O pitanju prava na abortus sve više bruji internet i šapuću ulice, od Poljske, do susjedne
Hrvatske, sve je više napada na ženska reproduktivna prava, ali i sve više glasova koji se dižu u odbranu prava na izbor. Ideja ovog teksta je dvostruka: da predstavi presjek tih glasova – najkorisnije od tuđeg ruha, ali i da istraži praktičnu stranu pitanja abortusa – šta je, zašto se vrši, te koji su najčešći razlozi za abortus. Početnu brigu – kako ću informacije koje sam planirala prikupiti ubaciti u dati fond od 2000 riječi tokom istraživanja je zamijenila druga briga – kako ću o temi koja se pokazala kao izrazito kontroverzna doći do dovoljno kvalitetnih informacija da tekst bude ne samo informativan, već i koristan. Nadam se da će ono što slijedi, abortus, bar malo, demistificirati, i da će otvoriti prostor unutar politiziranog diskursa za diskusije koje su bazirane na činjenicama i argumentima.
Abortus ili prekid trudnoće je najpreciznije okarakterisati kao onemogućavanje razvijanja oplođene jajne ćelije. Prvi koraci u obezbjeđivanju njege vezane za pobačaj su da se utvrdi da je žena trudna, da se procjeni trajanje trudnoće i da se potvrdi da je trudnoća materična. Pobačaj može biti spontani i izazvani. Ovaj tekst će se fokusirati na izazvani abortus, dakle onaj koji se vrši na inicijativu trudnice. Najčešći razlog za abortus je neplanirana trudnoća. U najvećem broju slučajeva žene smatraju da im se trudnoća i majčinstvo ne uklapaju u trenutnu životnu situaciju, kako zbog nesređene materijalne situacije, tako i zbog osjećaja nesigurnosti u vezi sa trenutnim partnerom pri čemu sebe ne vide kao samostalnu odgajateljicu djeteta; ili pak jer im se ne uklapaju u planove za budućnost poput nastavka školovanja, ili jednostavno jer ne planiraju/žele imati djecu.
Zakonska regulativa koja određuje uslove i propise pod kojima se može izvršiti abortus nije ujednačena na nivou države. U Republici Srpskoj na snazi je Zakon o uslovima i procedurama prekida trudnoće iz 2008, a u Federaciji Zakon o uvjetima i postupku za prekid trudnoće Federacije BiH iz 1977. Ono što im je zajedničko je da i jedan i drugi ženi daju pravo da donese odluku o zadržavanju ili odbacivanju trudnoće, pri čemu preciziraju obaveze zdravstvenih ustanova i regulaciju procedure samog zahvata. Najčešće metode vršenja abortusa su: hirurški prekid trudnoće koji se radi do desete sedmice sa vakuumskim aspiratorom. Ovaj proces traje od tri do deset minuta i izvodi se ambulantno. Nakon ovakvog prekida trudnoće kod žena se može pojaviti blago krvarenje ili krvave tačkice do nekoliko sedmica nakon procedure. Drugi način koji se često primjenjuje je medicinski (medikamentozni) abortus koji se izvodi do devete sedmice trudnoće, a vrši se korištenjem tableta/pilula za izazivanje prekida trudnoće. Ovdje je bitno napomenuti da se i ovaj metod obavlja pod strogim nadzorom ginekologa/inje. Za razliku od prethodnog, kod medicinskog prekida trudnoće realno je očekivati obilnije krvarenje. Postoji još metoda prekida trudnoće, ali ove dvije su jedine dostupne u BiH. Medicinski abortus uglavnom je moguć u privatnim klinikama, osim u slučaju Tuzle gdje ga djevojke i žene mogu obaviti i u Kliničkom centru.
Iskustva abortusa
Sagovornice čija ću iskustva koristiti u tekstu nazvat ću Ines, Teuta i Sunčica da bih ih zaštitila od kucanja njihovih imena po Google ili Facebook pretraživaču, kletvi ili poruka u inboxu. Kao što mi je Teuta rekla, žene često ne žele da pričaju o abortusu upravo zato što pretpostavljaju da će ih drugi osuđivati jer će iz cijele priče njihovim glavama odzvanjati samo abortus, izdvojen iz konteksta cijelog života žene, tako da moje sagovornice zaslužuju riječi zahvale jer je veliki broj onih koji će kroz njihove priče prvi put čuti lično iskustvo abortusa i njegovih različitih aspekata.
