? – pitao je.
Nije odgovorila. Dugo se umivala i posmatrala vodu kako otiče niz slivnik.
Kasno je naučila plivati, sa skoro jedanaest. Bilo je to zadnje ljetovanje na koje je išla s roditeljima. Otisnula se u plavo i nepoznato zadnjeg dana tog zadnjeg ljetovanja. Za dan je znala da je zadnji, za ljetovanje nije.
Ništa drugačije, sigurna je, ne bi bilo ni da je znala, da joj je more došapnulo da će iduće godine biti rat i da je ovo sad posljednja prilika koju ima.
Nikad nije povjerovala moru, onako kako je vjerovala rijekama.
Četiri godine poslije, rat je zalazio, a ona je, već srednjoškolka, s tatom otišla na rijeku. Mještani su napravili branu i na toj priručnoj plaži, kupala su se hrabrija djeca. Onoj plašljivijoj samo ime plaže nije ulijevalo povjerenje, ma kako se odrasli zaklinjali u njenu sigurnost. Malo koje dijete se željelo kupati na Mrtvicama.
Ona jeste. Tata je tu doveo da je uvjeri da se sjeća i da je to kao i vožnja bicikla, nešto što se ne zaboravlja.
– Znaš plivati, maco, samo se pusti i vidjet ćeš, tijelo će samo.
Nije se bacila u nju, rijeke nikad nije napadala. Ulazila je polako, ali odlučno. Sitnim koracima, ali ne zastajući. Gledala je ispred sebe i disala mirno, da rijeka osjeti da joj vjeruje.
Tijelo jeste samo. I taj, i svaki naredni put.
Prve poratne godine, napokon je, opet, otišla na more. Nije bilo mame i tate, samo voditelji omladinskog ljetnog kampa. More je bilo isto kao prije pet godina. Ona nije. Imala je jednodijelni kostim i menstruaciju, panični strah od tampona i pogleda.
U more nije mogla ući kao u rijeku. Svi su je posmatrali, i ono je posmatralo. Nije djelovalo prijateljski. Nije joj vjerovalo, nije ni ona njemu.
Sjeća se samo da je voditelj kampa imao najplavlje oči koje je dotad vidjela. Ne sjeća se čija su bile preostala prestrašena lica nagnuta nad njeno tijelo. Sjeća se da su joj se miješale rečenice, kao da ih neko izvlači iz bubnja za loto.
Sjeća se: Dobro je, dobro je, diše!
Sjeća se: Jesi li dobro, možeš li pričati?
Sjeća se: Znaš plivati, maco, tijelo će samo.
Mrzila je more.
Beskrajno je voljela rijeke.
– Ne volim mlijeko. Ali popit ću je, svakako, na poslu. – rekla je i izašla, bez pozdrava.
Trčala je do posla. Tijelo je samo.
- Trčanje
Dobro se sjeća trenutka kada je prvi put posumnjala u maminu besmrtnost.
Nije išla u školu, imala je jedva pet.
Čim je čula rečenicu: “Djeco, idemo stići autobus!”, potrčala je kao da je taj mamin povik bio pucanj što lovačkog psa lansira u lov. Ulovila je autobus i dugo, činilo joj se vječnost, stajala pred otvorenim vratima i nasmijanim šoferom, ne vjerujući da su i mama, i sestra još sićušne, udaljene prilike, što se, premda trče, nevjerovatno polako primiču zaustavljenom autobusu.
– Svaka čast, malena! – govorio je vozač pružajući joj ruku – bit će od tebe nešto!
Nije znala šta reći, ni šta bi to od nje moglo biti, samo je trčala onako kako je jedino znala.
Sjela je uz prozor i gledala poznat krajolik. Mama je izula cipelu ispod sjedišta, nožni su joj prsti djelovali veliki i nezgrapni. Sestra je bila ljuta, kao i uvijek kada bi ona, pet godina mlađa, u nečemu bila bolja.
Vozile su se tek nekoliko stanica, tri, možda četiri. Ne sjeća se gdje su išle, ni kako su se vratile kući, tek zna da je tad shvatila da mama ne može sve.
Mama je vozila, hodala, plesala, penjala se, tješila. Ali ona je trčala, to je bila njena supermoć.
Cijelu osnovnu i srednju školu, prvu su je birali u timove, kad god bi za neku igru trebala spretnost i brzina.
Kad se odselila, prije no sa asfaltom novog grda, upoznala se sa šljunkom oko riječnog nasipa kojim je trčala prije ispita, prije posla, prije susreta, prije odluka.
Tijelo je uvijek išlo prije, i išlo je brzo.
– Idem se istuširati, možeš nam staviti kafu – zamolila je kolegicu odmah s vrata, čim je otvorila vrata oridinacije.
– Hoću, ako ćeš mi pričati sve natenane kako je bilo sinoć!
Pretvarala se da je ne čuje od vode.
- Biciklizam
Nije ga željela, taj bicikl. Bio je bijel, a ona je voljela crno. Bio je pony, a ona je patila za BMX-om.
Sestra ju je nevoljko učila da vozi. Pridržavala je slabašnom rukom, kao da želi da nikad ne nauči. Naučila je brzo, baš zato. Vozila ga je spretno, savladala sve finte, skretanja, vožnju bez ruku, uklizavanja u zavoje. Ali nikad ga nije zavoljela, bio joj je, do kraja, kao tuđi.
Jedva je dočekala rat i besparicu. Gledala je kroz tatu dok joj je objašnjavao kako su ga morali zamijeniti za brašno i kako će dobiti bolji kad sve ovo prođe, a proći će brzo.
Bilo joj je svejedno. Ne treba joj bicikl. Brža je ona od toga, to je za slabiće, poput njene sestre.
Prije nego će konačno otići kod njega kući, dok su sjedili u presvijetlom kafeu s preglasnom muzikom, pričao joj je kuda se sve vozao, koliko je bicikala promijenio, gdje nabavlja opremu, koji su nosači najbolji i šta su mu planovi da odvozi u narednih bezbroj godina koliko je, činilo joj se, vjerovao da ima pred sobom.
Ona se osjećala sve starijom i sve umornijom. Prekinula je njegovu priču u pola rečenice.
– A da idemo kod tebe?
Na trenutak je zašutio, a onda mu je došapnula nešto prljavo, o tome koliko se uzbudila dok ga je slušala i kako samo želi da je skine.
Nije željela. Nije znala zašto mu to govori. Mogla je jednostavno otići, još jedan loš Tinder dejt, kao da igdje više i zapisuje te minuse, osim na prvojutarnjim kafama s kolegicom.
Ne zna zašto se popela u njegov stan, niti zašto je ostala da prenoći. Naročito ne zna čemu rijeke, čemu pitanje o rijekama, kad je od početka znala da to nije čovjek s kojim bi, ikad, i u najluđem scenariju, dijelila rijeke.
– Gotova je, hajde da mi pričaš, dok nisu pacijenti počeli! – čula je kolegicin glas iza huka vode iz tuša.
Zavrnula je hladnu, pa vruću. Plavu, pa crvenu.
– Minus kao kuća – rekla joj je, i srknula kafu. Crnu, bez mlijeka.
– A jebat mu mater. Bit će drugi, nemoj samo odustajat.
Neće ona. Ona ne odustaje.
Tijelo će samo.
Autorica: Lamija Begagić