Piše: Tanja Stupar-Trifunović
Mjesta na kojima počinje sve iz početka
Što pišeš ta sranja
Rekla si mi objasniću ti kako mudrom preraspodjelom sredstava preživjeti sve ovo
Bila si praktična u podukama
Zemlja je na pola raspuknuta stvar gdje jedni teže dobru drugi zlu
a pisci vazda nervnom rastrojstvu između
Ne ne trebaju ti njihove krize njihovi napadi tjeskobe
Ni slava među studenticama književnosti kakav seks usput
Ni narasla sujeta dok djevojčice uzdišu nad riječima
tako zgodno umetnutim između stranica knjige njihovih grudi i nogu
Rekla si svaka životinja svoju mudrost ima
Oštru kandžu velik zub otrov smrtan ili smrad
Neku gadost neku podlost
nešto moraš odabrati ako planiraš preživjeti sve ovo
Što pišeš ta sranja
kao da vremena ima za mijenjati svijet i Noje i brodovi su potonuli
Duboko daleko u mrtvo more metafora
Uklopi se u stanje stvari
Diši duboko prihvati sebe
Pacovi ruju po rupama gdje smo sakrili hranu
Kakve imaš planove za večeras mala
Klinci po ćoškovima vrckaju kao žene tu iza ćoška prodaju drogu
Treba ti nešto da se uradiš
Stara si umorna si preživjela si potop pacove rat preživjela si šizmu
i šizofreniju preživjela si brak i druge institucije koje su postojale dok si ti išla u školu
O bože kako stara djevojka večeras hoda gradom
Makar popij nešto
Biće ti prijatnije biće ti toplije oko srca kada kreneš u grad
Nikom nije ugodno brijanje na suvo
I našminkaj se budi klaun u bojama
tvoje bore to više ne postoji
Sve jebozovne majke su operisane i zategnute
Stara majko ko si ti otkud dolaziš i zašto misliš da je dovoljno da me gledaš
tužnim i emotivnim pogledom
Niko ne da pičke više samo za to
Niko kurcom ni da mrdne na te patetične utvare kao ti
Moraš naučiti da preživiš na ulici na podijumu među zvijerima
Grebi mačkice grebi
Grebi da preživiš
Zgrabi kakvog miša sa tim preostalim zubima i zabavi se
oni su svakako štetočine nemoj da žališ dok mu mljackaš rep za prošlim danima
ni njegovom ucviljenom mišicom poješćeš sutra i nju
doba je krize doba kada pravednici uzmiču pred gladnima
neki na svoje noge obuvaju duboke čizme i gaze sa njima gaze po tuđim obrazima
po dječijim prstima
gaze sitne životinje i kose djevojaka i dolaze da pregaze svijet
čuješ li kako marširaju
a ti maštaš kako da obljubiš koga noćas maštaš kako da umakneš smrti
kako da naučiš svoj sitni porod da pobjegne što dalje
Što dalje
kud te to odvodi
Što pišeš ta sranja
Poezija je umrla ptica je pala s grane mački u usta
Predi oblizuj se zagrcni se perjem
Nemoj biti ptica
Nemoj biti ptica
Grebi
Budi mačka
Poezija je odletjela da traži bolje sutra
A ti pođi sa mnom u sumrak
Iza ćoška ćemo voditi ljubav
Tvoj jezik i moj jezik poput mačeva na mjesečini koja pristiže
Priznaj da su ti gaće mokre čim pomisliš na mogućnost jedne ovakakve
zabranjene romanse
O pokvarena starice odrasla si na tim filmovima gdje ne smiješ da mi gurneš ruku u gaće
A samo o tom maštaš
Ali kuda to vodi
Nikuda
što pišeš ta sranja
Živi stara živi ionako si odavno polovna roba
Bolje je da te trošimo dok još ima što da se troši
dok još ima ispravnih dijelova
dok još nisi sva pokvarena kao tvoje misli
Negdje si topla i meka
još uvijek
postoje mjesta na kojima počinje sve ispočetka
dotakni ih stara
Razmnožavanje domaćih životinja
Surov je to zvuk kada lopata zarije svoj kljun u šljunak
u zemlju u tijelo gliste
koje se lomi i savija živo a svedeno na svoje patrljke
Surov je to zvuk koji oštro ulazi u tkivo zemlje
Presijeca jasnu liniju kržljavo busenje trave naseobinu poludjelih mrava
I sve se strmoglavljuje ka dolje
Ka tebi
I dan je surov i vjetar je prejak i prehladno je za ovaj ljetnji dan
Pa nisi ti bila neka meka
Neka krhka
Da odeš nekog mirnog dana bez bure
I bez kletvi
I bez zazivanja predaka i psovanja svih životinja u štali
Nisi ti bila neka koja bi nas ostavila
bez pozdrava bez da nam se jeza hladnog dana zavuče u kosti
Nisi ti bila toliko plodna
koliko si željela
Ni toliko sinova
nisi imala koliko ti je trebalo
da pokažeš komšijama da s tobom nema šale
Nisi ti bila neka bezveze
znala si više nego sve žene u selu ali koga je to tvoje znanje zanimalo
od ovih tvojih pokunjenih
od troje dvoje
preostalih
Ni da kriknu ne znaju kao ti
Kada su ti javili da tvog najstarijeg sina više nema
umrla si s tim jaukom
i počelo je vrijeme čekanja na odlazak
Nisi ti ničeg imala dovoljno
Ni djece ni hrane ni ljubavi
Samo te oči užagrene koje su se nama potomcima kotrljale kroz san
Ko će sad to sve
Tu muku
Tu zemlju pustu
Te prazne štale
To muklo blejanje ovaca koje se pare po nebeskim livadama
Taj čemer kamena i lopate koji vode ljubav
Ko će to da naslijedi od tebe
dok ključ kruži iz ruke u ruku niko ne smije
vatru da upali na ognjištu kraj kojeg ste se zimi
i ti i sve domaće životinje porađale trajni sklopivši savez
među vašom mladunčadi
oni su blagi kao jagnjad mislila si gledajući svoju djecu
načetu zubima vukova
Surov je to zvuk kada tupo odjekne kamen o sanduk jer je ovdje više
kamenja nego zemlje
I kako da ti bude laka kada odlaziš sa svim tim teškim spoznajama
kako u nikom od nas nemaš dostojnog nasljednika