Jedna od najpoznatijih dokumentarnih fotografija u povijesti književnosti nastala je
23. juna 1960. na zabavi koju je izdavačka kuća Faber&Faber organizovala u čast W. H. Audena. Te se noći, u prostorijama poznatog izdavača, našlo pet velikih pjesnika. Pored Audena, bili su tu i T. S. Eliot, Stephen Spender, Louise MacNeice te Ted Hughes, novajlija u krugu besmrtnika i u tom trenutku vjerovatno najveća zvijezda anglosaksonske poetske scene. Tolika je bila potražnja za njegovom drugom zbirkom pjesama Lupercal (izdatoj samo tri mjeseca ranije) da je Faber&Faber već bio naručio drugo izdanje. Nekad u toku večeri, sve zvanice skupile su se u predsoblju kako bi posvjedočile historijskom trenutku. Petorica pjesnika stala su pred objektiv Marka Gersona da poziraju za zajedničku fotografiju. Jedno škljoc – i vrijeme je (baš kao i u poeziji) pobijeđeno, trenutak ovjekovječen. Crno-bijela slika upečatljiva je po nonšalantnosti kojom zrače pjesnici odavno svikli na slavu i počasti. Jedino Hughes izgleda napeto i nesigurno. On tek treba da se odomaći na olimpijskom vrhu poezije i privikne se na sveopštu deifikaciju koja će kulminirati kada ga 1984. budu proglasili za poet laureate. U odijelima, držeći čaše šerija, Auden, Eliot, Spender i MacNeice izgledaju djetinje umorno, poput dječaka kojima je vlastita igra dosadila. Ali je zato Hughes zategnuta strijela koja cilja u samo središte boga.
U prostoriji je te večeri bila još jedna iznimno važna osoba u svijetu književnosti. I ona je s ostalim gostima stajala iza Marka Gersona, posmatrajući nesvakidašnji, epohalni prizor. Narednog dana, u pismu majci će zapisati: Naravno, bila sam izuzetno ponosna. Ted uopšte nije izgledao van mjesta među velikanima.1 Njeno ime je Sylvia Plath. Tri godine kasnije, njene će riječi odjeknuti svijetom poput nuklearne eksplozije. Dok su drugi u poetski panteon ulazili postepeno i strpljivo, Plath će u njega upasti kao furija ne pitajući da li je dobrodošla niti ima li za nju mjesta – ostali će se jednostavno morati pomjeriti kako bi Kraljica zasjela na svoj zasluženi tron. No, tog 23. juna malo ko u prostoriji zna njeno ime. Malo ko je uopšte primjećuje. Ona je tu kao Sylvia Hughes, ponosna supruga Teda Hughesa. I to nije prvi put da je nevidljiva.
A. Alvarez, poznati britanski književni kritičar koji je tih godina radio kao urednik u listu The Observer i jako brzo postao jedan od najbližih prijatelja bračnog para Hughes, u svom je djelu The Savage God: A Study of Suicide opisao njihov prvi susret. U proljeće 1960. Alvarez se zaputio u mali stan prekoputa naselja Primrose Hill u Londonu, kako bi se upoznao sa slavnim pjesnikom. Rečeno mu je da Hughes živi s malenom kćerkom Friedom i suprugom Sylvijom koja “takođe piše poeziju ali je” – i ovo su mi rekli kao da me umiruju – “veoma bistra i pametna”.2 Dogovor je bio da Alvarez i Hughes izađu u šetnju po Primrose Hillu i pred sam izlazak Sylvia se obratila Alvarezu: Tako mi je drago da ste izabrali baš tu pjesmu. Meni je jedna od najdražih, mada drugi nisu tako mislili.3 Alvarez je na trenutak ostao u potpunosti zabezeknut, nije imao pojma o čemu ova žena govori. A onda se dosjetio. Prije godinu dana je u Observeru objavio pjesmu Night Factory jedne mlade američke pjesnikinje – Sylvije Plath. Tek tada je shvatio da je u pitanju ista osoba. Kako kaže Alvarez: “Bio sam postiđen što nisam znao ko je ona. Ona je izgledala postiđeno, i utučeno, što me je podsjetila”.4 Slična scena se odigrala godinu dana ranije kada je australski pjesnik Charles Doyle bio gost Hughesovih. Doyle će se poslije prisjetiti kako uopšte nije znao da je i Sylvia pjesnikinja. Dok su dva muškarca satima razgovarala o svojim pjesmama, Sylvia Plath je pripremala večeru, prala suđe, pospremala. O njenoj poeziji, rekao je Doyle, nije se progovorila ni riječ.5
Što je šteta jer Sylvia Plath imala je o poeziji mnogo toga da kaže. Samo mjesec dana prije gore opisane zabave, u svom poštanskom sandučetu zatekla je najdraži poklon: špalte svoje prve zbirke pjesama The Colossus koja se na policama trebala pojaviti u oktobru iste godine. Zbirka se sastojala od 50 formalno savršenih, pažljivo izvajanih, majstorski tempiranih pjesama. Disciplinovana i vrijedna Plath usvojila je sve lekcije pjesničke kompozicije. The Colossus je dobio pozitivne kritike: Plath je pisala trezveno, smjerno i uzdržano. Kritičarima se svidjela.