Teuta je majka dječaka koji boluje od rijetke bolesti i niko ne može garantovati da slične probleme neće imati i buduća djeca koja bi se rodila. Uz to, u periodu u kojem je drugi put zatrudnila nije bila u povoljnim životnim uvjetima za rađanje još jednog djeteta, te se odlučila na abortus. Niko joj nije pružio niti ponudio ikakav vid stručnog savjetovanja. Abortus je obavila u Domu zdravlja Kumrovec; bez anestezije i bez lijekova za smanjenje bolova; bez doktorske pažnje i razumijevanja, pa jedina pozitivna stvar u svemu tome danas ostaje uspomena na ljubaznu medicinsku sestru. Teutina priča o abortusu gubi se u priči o svakodnevnici, o prinuđenosti da dječaka jedanput mjesečno vodi u Zagreb na pregled jer ovdje nema ljekara za njegovo stanje, te o skupim lijekovima za njegovu bolest. Danas, dvije i po godine nakon abortusa, Teuta svaki dan proživljavala sa mišlju da svog sina ne želi ostaviti bez braće ili sestara, ali u strahu da se ne rodi još jedna beba sa istom bolešću. Uvjerava me da je stvarnost jedno, a da su želje nešto sasvim drugo.
Sunčica je radila abortus na privatnoj klinici, hirurškom metodom i tada je imala osamnaest godina. Kaže da se iznenadila kako je medicinski nadzor bio loš iako ta klinika važi za jednu od uglednijih. Svi su napustili salu odmah nakon abortusa urađenog pod lokalnom anestezijom. Samo joj je medicinska sestra dohvatila čašu vode i rekla da odleži 15-ak minuta, a da zatim napusti kliniku. Vratila se kući sa milion pitanja koja nije imala kome postaviti; i sa antibioticima za koje nije dobila uputstvo.
Ines ima drukčije iskustvo. Nakon što joj je test pokazao da je trudna, otišla je doktoru opće prakse koji ju je uputio na javnu kliniku na Odjel za trudnoću gdje je imala ultrazvučni pregled i razgovor sa medicinskom sestrom tokom kojeg je trebala da odluči da li zaista želi abortus. Budućnost sa Indijcem, ocem djeteta, djelovala joj je nesigurno i neuvjerljivo zbog njegovog neriješenog imigracijskog statusa, a status samohrane majke još neizvjesnijim, te se odlučila za prekid trudnoće. Razgovor sa medicinskom sestrom se zasnivao na artikulisanju razloga za i protiv abortusa te informiranju o kontracepciji gdje su joj ponudili i različite vrste zaštite – spiralu, kontracepcijsku injekciju, flaster i dijafragmu. Abortus je obavljen medikamentoznom metodom. Nakon završenog cijelog procesa, zvali su je sa klinike da dođe i uradi kontracepciju. Sva navedena usluga bila je besplatna, a mjesto radnje Inesine priče je – Engleska.
Podrška pri donošenju odluke
Sa Dejanom Cvjetković, projektnom koordinatoricom u XY Asocijaciji, razgovarala sam i o mentalnom zdravlju žena kao bitnom aspektu donošenja odluke o prekidu trudnoće. Priča o abortusu zapravo bi trebala početi sa idejom o planiranju porodice, što je ključno za smanjenje stresa i lakši prolazak cjelokupnog procesa, ali dok je planiranje porodice zajednička odluka partnera, konačna odluka o prekidu ili zadržavanju trudnoće treba biti ženina i usklađena sa njenim željama, mogućnostima i potrebama. Nažalost, Dejani je iskustvo pokazalo kako je u praksi odluka rijetko potpuno ženina, te kako okolina često igra presudnu ulogu. Osim uticaja okoline, tu su i samopropitivanja da li je prekid trudnoće moralno prihvatljiv ili nije, te koja je odluka opravdana, a koja sebična. S druge strane, postoje slučajevi kada žene žele dijete, ali ih u tome sprečava njihova socioekonomska situacija, o čemu je govorila Teuta. Odluka o prekidu trudnoće je za većinu žena kompleksna, i pokušaj da se predstavi jednodimenzionalno samo dodatno otežava proces koji je sam po sebi mentalno iscrpljujući.
