Početna stranica Hotela Europa posjetiteljki poručuje: Dobrodošli u Hotel Europe, glamur i luksuz na dohvat ruke. Ispod je u nekoliko paragrafa objašnjeno šta to znači: raskošan izgled, ljubazno osoblje, najvažnije ličnosti iz Evrope i svijeta su tu odsjedale, 160 luksuzno opremljenih soba, 14 apartmana od kojih su 2 predsjednička, konferencijske sale, spa, wellness, fitness, bazen, solarij, sauna, masaža, kulinarske bahanalije. Spavanje u najjeftinijoj sobi je preko 200 konvertibilnih maraka, apartman je 460, a za predsjedničke apartmane cijene nema na stranici. Osim luksuza na dohvat ruke, hotel je poznat i po dugogodišnjem partnerstvu sa Sarajevo Film Festivalom – svake godine tokom osam festivalskih dana zgradu hotela osiguravaju zaštitari i privatne osiguravajuće službe, te hotel postaje i fizički, a ne samo materijalno nepristupačan građanima Sarajeva. Ova oaza luksuza i glamura, u kojoj su u posljednjih nekoliko godina odsjedali Robert De Niro, Angelina Jolie, te mnogobrojni manje poznati, ali podjednako financijski potkovani državnici, je 31. marta otpustila sve svoje radnike koji su bili zaposleni na određeno. Ljubazno osoblje, koje se koristi kao reklama raskoša je tako ostalo bez posla.
U pismu koje je Rasim Bajrović, generalni direktor Grupe Europa (koja između ostalog upravlja i hotelima Holiday, Art, Astra i Astra Garni) poslao šefovima odjela nalaže se da “radnike obavijeste da dođu u pravnu službu 31. 03. 2020. da preuzmi [sic] dokumentaciju i odmah istu dostave na Biro 01.04. 2020. godine kako bi mogli dobivati redovna mjesečna primanja/plate već od aprila mjeseca”, jer kako pismo objašnjava, “Biro raspolaže velikim budžetom kreiranim za ove vandredne situacije”, a privremeno zatvaranje usred koronavirusa ugrozilo je “likvidnost naše firme”. Kako je moguće da likvidnost firme koja je vlasnik nekoliko elitnih sarajevskih hotela i koja je godinama partner Sarajevo Film Festivala bude ugrožena nakon samo dvije sedmice obustave rada (kako se u pismu navodi hotel je zatvoren 15.03.2020., a pismo je poslano dvije sedmice kasnije)? Ko je odgovoran za to? Da li će se odgovornost za ovo tražiti u rukovodstvu, ili će posljedice neodgovornosti snositi samo i isključivo radnici?
Bajrović u pojašnjenju koje je dao za Dnevni Avaz navodi kako je manji broj radnika kojima je ugovor o radu istekao i radnika koji su bili zaposleni na određeno poslao na biro, ali da oni u stalnom radnom odnosu nisu otpušteni. Očekuje da država refundira plaće toj kategoriji radnika “do aprila 2021. godine u iznosu o kojem ćemo se dogovoriti s Vladom i ne smije se ići ispod minimalne plaće u FBiH”, te da Grupu Europa “oslobode direktnih poreza (porezi na dohodak i doprinose) do aprila 2021. godine,” i da im “plaćanje režijskih troškova prolongiraju do aprila 2021. i umanje cijene za 50 posto”. Pored toga zahtijeva i da ih se “oslobodi svih parafiskalnih nameta u potpunosti te da se naloži u bankama da nam kredite zamrznu do aprila sljedeće godine”. Ono što je u Bajrovićevoj izjavi fascinantno je da očekivanja koja ima naspram države – o dugoročnoj pomoći i brizi za biznise – nema naspram sebe kao poslodavca. U izjavi se nigdje ne navodi šta će Grupa Europa uraditi da svojim radnicima pomogne da epidemiju prebrode u relativnoj sigurnosti—da li će se zalagati za to da država otpuštenim radnicima, kao i radnicima čije će plaće biti smanjene, ne naplaćuje režije, da im banke ne naplaćuju rate kredita, da im kompanije poput BH Telecoma i Telemacha ne naplaćuju internet koji je sada postao jedna od osnovnih potrepština.
