izdaja

trčimo. noć je. nebo je sakriveno iznad krošnji borova. ona trči ispred mene i malom baterijom kakve su se prije mogle kupiti na benzinskim pumpama osvjetljava put. ona vidi, ja je pratim.
gazim u blato. voda mi u hladnom valu ulazi u tene, natapa već mokre čarape, i uz tiho *šššhlj* sljedećeg koraka izlazi van. posjekotina na peti me ponovo peče. udišem oštro, stežem njenu ruku, i izdišem.
– sve ok? ne zastaje.
klimam glavom, onda se sjetim – ne vidi me – da, samo opet peče.
ne staje. zato ona ide prva.
ruka joj je vlažna – od kiše koja sipi bez prekida zadnja dva dana, od mene, od znoja, od plakanja, od stresa. sve je vlažno. stalno. ne sjećam se zadnji put kada sam bila potpuno suha. kada mi je bilo toplo.
sjećam se osjećaja. sjećam se stana od 30 kvadrata i toplana, decembra u kratkim rukavima. ona kuha, ja puštam muziku i nudim se da režem luk. ili, ona piše, ja čitam, ili ona čita, ja pišem, ili, ona pleše, ja je gledam, ili spavamo, ili tuširamo se, ili umotavam je u peškir i ona se odmotava, smijemo se, padamo na krevet mokre. suhoća je osjećaj, da si sigurna, da si sretna, da si voljena, da dišeš i da se ne daviš.
osjećam se vlažno i hladno.
– pazi grana. saginjem se i saplićem se. posustajem. puštam njenu ruku i naslanjam se o svoja koljena, trup paralelan brdovitom tlu. dišem i davim se.
– daj, moramo dalje. iznervirana je, znam, po glasu. isti glas kojim mi je govorila da maknem nagomilanu odjeću sa radne stolice, da ugasim svjetlo za čitanje, da zatvorim balkon kada izađem da zapalim.
– hajmo stati. napraviti pauzu na par sati. zavučeno je, kiša se skoro i ne probija od grana. zbrisale smo im prije četiri sata, odustale su do sad.
– ne možemo.
pokušavam smiriti disanje. pluća mi gore, urušavaju se, istiskuju zrak koji se borim da udahnem. ispravljam se i polako koračam prema njoj. odmah kreće naprijed.
– sačekaj. staje, ali se ne okreće. hvatam je za ruku. ne kao maloprije. ne grčevito, ne kao da me strah da ću ako je pustim izgubiti i nju i sebe, nego lagano, kao nekada. sa dva prsta koja se igraju njenim jagodicama, pa penju ka zglobu, polako, prave male krugove unutar dlana, prije no što se dva mala prsta lijeno zagrle. tako smo se nekada držale za ruke.
prije, u životu u 30 kvadrata. u životu sa jednim telefonom na koji je subotom zvala njena mama, dva laptopa, tri mobitela, četiri tave od kojih se koristila samo jedna, pet komšija kojima se više ne sjećam imena, i šest nečega, moralo je biti šest nečega. ali se ni toga više ne sjećam. u životu sa premalim krevetom za dvije odrasle osobe, a kao, bile smo odrasle, i prozorima kroz koje nas je budilo sunce. u životu sa plejlistama bez kraja i noćima koje se pretapaju u dane kao akvarel, sa rajom i odmorima i planinama i svađama i prekidima i mirenjima i obećanjima i planovima, planovima van 30 kvadrata, van mrtvog grada na čijoj ivici sada stojimo, van svega što znamo i sviju koje volimo, planova negdje daleko, nekada kada budemo imale zrelosti i para. i hrabrosti.
okrenula se i gleda u mene.
– sjećaš se one nove kada smo se pokupile na balkonu kod anje, i ti upala u ruže i bila sva izgrebana?
– to nije bila nova, nego moj rođendan.
– ma nije bona, nova. dvije hiljade i neka.
– rođendan, dvadeset i peti. znam, jer si mi kupila buket plastičnog cvijeća. da ne umre, jer smo i mi kao trebale biti zauvijek.