O mentalnom zdravlju i stručnom savjetovanju prilikom odlučivanja o zadržavanju ili prekidu trudnoće, razgovarala sam sa Azrom Latić, voditeljicom Odjeljenja za savjetodavno-terapeutski rad pri Porodičnom savjetovalištu u Sarajevu. Azra mi je rekla da je, u odnosu na broj osoba koje zatraže uslugu psihoterapije ili savjetovališnog rada, vrlo mali procenat žena koje se javljaju u potrazi za stručnim savjetovanjem u periodu donošenja odluke vezane za abortus. Pretpostavlja se da je razlog tome relativno kratak period u kojem se mora donijeti konačna odluka pa se korisnicama koje se javljaju sa ovim poteškoćama uglavnom pružaju usluge kratke/krizne intervencije. U slučaju da žena odluči zadržati trudnoću moguće je realizirati kontinuirani psihoterapijski tretman u okviru kojeg se korisnici/majci može pružiti podrška i pomoć u smislu pripreme za roditeljsku ulogu. Najčešći razlozi zbog kojih se žene korisnice savjetodavno-terapeutskih usluga odluče na abortus su nesigurnost koju osjećaju u odnosu na partnera i partnerski odnos, te nesigurnost u vlastite roditeljske kompetencije.
Društveni kontekst donošenja odluke
Međutim, sama odluka o (ne)zadržavanju trudnoće uslovljena je širokim spektrom (ne)mogućnosti koje pruža društveni kontekst. Ono što je naročito bitno ženama svih životnih dobi pri donošenju odluke je podrška značajnih osoba iz okoline. Azra nam je rekla da se žene nalaze u stanju nesigurnosti i zbog nedostatka materijalnih sredstava i činjenice da su u prvim mjesecima života djeteta vezane uz dijete. Možemo zaključiti da na odluku o prekidu ili zadržavanju trudnoće utiču psihosocijalna (ne)spremnost majke na roditeljstvo, ekonomski status majke, odnos žene naspram pitanja karijere, (ne)zaposlenost žene/majke, kulturološke vrijednosti koje se njeguju u širem društvenom kontekstu kao i društveno-ekonomske prilike oblikovane procesom globalizacije.
Ako ne želiš djecu ili se ne možeš o njima starati, pa ne moraš rađati, niko te ne tjera. Zar ne tjera? Nije li osuđivanje abortusa i ukidanje izbora tjeranje žena na majčinstvo?
Razmišljanja o abortusu nameću i pitanja čija briga je roditeljstvo, ko brine o roditeljima, ko o njihovim potomcima; čija je odgovornost ako nešto krene po zlu, ko je dužan pomoći? Kao i sve druge velike priče, i ova o rađanju novog života ili odbijanju toga pokazuju stvarnu vrijednost svojih postulata tek onda kad se svedu na zemlju, u svakodnevnicu. Dakle, ko će i kako Teuti pomoći u majčinstvu sa bolesnim djetetom, zašto bi Ines morala cijeli život biti u kontaktu sa Indijcem, kakvo bi bilo Sunčicino majčinstvo sa osamnaest godina?
U društvu u kojem su porodiljske naknade nikakve ili mizerne, gdje je dobiveno porodiljsko odsustvo dobitak jednak onom na lutriji jer će žena moći da se vrati na posao, nije rijetkost čuti niti je nelagodno izgovoriti razne osude za žene koje abortiraju. U svemu tome, dakako, ulogu igraju i religijski stavovi o ovom pitanju, a religije uglavnom zabranjuju abortus jer ga percipiraju kao ubistvo. (Da li je grijeh abortusa samo ženin ili i partnerov?) U tom društvu, naravno, ne postoji seksualno obrazovanje u školama jer u školama tog društva ne uči se za školu nego za život, dakle o metafizici, a ne o kontracepciji. U tom društvu Klinički centar Univerziteta u Sarajevu ima svoju glasnogovornicu bez čije dozvole novinari/ke ne mogu razgovarati sa ginekolozima/ginekologinjama o abortusu, a kad pošaljete zahtjev ni nakon dva mjeseca ne dobijete odgovor. U tom društvu, i kad se priča o abortusu, treba imati pseudonim.