Prvu pjesmu je objavila sa osam godina u lokalnim novinama Boston Herald. Potom je nastavila pisati i objavljivati, šaljući svoje uratke književnim časopisima širom Amerike. Plath je bila prototip onog ambicioznog, poduzetničkog duha tako tipičnog za sjeveroistočni dio SAD-a. Rođena i odrasla u Bostonu (savezna država Massachussetts), čitavu svoju adolescenciju i studentske godine provela je pokušavajući da ne iznevjeri očekivanja svoje sredine. Pod pritiskom da bude savršena američka djevojka, nezaustavljivo niže uspjehe sve do 1953. kada, iscrpljena i premorena, prvi put pokušava počiniti samoubistvo. Spašavaju je u posljednji čas i šalju u bolnicu MacClean gdje je negdašnje “čudo od djeteta” podvrgnuto šok terapiji. Ova brutalna metoda nije uspjela izliječiti njenu depresiju. Privremeno “zakrpljena” i prividno spremna da ponovo stupi u svijet, Plath se vraća svojim studijama na Smith College i nastavlja pisati. Poznata na Smithu kao iznimno talentovana mlada pjesnikinja, Plath je kao studentica imala priliku nakratko razgovarati sa svojim idolom W. H. Audenom, koji će nekoliko godina kasnije stajati rame uz rame s njenim mužem dok ih ona posmatra iz kutka sobe.
Ono što u toj sobi niko nije znao je da Ted Hughes nikada ne bi dospio među zvijezde da nije bilo Sylvije Plath. Nakon što su 1956. stupili u brak, Plath je svu ambicioznost i odlučnost usmjerila na svog supruga. Imala je mnogo više iskustva u objavljivanju proze i poezije i za razliku od povučenog Hughesa znala je kako funkcioniše književni svijet i koliko truda i rada je potrebno da bi poetski talent bio prepoznat i nagrađen. Vođena nevjerovatnom upornošću Plath je neumorno prekucavala Hughesove pjesme, slala ih urednicima i bila vjerna čitateljica i komentatorica njegovog djela. Uz njenu pomoć Ted Hughes uspio je objaviti prvu zbirku Hawk in the Rain. Plath je ta koja je prekucala rukopis i nagovorila Hughesa da ga pošalje na literarno takmičenje kojim su predsjedavali Auden, Spender i Marianne Moore, gdje je prva nagrada bilo objavljivanje rukopisa pod okriljem izdavačke kuće Harper and Row. Zauzvrat, Hughes je svoj pjesnički prvijenac posvetio Sylviji.
