„Rođena sam 25. novembra 1941. godine u okupiranom Sarajevu. Tada je Bosna i Hercegovina pripadala nezavisnoj državi Hrvatskoj i, kao što je poznato, već su počela masovna odvođenja Jevreja i Srba – stupili su na snagu rasni zakoni.” Ovako je Nada Ler-Sofronić 2006. godine započela svoju priču, koju će Svenka Savić i grupa autorica objaviti u knjizi „A što ću ti ja jadna pričat” (Novi Sad: Futura publikacije, Ženske studije i istraživanja, 2008). Nadinu majku sa tek rođenom Nadom jedno vrijeme je skrivala porodica Jenić, a s obzirom na to da je skrivanje Jevreja bilo izuzetno rizično, Nadina majka je tražila način kako da pobjegnu iz Sarajeva. „Pošto je moja mama bila povezana sa komunističkim pokretom – bila je sindikalni aktivista, što se ni baki ni mom tati nije baš naročito mnogo sviđalo, mada su bili građanski progresivno orijentisani, ali mama je bila malo ekstremnijih političkih ideja u to doba. Na svu sreću da je bila povezana sa pokretom i da su joj javili da ne čekaju u Sarajevu, da treba bježati, da su to samo priče da će Jevreji biti odvođeni na prisilni rad… u stvari prijeti masovno istrebljenje.” Ova sjajna knjiga sa životnim pričama žena rođenim u periodu od 1915. do 1980. godine može se naći u pdf izdanju na internetu. U njoj Nada Ler-Sofronić priča svoju priču na 22 strane. Priču od koje se treba napraviti scenario za film ili predstavu.
Na pitanje šta ju je formiralo kao ličnost Nada između ostalog kaže da je jedna od okosnica njenog karaktera, za koji je njena majka bila zaslužna, to da ne može prihvatiti nacionalne mržnje i predrasude. „Druga je stalni mamin podsticaj da slobodno javno govorim, jer je ona imala problema, da budem komunikativna i otvorena, i, što je moja majka imala u sebi izgrađeno, karakterna, ali ipak i komunističko neko nasljeđe, neki osjećaj za zakon. (…) To je osjećaj za socijalnu pravdu, za pravičnost, i u vezi s tim bih isto rekla nešto što je moju majku beskrajno nasmijavalo. Uvijek je pravila viceve od toga… Kad smo se vratile u Sarajevo, sva djeca su onda postajala pioniri: crvene marame, one kapice i tako dalje, što je značilo i određenu ideologiju, pa pionirske organizacije su bile male političke organizacije, mali budući dobri komunisti… Onda su mene pitale mamine prijateljice: šta se to tebi najviše sviđa u toj organizaciji… a ja sam rekla: ‘Zato što su u socijalizmu žene i muškarci ravnopravni!’ Kao mala curica s kapicom na glavi, tek kasnije sam se sjetila te svoje izjave, što znači da je to meni bio najvažniji momenat koji me opredjeljivao za to da sa radošću zavežem tu crvenu maramu, ne zbog toga što su bili krosevi, što je bilo ‘Druže Tito mi ti se kunemo!’ Ja od najranijeg djetinjstva nisam voljela kultove ličnosti i nikad nisam voljela ni na parade ni na marširanja da idem. Prosto sam antiautoritarno bila vaspitana, al‘ to mi se mnogo dopalo u tom socijalizmu, što je on garantovao jednakost žena i muškaraca.”
Nada Ler-Sofronić je predavala socijalnu psihologiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, bila dio grupe prvih feminističkih teoretičarki u Jugoslaviji, imala je aktivnu ulogu u drugom valu feminizma, 1978. godine je sastavila koncept višednevne, prve međunarodne feminističke konferencije u Istočnoj Evropi, Drug-ca žena — žensko pitanje: novi pristup?, koja je okupila predstavnice ženskih pokreta Istoka i Zapada i značila prekretnicu o razmišljanju o ženskom pitanju u jugoslovenskom realnom socijalizmu. Doktorska disertacija Nade Ler-Sofronić, koju je pisala prije 40 godina, prva je feministička teza odbranjena u SFRJ. Dijelom je objavljena u knjizi Neofeminizam i socijalistička alternativa (1985). Predavala je na odjelu Rod i kultura na Centralnom evropskom univerzitetu, na ženskim studijama u Beogradu, jedna je od utemeljivačica ženskih studija u Novom Sadu, te inicijatorka i jedna od koordinatorki i predavačica na ženskim studijama u Sarajevu. Pisala je pasionirano i objavljivala. Samo neki od njenih poslijeratnih radova su Kontroverze savremenog feminizma – iskustvo, identitet, moć; Kraj tranzicijske paradigme – rodna perspektiva; Zato što smo žene (empirijsko istraživanje, koautorstvo); Gender analiza Izbornog zakona BiH; Feministički/ženski pokreti i civilno društvo u postsocijalističkim zemljama. Rukovodila je nezavisnim Centrom za istraživanja, politike i zagovaranja „Žena i društvo” u Sarajevu.
Tokom aprila 2007. godine u okviru modula Rod i politika na Rodnim studijima, pri Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu, Nada Ler-Sofronić nam je održala niz predavanja o rodnoj perspektivi iskustva, identiteta i moći. U silabusu je pisalo da će se, između ostalog, osvijetliti intersekcija rodnog identiteta sa klasom, ‘rasom’, etnicitetom i nacionalnim identitetom. Za mene to je bilo dragocjeno znanje, jer je to bio prvi put da sam stvarno shvatila da rod nije dovoljan kada se promišlja o stvaranju političkog identiteta, i da je bez faktora klase analiza manjkava. Razgovarala je sa nama o teorijskim i posebno praktičnim vrijednostima ključnih koncepata feminističkih teorija, politika i praksi. Voljela bih da televizije u svojim arhivima pronađu i emituju njene nastupe i da je sada, sa novom savješću, gledamo i slušamo kako govori o feminizmu, sekularizmu, odnosima moći među spolovima i rodovima u različitim društvenim sistemima. Nada Ler-Sofronić je sada vječni dio naše feminističke tradicije i pretkinja koja nas obavezuje da razmišljamo, učimo i borimo se.
Autorica: Jasmina Čaušević
Fotografija: Branko Belić, preuzeta sa književnost.rs: http://www.knjizenstvo.rs/en/journals/2019/interview/we-still-need-our-old-marx