Komentar redakcije Bone na jučerašnju fotografiju Darija Kordića i Marijane Petir na Hodu za život.
Jučer je u Zagrebu ponovo održan Hod za život – klerofašistička manifestacija koja pod plaštom borbe za tradicionalne vrijednosti pokušava ženama oduzeti pravo na izbor. Sa Hoda je osvanula slika – na Trgu dr. Franje Tuđmana osuđeni ratni zločinac Dario Kordić sa Marijanom Petir, hrvatskom predstavnicom u Evropskom parlamentu (koja je inače poznata po svojim homofobnim izjavama) i svećenikom.
Dario Kordić je rođen 14. decembra 1960. u Busovači. Postao je predsjednik općinskog ogranka Hrvatske demokratske zajednice u Busovači i dopredsjednik Predsjedništva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne 1991. godine. Ostaje na funkciji dopredsjednika i nakon što se Hrvatska zajednica Herceg-Bosna pretvara u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Međunarodni krivični sud u Hagu optužio ga je za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti 1995. godine. Prvostepeno je osuđen 2001. godine na kaznu od 25 godina zatvora, koju je Žalbeno vijeće potvrdilo 2004. godine. Nakon odsluženja dvije trećine kazne, na aerodromu u Zagrebu (koji se tada još uvijek nije zvao po dr. Franji Tuđmanu) uz Thompsonove hitove dočekalo ga je oko 200 istomišljenika. Dok se Kordić zahvaljivao Crkvi i prisutnom biskupu i svećenicima (nazvavši ih svojom “drugom obitelji”), njegovi obožavatelji su fizički napali aktivistu Zorana Ivančića koji je uzviknuo “Ubojico!”
Sud u Hagu je Kordića proglasio odgovornim za masakr u selu Ahmići gdje je stradalo preko 100 civila, uključujući 32 žene, i 11 djece [para. 625]. Pretresno vijeće je prihvatilo dokaze da je u noći 15/16. aprila održan sastanak u Kordićevoj kući u Busovači gdje je donešena odluka da se spale kuće i pobiju Muslimani u Ahmićima, i da je, kad je rečeno da bi civili mogli poginuti, Kordić rekao “pa šta” [para. 627]. Kako se dalje navodi u presudi [para. 642], Pretresno vijeće nalazi da ogromna količina dokaza ukazuje na dobro organizovani i planirani napad HVO-a na Ahmiće kojem je cilj bio ubijanje i istjerivanje muslimanskog stanovništva što je rezultiralo pokoljem. Tvrdnja da je taj napad bio opravdan po strateškoj, odbrambenoj ili bilo kojoj drugoj osnovi u potpunosti je neutemeljena. Oni branioci koji su se tamo našli bili su u potpunosti zatečeni i odbrana koja je pružena bila je rudimentarna, kao što i pokazuju rezultati toga dana. Nadalje, Pretresno vijeće zaključuje iz tih dokaza (i dokaza o drugim napadima HVO-a u aprilu 1993.) da je u to vrijeme postojala zajednička nakana ili plan smišljen i izvršen od strane vođstva bosanskih Hrvata da se Lašvanska dolina etnički očisti od Muslimana. Dario Kordić je, kao lokalni politički vođa, bio dio te nakane ili plana a njegova je glavna uloga u njemu bila uloga planera i podstrekača. Žalbeno vijeće je potvrdilo Kordićevu kaznu i navodi da je bilo razumno konstatirati da je Kordić, kao odgovoran regionalni političar, planirao i poticao zločine koji su se 16. travnja 1993. dogodili u Ahmićima i susjednim selima Šantići, Pirići i Nadioci,
Dakle, muškarac koji je osuđen jer je svoju političku funkciju iskoristio da izda naređenje da se organizuje napad na selo Ahmići, iako je bilo izvjesno da će stradati i civili (uključujući djecu), napad kojem je jedini cilj bilo etničko čišćenje; muškarac koji je provodio sistematsku kampanju protjerivanja i ubijanja civila, i koji je onda ispred međunarodne zajednice odgovornost za napade prebacio na žrtve, jer njegovi ljudi kao dobri kršćani nikada ne bi počinili takva djela [para. 640], se na Trgu dr. Franje Tuđmana slika sa hrvatskom predstavnicom u Evropskom parlamentu, i pod zaštitom Crkve i udruge U ime obitelji sebe predstavlja Borcem za Život. Dobri kršćani.
Hrvatski revizionizam nije nova pojava – proslave Domovinskog rata i negiranje ratnih zločina su ustaljena praksa, kao i proglašavanje ratnih zločinaca herojima. Čak ni pojava Kordića na Hodu nije iznenađujuća – prisustvovao je i prošle godine. Međutim, činjenica da se hrvatska predstavnica u Evropskom parlamentu slikala sa osuđenim ratnim zločincem, i to postavila na Facebook, uz opis – feeling blessed – bez bilo kakve ozbiljnije reakcije, što domaćih i stranih medija, što međunarodnih organizacija, jeste iznenađujuće (reakcije su došle uglavnom od ljevičarskih i feminističkih portala i organizacija). Njihova fotografija nije samo primjer revizionizma, već i dokaz volje da se on prihvati kao službena politika, indikator da je međunarodna zajednica spremna da zažmiri sve dok revizionizam ne briše samo historiju ratnih zločina 1940-ih i 1990-ih, već istovremeno briše i naslijeđa socijalizma – pustićemo vam da zaboravite nepravdu, ako nam pomognete da izbrišemo sjećanje na pravdu; možete ukinuti reproduktivna prava, ako ćete ukinuti i prava radnica; ne mora biti abortusa, ali nam pomozite da više ne bude ni javnih bolnica. Dobri krišćani u službi kapitalizma.
Poruka Hoda za život je jasna – rađajte djecu. Ali ne djecu koja će biti pederi i lezbejke; ne djecu koja će biti Muslimani ili Srbi, ne djecu koja će odrasti u komuniste i antifašiste; ne – rađajte djecu koja će voljeti Boga i Državu, više no roditelje i drugove, djecu koja će doručkovati, ručati i večerati klerofašističku ideologiju, djecu koja za svoju naciju neće samo biti spremni umrijeti, već i ubiti – nečiju drugu, nečiju tuđu – djecu. Rađajte hrvatsku djecu – sijte život, da bi vaša djeca mogla žnjeti smrt. Otpor Hodu i politici koja ga proizvodi mora biti zajednički – treba nam feminizam koji je u svojoj osnovi antifašistički, ljevica koja je istinski feministička, solidarnost koja prelazi granice i shvatanje da smo došle do trenutka u kojem nam bitke ponovo moraju postati zajedničke.