Kreativni proces Plath i Hughesa nije mogao biti različitiji. Hughes je pisao lako i često. Poetski bogovi i muze uvijek su mu bili naklonjeni, mogao je na svakom mjestu i u svakom trenutku napisati pjesmu. Plath je pisala sporo i teško, češljajući glosare i rječnike, strpljivo i mukotrpno dajući svojoj viziji poetsku formu. Hughes bi joj često zadavao spisateljske zadatke. Jedan od tih zadataka bio je opisati tisovo drvo ispred njihove porodične kuće u Devonu. Ne znam šta je Hughes očekivao od Plath, ali je bio razočaran ishodom. Možda zato što se u toj pjesmi, kao što je primijetio Alvarez, pomalja ona kasnija pjesnikinja koja je ustajala u četiri sata ujutro, prije nego se djeca probude, i u blijede, zimske zore ispisala siloviti, zapanjujući Ariel. Prva strofa pjesme The Moon and the Yew Tree završava stihom: Naprosto ne vidim gdje se ima stići.6
*
Ona piše Naprosto ne vidim gdje se ima stići i najednom u pjesmi nastaje pukotina. Ispod, neka pritajena rana pulsira, bremenita i opasna, čekajući svoj čas. Uskoro će probiti površinu, otvoriti se u najcrnju tamu koju su oči ikada vidjele, u pustoš i zaborav. Uskoro će Plath pisati o oblacima koji su karbon-monoksid, o mračnom svodu bez ijedne zvijezde, o crnim amnezijama nebesa. Ta Plath, zatočena u jednom paklenom psihičkom krajoliku iz kojeg ne vidi izlaz, za koji zna da je polako guši i zato ga ispisuje krvlju i jedom, ta Plath izgubljena u sumpornoj izmaglici snoviđenja odakle ipak uspijeva snažnim i kontrolisanim glasom doprijeti do svijeta – to je pjesnikinja koju poznam. Naš susret imam zahvaliti pukom slučaju, jer nisam imala priliku čitati o Plath u srednjoškolskim čitankama, pa čak ni na dodiplomskom studiju engleskog jezika i književnosti.
Upoznala sam je u pravom trenutku, baš onda kada mi je najviše trebala, u periodu kada su svi moji pokušaji da napišem nešto bili obilježeni strašnom nelagodom proisteklom iz straha da pišem i zvučim “ženski”, što mi je u tim godinama značilo “pisati loše”. Standardna (seksistička) predodžba o poeziji koju pišu žene podrazumijeva da je ona ličnija od poezije koju pišu muškarci: kao da su žene, sputane i zarobljene svojom tjelesnošću, nesposobne za apstraktnu misao. Svaki put kada bih osjetila da sam isuviše prisutna u onome što pišem, isuviše lična, bacala bih papir i počinjala ponovo. Poezija Sylvije Plath okrenula je tu koncepciju naglavačke. Iako je u zadnjih pola stoljeća napisano na hiljade stranice na kojima i dobronamjerni i zlonamjerni kritičari i kritičarke primjenjuju pozitivistički metod čitanja, pokušavajući njene pjesme usidriti u incidentima (ma kako beznačajnim) iz njenog privatnog života, poezija Sylvije Plath ne može se svesti na ono autobiografsko. Neki autobiografi su čak posvetili čitava poglavlja da bi laičkom psihoanalizom konačno utvrdili od kojeg je to psihičkog poremećaja Plath bolovala. Patologizacija njenog pjesničkog umijeća i banalni redukcionizam u potpunosti promašuju način na koji sfera privatnog figurira u poeziji Sylvije Plath i kako Plath izvrće standardna očekivanja o “ženskoj poeziji”.
Sylvia Plath zaista kreće od običnog, svakodnevnog i ličnog. Njen svijet se rađa u zatvorenim, klaustrofobičnim prostorima (kuhinja, dječija soba, bolnica) koji tvore polje posebnog naboja. Svaki predmet koji biva uvučen u tu orbitu postaje izvor nadražaja.
Tulipani su i suviše crveni vrijeđaju me (…)
Njihovo crvenilo obraća se mojoj rani, ona odgovara.
Pjesma Tulipani, napisana 1961, za koju je Ted Hughes rekao da je prva najavila promjenu u stilu Sylvije Plath, govori o težnji za prazninom, jednoj od dominantnih tema zbirke Ariel. Plath piše:
Nisam željela nikakvo cvijeće, samo sam željela
da ležim sa podignutim rukama svojim, potpuno prazna.