– joj majko. smije se.
volim njen smijeh. prestale smo se smijati, preglasno je, čuje se, a zvuk odzvanja u šumi. smijeh nas može odati.
– nismo bile normalne.
– bile smo super. dižem njenu ruku do svojih usana i ljubim joj zglobove na prstima – jedan po jedan. želi mi reći kako moramo dalje, ali ne može, nema više snage.
– hajmo. puštam joj ruku, i uzimam bateriju. na mene je red.
trčimo opet. ovaj put ja osvjetljavam. grane me grebu po licu. odustala sam od pokušaja da se zaštitim. ako budemo imale sreće bježaćemo do kraja života, do tada će mi koža otvrdnuti. čujemo glasove, smijeh, dovikivanje. stajemo kao ukopane. privija se uz mene. gasim bateriju. dišemo plitko, tiho. osluškujemo. udaljavaju se. postaju samo šum, onda potpuno nestaju. još neko vrijeme stojimo, leđima naslonjene na drvo. ona pada prva, u čučanj, ruke na koljena, glava u ruke. jeca. ujeda se za rukav, ali se krik i dalje čuje, prodire kroz rebra kao leden vjetar. spuštam se pored nje. grlim je, trese se, rida, masiram joj leđa. godinama, nakon što su ukinuli lijekove, to je jedino pomagalo.
– četiri udahni, četiri zadrži, četiri izdahni. prstima joj tapkam ritam na ramenu. šapćem joj u uho kao mantru. usporava. prestaje jecati. vadi ruku iz usta i briše rukav o farmerke. opet ga je progrizla. ustaje, i užurbano hoda. grabim stvari i pokušavam je pratiti.
šapćem, – polako!
trči. lupa tijelom o drveće, kao da ne postoji, kao da ne osjeti. brže i jače.
– tiše! opet šapćem.
– ma jebe mi se. jebe mi se, nek me uhvate! galami. možda. možda je to samo njen prirodni glas koji nisam čula mjesecima. nisam navikla na nešapat, na dubinu, na sigurnost, na ljutnju koja svoju punu formu dobija ispoljavanjem.
– tiše! ne želim da priča tiše. ne želim da više ikad šapuće, da više ikada doručkuje, ruča i večera sama svoj glas.
– jebe mi se. sada već galami. zvuk odjekuje, putuje i vraća se. – jebe! mi! se! nogom udara drvo. ponavlja, udara, ponavlja, udara, udara i šakama, nadlakticama, stopalima, bokovima. udara. ne boli je, ne osjeća ništa. trebam joj prići. trebam je uhvatiti, obuzdati, ušutkati. ali se ne mogu pomaći. gledam je, i ponovo je ona, na trenutak je ponovo ona – puna: života, bijesa, straha, tuge, ljutnje, nepravde, gorčine, ljubavi – puna, punija no iko drugi koga sam ikada znala. ne prilazim joj, samo je gledam. očarana. kao nekada, u 30 kvadrata.
staje sama. od umora. naslanja se na drvo. bočno, naslanja sljepoočnicu na koru i gleda me. oči joj se cakle, žive.
– joj meraka.
smije se.
– jel ti lakše sad?
smijem se i ja.
prestaje. ozbiljna je. oči joj se gase.
– ubiće nas.
– bolje da nas ubiju, nego da postanemo ko one, sretne i kad je totalno sranje.
prilazim joj i ljubim je. polako. tako da osjetim usne, da osjetim kako se razdvajaju, da osjetim zube i jezik, i dah koji ispušta polako, polako kao da se igramo, polako kao da živimo. polako. odmičem usne, čelo je još uvijek prislonjeno uz njeno.
– moram da piškim.
– piški ovdje. čuvam je za rukav.
– ne mogu, ubiću romantiku.
želim da pitam koju romantiku, jer obje smo izgrebane i modre, posjekotine iz kojih curi gnoj, kosa masna i slijepljena, ponegdje krvava, odjeća poderana, noge i ruke i pazuh i bikini. sve dlakavo, nokti polomljeni i pojedeni. želim da pitam koju romantiku, jer šuma je, nema kreveta i nema svjetla i nema ničega. želim da pitam koju romantiku, jer nema muzike, nema plejliste. želim da pitam, ali ne pitam, jer pitanje, pitanje bi ubilo romantiku koja preživljava i nas, i šumu i tišinu.