Ovakva vrsta fokusa na sebe nije jedinstvena za Grupu Europa. U posljednjih nekolika dana sve je prisutniji narativ da su prave žrtve pandemije korona virusa biznisi, a ne radnici kroz čije su izrabljivanje ti biznisi do sada ostvarivali profit i koji su sada otpušteni uz dan najave. U ovom narativu profit se predstavlja kao pravo biznisa, a ne posljedica izrabljivanja radnika unutar kapitalizma, a gubitak tog istog profita predstavljen je kao veća tragedija nego masovno siromaštvo društva unutar kojeg ti biznisi postoje. U ovom narativu država postoji samo da bi biznise oživljavala kada slobodno tržište kolabira, a ne i da bi to tržište regulisala tako da radnici budu slobodna i osnažena klasa, a ne vječno ugrožena društvena kategorija.
Osim nedostatka osjećaja odgovornosti prema radnicima, Grupa Europa, kao između ostalog i dosta drugih poslodavaca, također ne pokazuje osjećaj odgovornosti prema široj društvenoj zajednici. Većina poslodavaca ne nudi svoje prostore i pogone na raspolaganje društvu dok traje kriza. Grupa Europa ne nudi svoje sobe kriznom štabu za smještaj osoba koje su trenutno u samoizolaciji i koje su smještene u neuslovnom studentskom domu Bjelave. U domu, osobe dijele kupatila puna buđi i sobe pune žohara, dok hotel pun luksuza čami prazan u centru grada. Zašto fabrike koje masovno otpuštaju radnike svoje pogone ne stavljaju na raspolaganje državi, zašto restoranske kuhinje ne mogu postati javne? Zašto biznisi samo traže, bez da išta nude, bez da imaju osjećaj da je ova kriza i njihov problem? Vjerovatno jer nije, vjerovatno jer je pitanje likvidnosti i godišnjih bonusa ipak drugačije od pitanja pukog preživljavanja. Vjerovatno, također, i jer država niti to zahtijeva, niti ima kapacitet, znanje, ili volju da upravlja ovim resursima u doba krize. Umjesto toga se oslanja na vladavinu straha.
Ovo nameće pitanje – čemu služi naša trenutna ekonomska postavka? Proizvodnji luksuza za mali broj građana koji si ga mogu priuštiti? Ono što smo naučili u proteklih 15 dana, a na šta su ljevičari upozoravali i mnogo prije, je da ne služi proizvodnji respiratora, unapređenju zdravstva i sigurnosnih mreža za najranjivije kategorije našeg društva. Ako ne služi većini, ako nas samo ugnjetava, moramo se zapitati – šta će nam? Šta će nam ekonomski sistem koji proizvodi masovno siromaštvo? Koja je društvena korist profita? U kapitalizmu profit služi kapitalistima, ne društvu, i ne radnicima. Zašto onda ti isti kapitalisti nemaju odgovornost da posljedice ekonomske krize snose sami? Zašto se odgovornost prebacuje na društvo, a posljedice snose radnici? Ako će se društvo već brinuti za privatne biznise, zašto onda ne postanu društveni? Ako je već rizik društveni, zar i profit ne bi trebao biti?
Pandemija koronavirusa ogolila je svu oholost globalnog kapitalizma – mit da se radom i trudom može prevazići društvena nepravda (klasna, rasna, rodna) razotkriven je kao potpuna fantazija. Mit o deregulaciji tržišta kao znaku napretka također nam se topi pred očima, dok gledamo kako nedostatak radničkih prava i zaštite doprinosi širenju virusa i stradanju radnika. Činjenica da je kapitalizam nepravedan ne može se više okarakterisati samo kao mišljenje, sada je početna teza, tačka odakle krećemo i pitamo šta dalje. Zašto ulagati resurse da bismo očuvali jedan sistem koji je u svojoj suštini izrabljivački do kosti, da bismo ga učinili trunku boljim, tek toliko da se otpor prema nepravdi smanji? Možda je vrijeme da umjesto toga počnemo ozbiljno zagovarati društvo u kojem je dobrobit većine bitnija od profita elita. To ne znači vraćanje na sistem od prije pedeset godina, već učenje na tadašnjim greškama i hrabro zahtijevanje budućnosti koja je pravednija nego što je bila prošlost, i nego što bi sadašnjost ikada mogla biti.