Pravo da se otisneš i nestaneš. Pravo da budeš tabula rasa, odgovorna samo prema svojoj slobodi. Pravo da izmisliš samu sebe i igraš sve uloge koje želiš. Da poput silovite Lady Lazarus na kraju svakog desetljeća spališ sakupljeno smeće života, i nastaviš se oslobađati, svaki put iznova, svaki put sve više, nikada ne uzimajući slobodu zdravo za gotovo, već bježeći, stalno bježeći, trčeći ka novim horizontima. To je, kako ćemo vidjeti u nastavku teksta, borbeni poklič Ariela.
Od uštogljene, formalno savršene poezije kojom je Sylvia Plath u početku pokušavala imitirati stil visokog modernizma, neke od pjesama u njenoj posljednjoj zbirci pate od sasvim drugog ekstrema: nedostatka ovladavanja izuzetno nasilnim slikama (koje su i najprepoznatljivija odlika njene vizije svijeta) pretočenim u izuzetno nasilan jezik. Naslovna pjesma zbirke Ariel savršen je primjer uspješnog “strukturiranog nasilja” gdje Plath ostvaruje pravi balans između forme i sadržaja. To klackanje između dva stila odražava se i u činjenici da se Plath, isprobavajući različite naslove za svoju posthumno izdatu zbirku, najprije odlučila za pjesmu Daddy, da bi potom promijenila naziv u Ariel. Mislim da je njena odluka solidan pokazatelj šta je sama Plath mislila o svojoj poeziji i kako je zamišljala svoj pjesnički razvoj. Posljednje pjesme iz februara 1963. više nalikuju Arielu nego pjesmama poput Lady Lazarus. Da je preživjela kobnu zimu, Plath bi se vjerovatno nastavila razvijati u tom pravcu.
I četiri nacrta pjesme Ariel, dostupna u novom izdanju zbirke iz 2004. koji je priredila Frieda Hughes, ukazuju na istu stvar. Plath opet polazi od jedne svakodnevne aktivnosti, tipične za ruralno okruženje u kojem je živjela, i pretvara je u dramatičan događaj, u priču o jednom suicidalnom putovanju i uznesenju. Ariel je ime pastuha na kojem je Sylvija Plath učila jahati dok je živjela sa Tedom Hughesom u njihovoj porodičnoj kući u Devonu. U prvom nacrtu, pjesma počinje glasom koji je sličan glasu iz Lady Lazarus (obje su datirane u oktobru 1962. Ariel je završen 27, a Lady Lazarus nekad između 23. i 29.). Prva strofa je najprije izgledala ovako:
God’s lioness also, how one we grow
Crude mover whom I move and learn to love
Pivot of heels and knees, and of my color7
Božja lavica također si, kako u jedno srastamo,
Divlja pokretačice koju pokrećem i učim voljeti
Osovino pete i koljena, i boje moje
Melodramatična invokacija Božje lavice u ovom početku, isiljeno aliteriranje glasa m, pretjerana verboznost i uzvišeni tonalitet uskoro bivaju prekriženi i Plath bira drugačiji pristup:
Stasis in darkness, then the substanceless blue
Pour of tor and distances.
God’s lioness also, how one we grow
Staj u tami, a potom nestvarno plavi
lijev brda i daljina.
Božja lavica također si, kako u jedno srastamo.
U potonjim nacrtima, Plath će još promijeniti interpunkciju i raspored stihova. Stasis in darkness postaće početni stih koji se završava tačkom. God’s lioness postaće uvodni stih druge strofe, ali bez uzvičnika (u predzadnjem nacrtu pjesme pet stihova se završava uzvičnikom: u posljednjoj verziji ostao je samo jedan. Još jedan pokazatelj kako je Plath postepeno odbacivala pretjeranu afektiranost izraza). Finalna verzija početne strofe odbacuje perifrastični opis i zamjenjuje ga sažetom, iznimno kondenzovanom slikom, gdje Plath na puno manjem prostoru uspijeva da nam kaže puno više nego je isprva bio slučaj. Zadnja verzija prve strofe glasi:
Stasis in darkness.
Then the blue substanceless blue
Pour of tor and distances.8
Zastoj u tami.
