Vruće je. Hladno bez jakne, a znojim se u jakni. Vjetar. Mrsi mi kosu i dlake ulaze u usta i u oči. Ne vidim više. Od kose, i od suza.
Čučnem do nje i prislonim dlan na zemlju. Mlaka je i gruba. Povučem ruku i osušeni komadići se skotrljaju na travu. Osjetim kako mi pluća drhte.
Nisam htjela da plačem. Nisam htjela da diram zemlju. Nisam htjela da ljubim nišan. Jer – to je samo zemlja i samo komad drveta. Nje nema. To nije ona. Mrvim komadić zemlje prstima. Prašina mi pada na crne farmerke. Nemam snage biti mirna.
Mama kad plače, plače na glas. I uvijek plače kad je tu. I kod kuće stalno. Tad ne volim biti blizu nje. Nervira me kad joj se mišići zgrče i kad joj pobjegnu ti jecaji. Ne mogu to slušati. Zadnji put smo došle zajedno i ona je čučnula do nje i pričala joj. A ja sam samo bila ljuta i htjela sam se derati da nema nje, nego da je to hrpa zemlje i da je niko osim mene ne čuje.
Nema prostora između mezara. Nema prostora ni da diše dok ne diše. Nema prostora ni da se prođe tamo do dede. Svejedno ovo nije za nju. Nego za mamu, za dajdžu. Da dođu, da čuče do nje i da plaču. A treba prostora da plačeš. Ovako plaču em što nije više tu, em što moraju čučati preko drugog mezara da joj prouče fatihu. Nemaš rahata ni kad umreš.
*
Niko me nije naučio kako da se nosim s prazninom i iznenadnim nemanjem najdraže osobe. Je li to jedna od stvari koje učiš praktično? Stisnu ti rame, smršteno promrmljaju da im je žao, pogledaju te na trenutak u oči, ali dovoljno kratko jer tačno znaju koliko dugo možeš podnijeti sakrivati svu nelagodu. I nasmiješ se da ih utješiš što im je neugodno. I dobro si. I onda možeš plakati kad se vratiš u sobu. Kad ostaneš sama.
*
Njen stan je puno veći od maminog, pa kod nje stoje sve zimske stvari kad je ljeto i sve ljetne stvari kad je zima.
Htjela sam da odem sama po stvari. Ako odem s mamom, ona će početi plakati, pa ću onda i ja. Mama kad god ide u njen stan kaže da ide kod nane. U naninoj lođi je ajvar. Kod nane su moji džemperi. Od nane mogu uzeti kašike za svoj stan.
Svaki put mi se nešto zgužva u stomaku kad spomenemo taj stan. Jer, ona je bila taj stan. Bez nje nema smisla. I ako ikad kažemo da su stvari u njenom stanu, to znači da smo prihvatili da je više nema. A izgleda da nikad nećemo.
Penjemo se uz stepenice. Dobro sam. Ovaj put neću plakati.
I onda uđem. I na trenutak čekam da izađe iz kuhinje u hodnik. I onda osjetim knedlu u grlu. Nekakav mehanizam u mozgu se pokvario.
Uđem u trpezariju i vidim kako sjedi na svom starom mjestu. S laktovima naslonjenim na sto. S glavom u rukama. Nasmije mi se. Cigara joj se trese između prstiju. Parkinson.
Nikad niko nije rekao da moraju postojati mjesta na kojim ko sjedi. Ali se nekako uvijek znalo da je ta stolica njena. Da je njeno mjesto na kauču, to s jambolijom. Sjednem do nje. Na polici je slika nas dvije, sjedimo na tom istom mjestu. Ona na jamboliji, ja s njene desne strane. Ona drži dlan na mom obrazu. Ja držim njenu drugu ruku. Osjetim kako joj se tresu prsti na mom obrazu. Osjetim njene naborane prste. Vene koje su iskočile. Onu grbicu koja je nastala ko zna od čega.
Ustanem da pobjegnem od te nestvarne topline, jer neću da zamišljam i da se sjećam.
Tu sam zbog džempera.
Mama čuči ispred ormara i plače. Znam i prije nego što uđem u sobu. Čučnem i poljubim je u obraz. Ona se malo više raspadne i počne glasnije plakati. Hajde probaj njene košulje. Ti to voliš. Bolje je da ti nosaš, nego da stoji.
Zažmirim i ostavim oči tako, malo duže. Sve bude ok. Otvorim ormar i napadne me miris. Pola godine. Sve i dalje miriše. I ja se rasplačem.
Sve košulje su nježne, hladne, mirisne. Boje su tako lijepe. Nosila ih je davno. Više ne vrijede, nimalo. Ali su skupe. Obučem jednu pastelno ljubičastu sa lijepom šiljatom kragnom. Dugmići su pola sakriveni, pola uvrnuti u vrhu. Samo trebaš izvaditi te jastučiće, mama mi potapše ramena i obje se nasmijemo. I onda vidim kako guta knedlu. I zagrlim je. Potpuno je opuštena. Onda osjetim kako i ona mene počinje držati. Stisak postane jači. Mišići napetiji. Disanje isprekidanije. I tako samo stojimo. Osjetim njenu glavu u svom vratu.
Miriše li nju, zamišlja li da sam ja ona? Vidi li malo nje u meni?
U stanu je zahladilo.
Autorica: Hana Huskić