– čekam te.
odlazi.
otpakujem stvari i na tlo stavljam prostirku. deku ćemo poslije, da se ne pokvasi. vadim hranu. nemamo mnogo, sutra ćemo opet morati u krađu.
koraci.
– vratila si se.
tišina.
ledim se. znam, po disanju, po jačini svjetla koje mi se približava da nije ona. nema poente bježati. ako pokušam, mogu ostati ovdje, mogu naći nju, ako pokušam – nemam snage pokušati. možda ću imati snage oduprijeti se, zaštititi je.
okrećem se.
ispred mene stoji visoka, mršava žena. nosi bijelu jaknu, zakopčanu do grla, i iste skijaške pantalone. gojzerice su joj čiste. kosa plava i uredno smotana u punđu. izbjegavam je pogledati u lice. približavaju se druge. isto obučene. ruke su im njegovane, nokti uredni. formiraju krug oko mene. previše je svijetlo, gledam u pod.
– pogledaj me, govori visoka žena ispred mene. glas joj je mekan, šećerast. – slobodno, tu smo da pomognemo.
to uvijek kažu, čula sam da to uvijek kažu. dižem pogled. vidim je iza, iza žena u bijelom, iza drveta, kako maše rukama. ne smijem gledati u nju, znaće, vidjeće. tjeram se, gledam u ženu ispred sebe. lijepa je. velike oči, ravan nos, tanke usne, i zubi – savršeno poredani, bijeli, skoro fluorescentni. svijetle.
– tu smo da pomognemo, ponavlja i približava mi se. zakoračim nazad. udaram u ženu iza mene. isti fluorescentni osmijeh, isti blaženi izraz lica. približavaju mi se.
– ne želim pomoć. šapućem. mjeseci šaputanja su ostavili trag.
grle me. osmijesi im svijetle. gledam ka djevojci sakrivenoj u drveću, gleda me, prestravljena.
toplo mi je. grle me. suha sam.
odupirem se.
stan od trideset kvadrata. volim je. volim je dok kuha, i dok pleše, dok plače i dok udara drveće, i dok postaje krik koji odjekuje. volim je.
toplo mi je. grle me. suha sam.
stan od trideset kvadrata. kapi krvi na podu. ona sjedi, žilet u tankoj ruci. ponavlja da joj je žao. znam. i volim je. znam da joj je žao, i da ne može bolje. znam da neki ljudi osjećaju toliko da im se koža stanji dok sve emocije stanu pod nju. postane providna. vidiš im srce kako kuca. ona ih ne zna ispustiti drugačije, ne bez krvi, i ja to znam. volim je. alkoholom čistimo posjekotine. zeza se. smijemo se. naglas. kasnije pleše. vrti se u krug. gledam je.
toplo mi je. grle me. suha sam.
odupirem se.
stan od trideset kvadrata. budi se. budi me. stan od trideset kvadrata i krevet koji je premalen za dvije odrasle osobe. budi me. ne može da diše. sjedi, glava između nogu, dok joj masiram leđa. četiri udahni, četiri zadrži, četiri izdahni. stan od trideset kvadrata u kojem se više ne spava.
toplo mi je. grle me. suha sam.
umorna sam.
nekada je, voljeti nju, teško.
suha sam. želim ostati suha.
stan od trideset… stan… dižem pogled. između drveća, na maloj razdaljini od nas stoji uplašena djevojka. maše mi. gledam je. prestaje mi mahati. počinje plakati. pokušavam je smiriti. osmjehujem joj se. osmijeh mi svijetli. korača unazad. okreće se. bježi.
na trenutak djeluje kao neko koga sam nekada poznavala.
šest… šest nečega. sjetiću se čega. djelovala je poznato, ali preplašeno. pokisla je. mokra je. hladno joj je. mrak je, saplešće se, povrijediće se.
ženi ispred sebe šapućem – vidjela sam djevojku, treba pomoć.
pokazujem prstom ka šumi. krećemo polako.

piše: marina veličković