A onda mi pogled puče na nestvarno plavetnilo
Brda i daljine.9
Prva stvar koju primjećujemo u odnosu na prethodne verzije je nedostatak glagola. U prvoj strofi nije ostao nijedan, u 31 stihu koliko ima Ariel, nalazimo ih tek 12. Nedostatak glagola jedna je od karakteristika kasnog stila Sylvije Plath. Kako je primijetila književna kritičarka Helen Vendler, pjesme u Arielu neumoljive su u svojoj prisutnosti. U njima vlada vječita sadašnjost, sa vrlo malo glagola koji bi predočili protok vremena i uveli prošlu ili buduću perspektivu. U nedostatku glagola, Plath se nalazi pred velikim izazovom: na koji način ostvariti utisak progresije i kretanja? U većini slučajeva, Plath to uspijeva tako što svoje pjesme gradi oko dramatis personae, pjesničkih subjekata zarobljenih na suludoj vrtešci grozničavih slika.10
U Arielu, u strofi koja je potpuno lišena glagola, utisak kretanja ostvaruje se kroz formu. Tri stiha postepeno se produžavaju: prvi ima 5, drugi 6, a treći 7 slogova. Prvi stih, izoliran tačkom sastoji se od rimovanih riječi stasis i darkness koje imaju ukupno četiri sloga, od kojih su tri naglašena. Naglašeni slogovi, zajedno uz aliteraciju konsonanata s i t, usporavaju pjesmu, stvarajući osjećaj uzemljenja. Zastoj je ostvaren i na formalnom planu. Prvi stih je početno stanje mirovanja iz kojeg će se jahačica i Ariel lansirati poput metka u samo središte smrti. To je trenutak singularnosti koji prethodi svakom činu stvaranja. Pucanj se dešava u trećem stihu, kada iz aliteracije konsonanata s i t prelazimo u poletnu, zračnu asonancu ostvarenu dugim vokalima u riječima blue, pour, tor. Hitac je ispaljen, kretanje započeto.
U narednim strofama, metaforičko putovanje prikazano je nizanjem slika u kojima Plath ostvaruje savršenu ravnotežu apstraktnog i konkretnog. Zahvaljujući dinamičnoj formi tercine, Plath nam dočarava vihor vizuelnih impresija koje registrira jahačica nošena na leđima Ariela. Od apstraktne, eterične plave, Plath nas ponovo vraća na zemlju kako bismo iskusili materijalnost i stvarnost agresivnog, nekontrolisanog konjskog galopa:
The furrow
Splits and passes, sister to
The brown arc
Of the neck I cannot catch
Nigger-eye
Berries cast dark
Hooks –
Black sweet blood mouthfuls,
Shadows.
Brazda
Puca i odmiče, sestra je
Smeđem luku vrata
Koji ne mogu zgrabiti,
Bobice
Nalik crnačkom oku šalju mi mračne
Kuke –
Crne slatke krvave zalogaje,
Sjenke.
Ako Ariel interpretiramo kao simbol pokretačkog principa, simbol života i poezije, onda bi prethodni stihovi mogli predstavljati zemaljska iskušenja, sav trivijalni teret svakodnevnice koji pruža omamljujuću sigurnost, ali i odvraća jahačicu od njenog cilja, pokušavajući zaustaviti njeno putovanje ka transcendenciji. Kuke su slatke, ali za jahačicu predstavljaju samo sjenke.11 Ona kaže:
Something else
Hauls me through the air,
Nešto drugo
Vuče me kroz vazduh,
“Nešto” je neidentificirano i neizrecivo. To je upravo onaj primalni nagon tanatosa, poriv za poništavanjem sopstva. Jahačica i Ariel postaju jedno:
God’s lioness,
How one we grow,
Pivot of heels and knees!
Božanska lavice,
Kako srastamo u jedno,
Stožer peta i koljena!
U sedmoj strofi pjesničko “ja” se pretvara u “bijelu Godivu” (ponovo jedna dramatis personae), jahačicu koja u silovitom putovanju skida sloj po sloj sebe (mrtve ruke/mrtve strogosti) i tako ogoljena sjedinjava se s pokretačkom silom. U osmoj strofi čulno ponovo ustupa mjesto suštoj apstrakciji dok svjedočimo kako naša junakinja:
foam to wheat, a glitter of seas. / Pjenušam ka pšenici, svjetlucanju mora
i postaje
the arrow that flies
Suicidal, at one with the drive
Into the red
eye, the cauldron of morning.
strijela
Rosa što se
Zajedno sa drumom samoubilački baca
U crveno
Oko, kotao jutra
Od mirovanja i mraka do pokreta i svjetlosti. Od nestvarnog plavetnila do kotla jutra, Ariel je pjesma o preobrazbi. To je jedno intenzivno, neustrašivo putovanje u smrt koje nas, zahvaljujući ponavljanjima engleskog visokog glasa i (10 puta u zadnjih 13 stihova) i doslovno ostavlja bez daha. Ali kod Plath smrt nije negativna i rušilačka sila. Ona je ostvarenje željene praznine iz koje je moguće ponovno rođenje. Odreći se svega, tijela i povijesti, da bi se živjelo. Imati šansu krenuti iznova i biti ko god želiš, prevazići sebe kroz čin pisanja – o tome govori Ariel. Sputana društvenim normama svog doba, opterećena tuđim očekivanjima, ograničena svojim spolom, Sylvia Plath koristi poeziju kako bi se izrugala svemu što ugrožava njenu slobodu. Stoga njene pjesme nisu pokušaj da se izrazi i prizna autobiografsko, već da se ono odbaci i uništi. U tom uništenju vlastitog Plath se ne boji biti nedopadljiva, i upravo je to možda i najsubverzivnija odlika njenog djela. Biti antiheroj i unatoč tome izazivati divljenje i suosjećanje je muška privilegija. Sylvia Plath tu privilegiju prisvaja za sebe, u svojim pjesmama sebe pretače u mit, u osvetoljubivu, nemilosrdnu boginju, u ubojicu, u heretika. No, ono što stvarno uznemirava kada čitamo pjesme napisane u posljednja četiri mjeseca njenog života je savršeni prezir prema čitatelju koji zrači iz njih. Plath nas ne treba i ne želi. Možemo je posmatrati, kao što u pjesmi Lady Lazarus svjetina što krcka kikiriki12 posmatra slavodobitno vaskrsenje samoubice, ali nam nije dozvoljeno učestvovati. U pjesmama iz zbirke Ariel postoji jedna hladna, nepremostiva daljina. Plath ne traži naše divljenje, ne treba joj naš oprost niti naše suosjećanje. Bez zazora se preobražava u niz mitskih figura, osvajajući za sebe sve veće polje slobode. U pjesmama Sylvije Plath lično se ne ispovijeda, već služi kao kulisa za veliku predstavu oslobođenja. Bespoštednim humorom i ironijom, ona pretvara svoju bol u performans, u spektakl dovoljan sam sebi. U pjesmi Daddy, tepanjima i obrascem rimovanja koji je preuzet iz dječijih pjesmica govori o ubijanju ocu. U pjesmi The Applicant, ruga se savremenom načinu udvaranja. Ali iza te šarade stoji jedan zastrašujući poduhvat. Plath zapravo putuje na kraj svijeta, u epicentar vlastite tmine, na mjesto gdje malo ko ima hrabrosti stići. Uroniti u svijet Ariela znači pristati biti svjedok tom putovanju. A kako svjedočiti sunovratu jedne zvijezde i ostati čitav, kako ne ugasiti se zajedno sa njom?
*
Do sredine 1962. dinamika između Plath i Hughesa počela se mijenjati. Muza poezije još uvijek je stanovala u njihovom domu, ali ovaj put bila je tu zbog Sylvije. Nakon što je u junu te godine saznala za Hughesovu nevjeru i izbacila ga iz kuće, Plath počinje manijakalno pisati. U oktobru 1962. uspijeva završiti čak 25 pjesama. Krajem januara 1963, u još jednom vrtoglavom izljevu poezije, Plath za samo 15 dana piše 12 novih pjesama. Sve one će se naći u posthumno izdatoj zbirci Ariel. U povijesti književnosti jedino se još Keatsova Annus Mirabillis13 može mjeriti s nemilosrdnim paroksizmom poezije koji je obilježio posljednje mjesece njenog života. Prije nego je sebi oduzela život, Plath je svjedočila izdavanju svog poluautobiografskog romana The Bell Jar, koji nije dočekan s velikim entuzijazmom. Kada je počela urednicima slati pjesme bili su šokirani. Za njih je nova Plath zvučala histerično i naprosto vulgarno zbog načina na koji je sferu porodičnog pretvorila u poprište nevjerovatnog nasilja. Nije im se svidjela. Za izdavanje Ariela 1965. pobrinut će se njen udovac. Iako je Sylvija Plath ovaj svijet napustila sa samo 30 godina, njena kratka karijera polučila je nekoliko zbirki poezije, jedan roman, jednu radiodramu, nekoliko knjiga za djecu, jednu zbirku kratkih priča, stotine stranica dnevničkih zapisa, te hiljade pisama koje je čitav život pisala porodici, prijateljima, poznanicima i kolegama. Jedan iznimno kratak, ali i iznimno plodonosan život koji danas ljudi od pera i šira publika uglavnom povezuju sa depresijom, očajem i samouništenjem. Ali u svemu tome često se zaboravlja njen humor i njen prkos. Često se zaboravlja da je Ariel, i pored svog mraka, zbirka koja (kao što je to primijetila Frieda Hughes u svom predgovoru za novo izdanje sada već kultne knjige) počinje riječju ljubav, a završava riječju proljeće. Sylvija Plath nikada nije prestala vjerovati u mogućnost preporoda i preobraženja.
Danas je još uvijek nevidljiva, ali na potpuno drugačiji način. Danas ona čuči u sjeni vlastitog mita, njen genij je zasjenjen biografijom od koje je tako žarko željela pobjeći. Danas je ponovo moram otkrivati, izbjegavajući aveti koje kruže oko njenog imena. Jer ona me je naučila o mnogo čemu: o talentu i pjesničkom umijeću, u ustrajnosti i nesalomljivosti, o bezrezervnoj predanosti slobodi za koju vrijedi žrtvovati sve. Naučila me da imam pravo na snažne riječi. Da pisati ženski znači pisati na život ili smrt, pisati svim što imaš. Da pisati ženski znači poreći strah, nasmijati se očaju u lice, pisati onim procijepom između rane i osmijeha, pisati rasporenim tkivom, bijesom uskladištenim u svakoj pori tijela. Da pisati ženski znači boriti se da ne budeš obrisana, osvetiti povijest nevidljivih koje su stajale u kutku sobe, naizgled smjerne i mirne, dok su u njima plamtjele vatre, dok je u njemu urlao gnjev. Da pisati ženski znači biti više od sebe, više od svijeta, znači trijumfovati, osvojiti ono za što su ti rekli da ti ne pripada. Sylvija Plath me naučila da mi sve pripada. Da pisati ženski znači pisati dobro, pisati do iscrpljenja, do ugašenja do samoponištenja. Neodoljivo. I nezaustavljivo.
Piše: Selma Asotić
Prvobitno objavljeno u priručniku za nastavu književnosti “Riječ i smisao”
Reference:
1 Plath, S. Letters Home. ed. Aurelia S. Plath. London: Faber & Faber, 1975, str. 395.
2 Alvarez, A. The Savage God. London: Bloomsbury Press, 1971., str. 20.
3 Ibid, str. 23.
4 Ibid, str. 25.
5 Wagner-Martin, L. Sylvia Plath: A Literary Life. New York. Palgrave Macmillian, str. 108
6 Plath, S. Ariel. New York: Harper Collins, 2004., str. 65 (prevod: S. A.).
7 Plath, S. (1975.), str. 177 (prevod: S.A.).
8 Ibid, str. 33.
9 Prevod: Aleksandra Nikčević-Batrićević.
10 Vendler, H. Last Looks, Last Books: Stevens, Plath, Lowell, Bishop, Merrill. Oxford: Princeton University Press, 2010, str. 53.
11 Ford, M. A close reading of Ariel. Dostupno na: https://www.bl.uk/20th-century-literature/articles/a-close-reading-of-ariel [pristupljeno: 16. 10. 2016.].
12 Plath, S. Lady Lazarus. Dostupno na: http://okf-cetinje.org/silvija-plat-1932-1963-iz-izabranih-pjesama/ Prevod: Marko Vešović i Omer Hadžiselimović [pristupljeno: 16. 10. 2016.].
13 Engleski pjesnik John Keats napisao je svoja najpoznatija djela u godini 1818. – 1819.